STOGODIŠNJICA SAMOSTANSKE CRKVE PRESVETOGA SRCA ISUSOVA U ĐAKOVU (1908.-2008.)

Dana 14. rujna 2008. godine navršilo se jedno stoljeće od gradnje i blagoslova samostanske crkve Presvetoga Srca Isusova Sestara sv. Križa u Đakovu. Tim povodom nešto o ovom sakralnom zdanju, kao i o živoj crkvi koja se u njemu okuplja. U tijeku je temeljita obnova unutrašnjosti crkve, restauracija glavnog oltara, koju će obaviti nasljednici izvorne radionice koja je i gradila oltar. Vjerujemo da će zasjati u novom svjetlu te da će i ova obnova biti novi poticaj na sabranost, pobožnost i molitvu.

Pripremne gradnje

Kako se rad sestara širio, tako se i broj novih članica povećavao pa je prva provincijalna kuća u koju su sestre došle 1868. godine, i u kojoj je u početku bila smještena škola i konvikt za djevojke, postala premalena. Dugo se razmišljalo o gradnji nove kuće i veće crkve koja bi zadovoljila potrebe i sestara i školske mladeži. Takva jedna gradnja, međutim, zahtijevala je mnogo razmišljanja, planiranja, kao i materijalnih sredstava koje mlada Provincija nije imala. Stoga su i pripreme trajale dosta dugo. Već je s. M. Nikomedija Erb, druga provincijalna poglavarica, često razgovarala s biskupom Strossmayerom o potrebi gradnje, kao i o mjestu na kojem bi se mogla sagraditi kuća i crkva. Najprikladnije zemljište bila je livada nasuprot samostana, ali je pripadala Biskupiji. Smrt ju je spriječila da krene u ostvarenje ovih zamisli. No biskup Strossmayer, najveći dobročinitelj Samostana, nije zaboravio ove razgovore i planove. Stoga je, dvije godine nakon smrti s. M. Nikomedije, 9. travnja 1899., iznenadio provincijalno vodstvo darovnicom spomenutog zemljišta za gradnju nove provincijalne kuće i crkve. Darovnica nosi nadnevak 14. travnja 1899., a potpisali su je: biskup J.J. Strosamayer i kao svjedoci: dr. A. Voršak i Matej Novosel, a sa strane Družbe sestara sv. Križa s. M. Radegunda Polz, provincijalna poglavarica. Darovnicu je odobrio Kaptol bosansko-djakovački – u potpisu dr. A. Voršak, kanonik-čuvar, te Gjuro Streit, velepredstavnik. Darovnici je priložena i dozvola Jurja Posilovića, nadbiskupa zagrebačkoga, a od strane Kraljevske zemaljske vlade odobrenje je stiglo 5. rujna 1899. Dokument nosi naslov "Darovna pogodba – Posvetnica". Među ostalim u njoj čitamo: "(…) te s razloga što ne imaju niti prikladne crkve za svoje članove i u internatu nalazeće se učenice, potrebno je, da se sazidje i izgradi crkva prikladna blizu samostana častnih sestara, koja će uz potrebu častnih sestara i ženske mladeži u internatu nalazeće se takodjer služiti za polazak mužkoj i ženskoj dieci obće pučke škole u Djakovu (…) Zato ne ima prikladnoga zemljišta doli jedino zemljište vlastelinstva biskupije djakovačke, sastojeće se iz čest broj 718 i 719 grunt. ul. broj 27 obćine Djakovo. Preuzvišeni gospodin Josip Juraj Strossmayer, biskup i vlastelin djakovački kao posjednik i uživatelj biskupskog vlastelinstva djakovačkog odnosno vlastelinstvo biskupije djakovačke da se udovolji priekim gore označenim potrebama Kongregaciji sestara Sv. križa u Djakovu posvećuje ovim odnosno daje i predaje za uvijek bezplatno (…) u vlastnost za viečna vremena tim da se upitna zemljišta upotriebe u namjenjenu svrhu (…) dozvoljuje da se isti dielovi označeni pomenutih čestica od ostalih nepokretnostih vlastelinstva biskupije djakovačke bez ikakvog tereta odpisati i u vlasnost častne kongregacije sestara Sv. Križa u Djakovu u gruntovnicu prepisati mogu."

