Oče, bilo mi je lijepo dok nisam bio kod Tebe! Išao sam kamo sam htio i radio sam što mi se prohtjelo. Bio sam potpuno slobodan, nisam više morao biti poslušan tvojoj volji, nisam ništa trebao činiti iz ljubavi ili zahvalnosti prema Tebi.
No tvoja ljubav me vratila k Tebi i sada znam: onda kada sam radio sve što sam htio, puno toga sam činio na svoju štetu. Kada sam mislio da sam potpuno slobodan, cijelo moje biće je pripadalo i bilo u vlasti Zloga. Onog trena kad sam prestao činiti dobro iz ljubavi prema Tebi, prestao sam biti čovjek jer sam izgubio najveću snagu ljudskog bića, izgubio sam srce koje ljubi.
I ja sam mislio da sam dostojan smatrati se tvojim sinom. Ja koji sam ljubio grijeh, kojem je zlo predstavljalo užitak. Radio sam sve što tebe žalosti i što ti nanosi bol. Ali Oče, sada mi postaje jasnije da sam cijelo vrijeme čeznuo za tvojom ljubavlju i blizinom te si postavljao razne surogate za nju. Meni je trulež bila primamljiva, vonj grijeha mi je mirisao. Želio sam sreću, a imao sam samo površno zadovoljstvo koje unesrećuje dubinu. Prava sreća je izostala jer sam ju tražio tamo gdje je nema, tražio sam ju daleko od Tebe!
Ali Oče, sam sebe se sramim! Koliko sam već puta otišao od tebe, isto toliko puta prokockao sve milosti koje si mi dao i opet ti se svaki put, prije ili kasnije, vratio. I ne samo vratio, nego sam čvrsto obećavao da više nikada neću otići od tebe, nikada više zagrliti slobodno ropstvo grijeha, nikada te više neću povrijediti, a već sutra…
A ti si me svaki put čekao i čvrsto me zagrlio. Nisi odustajao od mene ni onda kada sam se ja već potpuno predao. Hvala ti što želiš da pripadam Tebi. Hvala ti što mi ne dopuštaš da pored tebe, beskrajno milosrdnog Oca, imam očuhe grijeha.
Dobri Oče, pomozi da spoznam da je Sotona mudar i da svoju pokvarenost uvijek prodaje u najljepšoj ambalaži. Ne daj da pokleknem pred njim već da pripadam samo Tebi jer ono što ti daješ, pa makar to bio i teški križ, je sredstvo koje nas vodi k spasenju!
Hvala ti što si mi Otac!
Davor Senjan
