Prigodne pripovijedi

Oče, bilo mi je lijepo dok nisam bio kod Tebe! Išao sam kamo sam htio i radio sam što mi se prohtjelo. Bio sam potpuno slobodan, nisam više morao biti poslušan tvojoj volji, nisam ništa trebao činiti iz ljubavi ili zahvalnosti prema Tebi.

No tvoja ljubav me vratila k Tebi i sada znam: onda kada sam radio sve što sam htio, puno toga sam činio na svoju štetu. Kada sam mislio da sam potpuno slobodan, cijelo moje biće je pripadalo i bilo u vlasti Zloga. Onog trena kad sam prestao činiti dobro iz ljubavi prema Tebi, prestao sam biti čovjek jer sam izgubio najveću snagu ljudskog bića, izgubio sam srce koje ljubi.

I ja sam mislio da sam dostojan smatrati se tvojim sinom. Ja koji sam ljubio grijeh, kojem je zlo predstavljalo užitak. Radio sam sve što tebe žalosti i što ti nanosi bol. Ali Oče, sada mi postaje jasnije da sam cijelo vrijeme čeznuo za tvojom ljubavlju i blizinom te si postavljao razne surogate za nju. Meni je trulež bila primamljiva, vonj grijeha mi je mirisao. Želio sam sreću, a imao sam samo površno zadovoljstvo koje unesrećuje dubinu. Prava sreća je izostala jer sam ju tražio tamo gdje je nema, tražio sam ju daleko od Tebe!

Ali Oče, sam sebe se sramim! Koliko sam već puta otišao od tebe, isto toliko puta prokockao sve milosti koje si mi dao i opet ti se svaki put, prije ili kasnije, vratio. I ne samo vratio, nego sam čvrsto obećavao da više nikada neću otići od tebe, nikada više zagrliti slobodno ropstvo grijeha, nikada te više neću povrijediti, a već sutra…

A ti si me svaki put čekao i čvrsto me zagrlio. Nisi odustajao od mene ni onda kada sam se ja već potpuno predao. Hvala ti što želiš da pripadam Tebi. Hvala ti što mi ne dopuštaš da pored tebe, beskrajno milosrdnog Oca, imam očuhe grijeha.

                Dobri Oče, pomozi da spoznam da je Sotona mudar i da svoju pokvarenost uvijek prodaje u najljepšoj ambalaži. Ne daj da pokleknem pred njim već da pripadam samo Tebi jer ono što ti daješ, pa makar to bio i teški križ, je sredstvo koje nas vodi k spasenju!

Hvala ti što si mi Otac!

Davor Senjan

Isus, progovara svakome od nas, njegovim učenicima, jednostavno, u prispodobi. Svoju uzvišenu poruku, spušta na razinu čovjeka, tebe i mene, koji pred svojim Bogom stojimo i dopuštamo da nam Njegova riječ progovara. Isus promatra ljude oko sebe i svoju riječ upućuje svakomu tko jest i želi biti Njegov učenik.

Večeras priča o povjerenim darovima koje Gospodar povjerava svojim slugama. Govori o Bogu koji povjerava darove tebi i meni, običnom čovjeku. I zanimljivo, ima potpuno povjerenje u tog čovjeka. On daje svoje u ruke čovjekove i pušta da raspolažemo s tim darovima potpuno slobodno, po volji. No, taj isti Bog dolazi po račun. Jesam li spreman Bogu dati račun u bilo koje vrijeme kad me On to zatraži?

Nekomu je Bog dao više, nekomu manje, svakomu po njegovoj sposobnosti, jer On poznaje svakoga od nas. Što nam je činiti s tim darovima? Isus ne traži puno, osim jednoga, da to što nam je dano umnožimo. Darovane talente, priznajemo, možemo umnožiti pravo i istinski tek i jedino s Bogom. S Bogom je lakše boriti se s tim talentima, iskoristiti ih u pravo vrijeme i time umnažati Božje darove među i u ljudima. No, problem nastane kada postanemo vrhunski poznavatelji Boga koji nas dariva. Znamo kakav je On, da je ovakav ili onakav, te da zato ni  nema smisla bilo što raditi, jer i onako, biti će kako On bude htio. A, zapravo, misleći tako upadamo u veliku zabludu i činimo plodno tlo za svoju zloću i lijenost. Dajemo prostor strahu i dopuštamo da nas on zarobi.

Gospodine, Isuse, svjesni smo Tvoje ljubavi koju nam daješ po povjerenim darovima. Želimo biti potpuno Tvoji, umnažati Tvoje darove u svojim životima i životima bližnjih. No, svjesni smo svoje slabosti i strahova koji dolaze od naše samodostatnosti. Oslobodi nas od nepotrebnih i krivih znanja, pretpostavci i učini nas otvorenima za služenje jedino Tebi, kako bi smo imali s čime, kada dođeš, stati pred tebe i položiti račun.