Sada je i uprava Provincije mogla pristupiti konkretnim koracima. Tako je na sjednici 1. prosinca 1900. odlučeno da će se pristupiti gradnji nove provincijalne kuće i crkve, jer je osigurano zemljište, a biskup je dao i novčani polog za gradnju. Od ove prve odluke do njezina ostvarenja prošlo je osam godina. Na čelu Provincije stajala je tada s. M. Radegunda Polz. Dopuštenje generalne uprave za gradnju čekalo se dosta dugo. Dobivena je 17. rujna 1906. godine. Danom 30. studenoga 1906. godine objavio je kapitularni vikar dr. Angjelko Voršak posebnu Okružnicu u kojoj svećenicima i vjernicima obznanjuje da će se graditi nova crkva i samostan te preporuča da se sestrama pomogne. Polaganje temeljnog kamena trebalo se održati 10. prosinca 1906. godine, ali je zbog velike mećave preneseno na uskrsni ponedjeljak, 1. travnja sljedeće, 1907. godine.

Gradnja

Prvi nacrti za gradnju načinjeni su u Grazu, u Austriji, već početkom 1902. godine. Potpisao ih je Jos. F. Flohr, Stadtbau und Zimmermeister, Graz. Da se gradilo po ovim idejama i nacrtima, danas bi samostan sestara sv. Križa i crkva u Đakovu izgledali sasvim drugačije. Zašto se nisu ostvarili, danas ne znamo. Gradnja je zatim povjerena građevinskom i arhitektonskom ateljeu Axman i Domes iz Osijeka. Prvi dogovori započeli su s graditeljem Ivanom Domesom 1. svibnja 1906. Iz sačuvanih nacrta, zapisnika, razgovora i pismene korespondencije jasno je da nije baš bilo jednostavno donijeti odluku o izgledu kuće i crkve. Kad se prate preinake nacrta vidljivo je da je bilo puno promjena i dorađivanja.

Prema Ugovoru o gradnji s graditeljem i arhitektom (Axman i Domes) gradnja je započela 1906. godine. Ugovor je potpisan 28. rujna iste godine, a prva lopata zakopana je 4. listopada. Graditelj se obvezao da će građevinu sagraditi iz solidnog i kvalitetnog materijala i zaposliti stručne radnike koji će posao dobro obaviti. Predračun je iznosio oko 350.000 kruna. Tri četvrtine predviđene sume graditelj bi dobio po završetku građevine, a ostatak šest mjeseci kasnije, nakon što se učini pregled zgrade i otklone nedostaci. Graditelj daje garanciju od tri godine i u tom vremenu otklonit će, na svoj trošak, sve nedostatke koji se budu pokazali. Poslovi su tekli po planu i dosta brzo. Istočno krilo kuće građeno je usporedo s gradnjom crkve. Radovi su trajali nešto više od godinu dana. U pismu od 25. rujna 1906. graditelj Axman se obvezao da će crkva biti pod krovom do 15. kolovoza 1907. Zabilježeno je da je 19. studenoga 1907. uzdignut križ na crkveni toranj. Za nadgledanje gradnje, osim sestara iz provincijalnog vodstva, izabran je dr. Antun Švarcmajer iz Đakova i arhitekt Janko Holjac iz Zagreba. Oni su i potpisani u zapisnicima koji su načinjeni prilikom pregleda novogradnji. Iako je gradnja izvedena vrlo solidno, što je očito i danas, nakon sto godina, bilo je puno sitnijih nedostataka, kako je i inače kod svakog građevinskog posla. U opisima materijala koji će se upotrijebiti u gradnji provincijalno vodstvo često je tražilo kvalitetniji materijal, bez obzira na cijenu, što se pokazalo opravdanim. Stoga je završni obračun, bez unutarnjeg uređenja, narastao na cc. 400.000 kruna, ali je zato zgrada samostana i crkve sagrađena zaista vrlo dobro i solidno te danas uljepšava ne samo ulicu Kralja Tomislava u kojoj stoji, nego i grad Đakovo, te već cijelo stoljeće ispunjava funkciju za koju je i sagrađena. O izgledu kompleksa pisao je i biskup Voršak u Okružnici koju je uputio svećenstvu i vjernicima, pozivajući ih, u ime Samostana, na blagoslov crkve. On piše: "Ovaj novi samostan, nalazi se na uglu dviju ulica, a zidan je, kako vještaci kažu, u empire-slogu. Impozantna je to građevina, sa visokim prizemljem na dva sprata, sa vješto i ukusno izradjenim pročeljem i sa visokim tzv. mansardnim krovom. A, kako je na kraju, a u spoju sa samostanom dogradjena oveća crkva sa zvonikom, (…) sačinjava samostan i crkva skladnu slikovitu cjelinu."

Unutrašnje uređenje – oltari, slike, zvona

Zgrada provincijalne kuće građena je u stilu secesije, a crkva u stilu francuskog kasnog baroka, u obliku križa. Duga je 37, široka 11, a visoka 17 metara. Ima četiri oltara – glavni i dva pokrajnja oltara, te oltar sv. Antuna na ulazu u crkvu. Unutrašnjost je jednostavna, ali svijetla i prijatna, unosi mir i potiče na sabranost. Uređenje je trajalo nekoliko godina i zahtijevalo je dodatna financijska sredstva. Oltari su drveni, obojani, ukrašeni pozlaćenim anđelčićima, cvijećem, lišćem i viticama. Na glavnom oltaru je slika Presvetoga Srca Isusova, zaštitnika crkve. S desne strane je kip sv. Franje, a s lijeve kip sv. Klare. Kipovi su drveni, u stilu oltara. S desne strane je oltar Marije Majke Divne (Mater admirabilis), a s lijeve strane oltar sv. Josipa. Oltare, propovjedaonicu i Križni put izradila je radionica Martiner iz Grödnera, Tirol - Herzoglicher Kammerlieferant Franz Martiner, Bildhauer und Altarbauer, St. Ulrich, Gröden, Tirol (Östereich). Slike je izradio umjetnik Josef Kastner iz Beča, odakle su dopremljene 5. travnja 1909. i postavljene na oltare 10. travnja. Postavlja se pitanje, zašto nije zastupljen nijedan domaći umjetnik? Vjerojatno je prevladala činjenica da je s. M. Radegunda, tada najodgovornija sestra u Provinciji, bila rođena Austrijanka i stoga imala više poznanstva u Austriji. Oltari su bili gotovi i postavljeni za dan blagoslova crkve 14. rujna 1908., ali slike nisu bile gotove, pa je taj dan glavni oltar krasio kip Presvetoga Srca Isusova. U oltare su, po crkvenim propisima, stavljene moći svetaca. Klupe su nabavljene tek 1920. godine. Klupe koje su bile u funkciji do 1979. bile su vrlo jednostavne, ali funkcionalne. Maknute su pri obnovi 1979. godine i darovane župnoj crkvi Sv. Ane u Radikovcima, kod Donjeg Miholjca, te nekim manjim crkvama.

Crkva je nekoliko puta obnavljana, ali su oltari zadržali uglavnom prvotni oblik. Oltar sv. Antuna je doživio najveće promjene. S vremenom su se našli dobročinitelji pa su izrađeni prozori, lijepi veliki vitraji. U svetištu je, s desne strane, prozor sa slikom Gospe Lurdske, a s lijeve sa slikom sv. Terezije Avilske. Kod oltara sv. Josipa veliki je prozor s prizorom Rođenja Isusova, a kod oltara Majke Božje slika Uskrsnuća Kristova. Uzduž crkve su još sa svake strane po dva prozora-vitraja: Ukazanje Srca Isusova Margareti Mariji Alacoque i Pohođenje Marijino, a na drugoj strani sv. Franjo pod križem i jedan manji prozor s liturgijskim znakovima. Na dnu crkve su također dva mala vitraja, simbola Euharistije: janje i pelikan. Vitraji su izrađeni u staklarskoj radionici u Innsbrucku (Tiroler Glasmalerai-Innsbruck). Prozori su postavljeni 1914./15. godine, a posljednji također nakon 1920. godine.

Prošlo je preko trideset godina od gradnje crkve kad je Samostan sakupio financijska sredstva za nove orgulje. Samostanska kronika bilježi da je to ponajprije zasluga preč. Rudolfa Šverera, kanonika i rektora Samostana. On je povremeno darovao novac u svrhu gradnje orgulja, a svojim uplivom je djelovao i na druge darovatelje koji su pomogli ovu nabavu. Orgulje je sagradio domaći majstor Josip Majdak iz Zagreba. Dispoziciju je izradio o. Anzelmo Canjuga, kapucin, poznati skladatelj. Imaju tri manuala, 28 registara i potpun pedal. Vanjski oblik odgovara stilu crkve i oltara. Kolaudacija je održana 2. svibnja 1942. godine. Tom prigodom je održan i svečani koncert na kojem je, uz zbor sestara, nastupio i vrlo dobro uvježban dječji zbor. Uz s. Rafaelu Franc, samostansku organisticu, počastili su ovu svečanost svojim nastupom čuveni profesor glazbe na zagrebačkom Konzervatoriju, Franjo Dugan, spomenuti o. Canjuga, dr. Pero Ivanišić, đakovački kanonik i kompozitor, o. Kamilo Kolb, franjevac i skladatelj. Pod njihovim umjetničkim vodstvom došla je do izražaja sva ljepota i mogućnosti novih orgulja. Posljednju obnovu učinio je graditelj orgulja Marko Rastija iz Zagreba sa suprugom Janom, 2004. godine.

Prva tri zvona stigla su iz Ljubljane. Salivena su u radionici Glocken und Bronze Giesserei Max Samassa, Laibach. Dopremljena su u Đakovo 23. lipnja 1908. Zvono Presvetog Srca Isusova teško 400 kg, Prečistog Srca Marijina 200 kg i svetog Josipa 120 kg. Nije poznato je li na njima bilo kakvih ukrasa ili teksta. Zvona su svečano ušla u Đakovo, na kolima iskićenima sagovima i cvijećem. Već ih je u Ljubljani blagoslovio nadbiskup Anton Jeglič. Na toranj su uzdignuta 1. Kolovoza, u 11 sati prijepodne, i za podnevni Angelus po prvi puta je njihov skladni zvuk odjeknuo preko krovova, polja i šuma. Ova su zvona oduzeta u ratne svrhe 1916. godine. Zato je 1920. godine nabavljeno novo, manje zvono. Izliveno je u Zagrebu, ali ljevač nije poznat, a izliveno je od prvog samostanskog zvona iz 1867. i kućnog zvona Konvikta iz 1907. Morala su se upotrijebiti i sva manja i veća zvona koja su se našla u kući, a za ostatak materijala i za lijevanje pobrinuli su se ing. Slavo Majcen i njegova supruga Jelva. Teško je bilo 100 kg. Blagoslovio ga je biskup Antun Akšamović. To zvono je darovano crkvici Sv. Ivana Krstitelja u selu Pisak pokraj Đakova, 19. lipnja 1979. godine. Sadašnja zvona nabavljena su pri obnovi crkve 1979. godine. Izlivena su u radionici Glockengiesserai Gebrüder Bachert, Bad Friedrichhall-Kochendorf, Njemačka. Bilo ih je vrlo teško dobaviti u Hrvatsku. Na carinarnici u Osijeku bilo je velikih teškoća i skoro su bila vraćena natrag. Nakon više intervencija s raznih strana stigla su sasvim tiho u Đakovo 8. lipnja 1979. i sutradan popodne, u 14,30 sati, podignuta u toranj. Blagoslovio ih je najprije preuzvišeni biskup Ćiril Kos, a kad je počelo dizanje prvog zvona, spustila se jaka kiša, praćena sijevanjem i grmljavinom. Tjednima prije toga nije bilo kiše i ovo je bio kao znak s neba. Kad je treće zvono smješteno na mjesto, istog se časa nebo razvedrilo. Neki prolaznici, promatrajući dizanje zvona, govorili su: «Ovo je za pamćenje!» Prvo zvono ima ton «B» i teško je 400 kg, promjera 90 cm, a nosi natpis «Presveto Srce Isusovo, uzdam se u te!». Drugo zvono ton «DES» 220 kg, promjer 73 cm, s natpisom Prečisto Srce Marijino, budi naše spasenje!» Treće zvono ton «F»,120 kg, promjer 59 cm, s natpisom «Sveti Josipe, moli za nas!» Otada ova zvona prate preminule sestre na zadnji počinak, navješćuju samostanske i crkvene svečanosti i zajedno s katedralnim zvonima daju hvalu Bogu.

Milodari – dobročinitelji

Jedno takvo velebno zdanje, kakav je samostan i crkva u Đakovu, nije se moglo sagraditi samo financijskim sredstvima Provincije, iako su najveći dio pridonijele same sestre i u temelje ove crkve i samostana ugrađene su žrtve svake pojedine. Uprava Samostana morala je nekoliko puta dizati zajam kako bi gradnja nesmetano tekla. U arhivi se nalazi nekoliko molbi za zajam – Stolnom kaptolu u Đakovu da iz interkalarnih sredstava Biskupije odobre određenu svotu za gradnju crkve. Neke su molbe bile odbijene – tako 15. prosinca 1906. Ipak je Prvostolni kaptol 17. kolovoza 1908. odobrio zajam od 50.000 kruna, pa se gradnja mogla privesti kraju . Također su tu i molbe upravljene na Visoku kraljevsku zemaljsku vladu u Zagreb ili na bana osobno. Provincijalna poglavarica je molila pomoć i od carskog dvora u Beču, ali je odatle stigla odbijenica, zbog manjka sredstava!? Ipak se našao i velik broj dobročinitelja koji su na razne načine potpomogli gradnju. Najveći dobročinitelj bio je već spomenuti biskup J. J. Strossmayer. Uz darovano zemljište, glavnica od 10.000 kruna povremenim darovima narasla je na oko 50.000. Smrt ga je spriječila da ostvari i obećani milijun i pol komada cigle iz biskupske ciglane. Za dan polaganja temeljnog kamena 1907. kapitularni vikar biskup A. Voršak darovao je 1.000 kruna. Ban Lewin Rauch, nakon nekoliko odbijenih molbi, darovao je za gradnju crkve i samostana ukupno 30.000 kruna. Među dobročiniteljima se spominju i Kurt Wolf iz Glatza, Šlezija, grofica Erdödi-Draschy iz Novog Marofa, princeza Lobkovitz iz Vukovara, već spomenuta učiteljica Terezija Jaić iz Babine Grede, gospođa Lukrecija Karle, također iz Babine Grede. Svojim darom je pridonijela i Generalna uprava iz Švicarske. Za gradnju orgulja se osobito zauzeo prečasni Rudolf Šverer. I kasnije je bilo onih koji su, manjim ili većim darom, pomogli uređenje ili obnovu crkve. Mnogi vjerojatno nisu niti ubilježeni, a udovičini novčići su sigurno oni koji će na tezulji pravde pred Bogom prevagnuti. Neka im svima na ovom mjestu bude izrečeno jedno veliko hvala! Zahvalnost i molitvu za sve dobročinitelje preporučio je sestrama na dan blagoslova crkve biskup Voršak. I na druge različite načine nastojalo se priskrbiti sredstva za gradnju. Tako su npr. sestre 1907. napisale životopis konviktice Justine Weis, koja je od difterije umrla na glasu svetosti u đakovačkom konviktu 1891. godine, a "čista dobit namijenjena je novoj samostanskoj crkvi Presv. Srca Isusova kod čč. sestara sv. Križa u Djakovu". Za nabavu orgulja upriličena je lutrija pod imenom "Luka sreće». «Čista dobit ove lutrije ide u korist nabave novih velikih orgulja u samostanskoj crkvi." Bilo je još sličnih inicijativa.

Blagoslov crkve 14. rujna 1908.

Na glavnu svetkovinu Družbe na dan Uzvišenja svetoga Križa, 14. rujna 1908. Godine, održao se blagoslov nove crkve i samostana. Biskup Voršak uputio je svećenstvu i vjernicima poziv na sudjelovanje u ovoj svečanosti. «Pošto su pako i mnoga gg. svećenici za izgradnju ove crkve svoj kamečak prinijeli, to se ovim putem od strane samostanskoga predstojničtva najučtivije na rečeni blagoslov pozivaju. Pošto je ovo prva i doslje jedina crkva presv. Srca Isusova u našoj biskupiji posvećena, umoljavaju se čč. gosp. dušobrižnici, da svoj puk, naročito članove bratovština presv. Srca shodno o tom upute i pozovu, da ako je moguće u većem broju pod svojim zastavama taj dan u Djakovo dodju i posveti prisustvuju.» Bila je to svečanost ne samo sestara, nego i cijeloga grada Đakova. Taj dan su novi samostan i crkva bili ukrašeni zastavama i iskićeni vijencima i cvijećem. I cijela Školska ulica bila je svečano ukrašena. Obred je započeo u 9 sati, a blagoslov je obavio biskup Anđelko Voršak, kapitularni vikar. U pratnji svećenstva i sestara došao je do prve stepenice na ulazu u crkvu. Tu je graditelj Ivan Domes predao ključeve zgrade i crkve provincijalnoj poglavarici s. M. Radegundi, a ona biskupu, koji je otključao crkvu, ušao te obavio obred blagoslova. Zatim se vratio u kapelicu konvikta te u procesiji kroz cijelu ulicu unio Presveti Sakrament u novu crkvu. Oduševljenje svih je bilo veliko, osobito samih sestara. Pjesničkim zanosom to je opisala s. M. Mihaela Pinter. «… Dugo se oklijevalo, dugo je stajao prazan – krasni prostor, darovan od velikoga biskupa Strossmayera; danas na mjestu tome otvara se novi natječaj molitve i rada za vječnim ciljem. Slavlje je vjere i domovine, djelo je Božje. Odavle će se raznositi nauka i slava križa, ljubav Srca Njegova; mir i utjeha; spas i blagoslov raznosit će se do kolibe zadnje. Otvorit će se svetosti vrata kongregaciji najljepša – zlatna vrata mira i pokoja svietu! (…) I ako se čini nastojanje naše nepoznato, skriveno nije; a nije li dosta, što je Bogu znano! – Sveta riječ Strossmayera: «Sve za vjeru i domovinu» - postala je sveopćom i mi pridonašamo zrnce svoje. (…) Ponosno stoji željno očekivani hram, majka kraljica provincije naše! … Ljubav vječna prima ljubav našu!» I za ovaj svečani čin posvete pripreme su trajale dulje vrijeme, ne samo uređenja zgrade i crkve nego, još više, duhovna priprava. Molitvom, žrtvom, radom i osobitom ljubavlju pripremale su sestre, gojenice u Zavodu, i školsku mladež, kako bi ovaj čin prošao što svečanije i ljepše. Tu pripremu duha i srca posebno je u svojoj propovijedi naglasio biskup Voršak. Tema te prve propovijedi u novosagrađenoj crkvi bila je: «Radujte se u Gospodinu koji je eto među nama. Hvalite Gospodina!» Zato je radost, zahvalnost i oduševljenje sviju bilo veliko, osobito jer je danima prije padala kiša i bilo hladno, a tog ponedjeljka osvanuo je vedar, sunčan dan. Za taj dan poslala je generalna poglavarica sestrama posebnu poruku. Srdačnim riječima čestitala je svojim kćerima u dalekoj Hrvatskoj dan blagoslova novog svetišta. Neka dušama sestara provijava radost i zahvalnost, jer je Bog opet odabrao jednu kuću naše Kongregacije za svoj stan. I crkva i samostan nikli su u znaku i sjeni Križa, uz mnoge poteškoće, stoga su u prvom redu Božje djelo, napisala je među ostalim Majka Aniceta Regli. Bio je to dan za pamćenje, dan zahvalnosti i Bogu i ljudima koji su pripomogli da se ovo veliko djelo moglo ostvariti.

Obnove crkve

Crkva je prvi puta obojana u srpnju 1941. godine. Boje su bile slične današnjima. Tom je prilikom promijenjena i električna rasvjeta. Na stupovima, umjesto običnih žarulja sa štitinikom postavljene su svjetiljke u obliku svijeća s mliječnim staklom. Za svoj zlatni jubilej, 1958. godine, crkva je bila temeljito obnovljena. Radovi su trajali tri mjeseca, a svojim savjetima pomogao je osobito dr. Ivan Rogić, kanonik iz Đakova. Obojana je bila diskretnim duginim bojama i obnovljena rasvjeta koja je bila stavljena 1941. godine. Zatim je došao Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) koji je donio nove liturgijske odredbe te ih je trebalo primijeniti u praksi. Zato je 1968. godine uklonjena pričesna ograda, stavljen nov drveni oltar prema puku, kao i drveni ambon. Godine 1972. uveden je u crkvu razglas. To je izvela firma Strässer iz Njemačke, a sve pripremne radove izvele su sestre same. Te se godine obilježavala stogodišnjica dolaska sestara u Đakovo pa je i to bio povod da se crkva dijelom renovira.
Temeljita obnova učinjena je 1978./79. godine. Nadzor nad tim radovima preuzeo je ing. Davorin Stepinac iz Zagreba, u suradnji s ing. Vladom Kranjcom iz Đakova, a savjetima je pomagao i dr. Anđelko Badurina, franjevac trećoredac iz Zagreba. U biti se nije ništa promijenilo. Prilagođeno je samo novim crkvenim propisima i osobito se pazilo da se u stilu crkve ništa ne mijenja te da se novi dijelovi neprimjetno uklope u stare. Svetište je prošireno, a dio pričesne ograde stavljen je na kor. Postavljen je novi kameni pod, kamenom iz Posušja (poduzeće „Osoje“), s novim podnim grijanjem. Umjesto drvenog, postavljen je nepomični kameni oltar, drveni ambon i sjedala. Oltari, slike, prozori – sve je temeljito očišćeno. Sve su radili domaći majstori iz Zagreba, Đakova i Strizivojne. Tada je uklonjena propovjedaonica, a kip Dobroga Pastira koji je krasio njezin vrh dobio je drugo mjesto u crkvi. S pokrajnih oltara uklonjene su oltarne mense i donji dijelovi, tako da oltari sada stoje na zidu. To baš nije sretno rješenje. Nakon obnove u lipnju 1979. biskup Ćiril Kos je obavio posvetu crkve. U tom obliku crkva čeka novu obnovu za stogodišnjicu gradnje.
Obnovljene su i orgulje, a obnovu je izveo majstor Manfred Pütthoff iz Freiburga, Njemačka, a 2004. temeljito ih je obnovio Marko Rastija iz Zagreba.
Tijekom dva svjetska rata, u potresu 1964. i u nedavnom Domovinskom ratu ni crkva nije ostala pošteđena. U Prvom svjetskom ratu ostala je bez ijednog zvona, u drugom je od eksplozija i pucnjeva različitog oružja bila dosta ispucana, u potresu je u orguljske svirale napadalo mnogo maltera, a najteže je stradala 4. travnja 1992. U 6 sati i 12 minuta dobila je direktni pogodak topovske granate ispaljene iz Bobote. Granata je pala na crkveno krovište pokraj tornja i doslovce raščijala gredu. Srećom, nitko nije stradao iako je u tijeku bila sv. misa i crkva puna sestara i vjernika. Poduzeće «Energa» iz Đakova besplatno je popravilo štetu. Samostan je nabavio materijal.

2. SAMOSTANSKA CRKVA – OAZA MOLITVE, MIRA I DUHOVNOSTI

Samostanska crkva nema vrijednost samo s gledišta arhitekture, ili ako se promatra samo kao kulturni spomenik. Ona je mnogo više – ona je dom Božji, kuća molitve, mjesto susreta, srce redovničke zajednice Sestara sv. Križa, mjesto duhovnog života i duhovnosti žive Crkve koja se ovdje okuplja. Možda je to najbolje izrazila sestra koja je 1908. godine zapisala u samostansku kroniku sljedeće: "Svako je srce klicalo, kad je Gospodin prvi put sašao na žrtvenik. Klicala su posebno srca sestara. Sada eto imaju svoju lijepu crkvu, svoj dom. Tolike će duše slavodobitno usvojiti križ iz ovoga svetog mjesta. Ovdje će pokoljenja sestara sv. Križa crpsti snagu za mukotrpni život u službi bližnjega. Ovdje će Gospodin primati odanost i vjernost tolikih lijepih duša po svetim zavjetima. Iz ovog će doma i crkve Gospodin osvajati hrvatska pokoljenja i biti izvor snage i milosti za mnoge." Od prvih dana do najnovijeg vremena ova je crkva bila središte pobožnosti i vjerskog života školske mladeži. Bila je to i želja biskupa Strossmayera, a svojim potpisom to je prihvatila i potvrdila s. M. Radegunda u pismu – Očitovanju upućenom biskupu Voršaku 19. studenoga 1908. g. "(…) ovim potpisana očituje i izjavljuje, da rado dozvoljava, da se služba Božja za svu ovomjestnu školsku mladež smije i može u istoj crkvi obdržavati, i da ovo nadstojništvo nikakve posebne za to odštete tražiti neće". Đačke mise u 8,30 sati ostale su svima u nezaboravnoj uspomeni. Godine 1986. viši razredi osnovne škole «preseljeni» su na misu u katedralu, a od 30. lipnja 1991. više nije bilo misa za školsku djecu u samostanskoj crkvi. Otada se u crkvi za vjernike grada Đakova održava večernja misa. U samostanskoj crkvi je zazivom Duha Svetoga započinjala školska godina i svečanom zahvalnicom završavala. U ovoj crkvi su djeca primala sakramente, učila sudjelovati kod crkvenih, liturgijskih i izvanliturgijskih pobožnosti. U njoj su se obavljale sve crkveno-školske svečanosti i generacije djece su iz ove crkve ponijele u život ljubav prema liturgijskom i sakramentalnom životu.

Crkva Srca Isusova je i omiljeno svetište Đakovčana i vjernika iz okolnih mjesta. Već je 1912. godine iz stare sjemenišne crkve prenesena pobožnost Srcu Isusovu u samostansku crkvu, a kad je 1913. godine sazidana zgrada novog sjemeništa, ovamo je preneseno i štovanje sv. Antuna Padovanskog. Otada je samostanska crkva postala glavno proštenište za svečev blagdan 13. lipnja. U početku je u crkvi bila velika slika Sv. Antuna (danas se nalazi u Biskupskom dvoru). Ta se slika na blagdan sv. Antuna iznosila van i stavljala na prozor koji gleda na ulazna vrata s ulice. Tako je svima bila vidljiva i svi su mogli obaviti svoje zavjete. Toga dana se izreda mnoštvo vjernika na sv. misama od pet sati ujutro pa do večernje mise. Zbog tog proštenišnog dana mnogi ovu crkvu i nazivaju crkvom sv. Antuna i mnogi niti ne znaju da crkva ima drugog patrona – Presveto Srce Isusovo. Oltar sv. Antuna nalazi se na ulazu u crkvu te je tako dostupan svim vjernicima svaki dan kad je crkva otvorena prijepodne i popodne od 15 sati. Gotovo nema sata u danu da pred ovim oltarom netko ne moli zagovor sveca svega svijeta. Oltar je uređen darovima vjernika. Bratovština Presv. Srca Isusova darovala je za oltar sv. Antuna 50 kruna, konviktice su sakupile 53 krune, a nepoznati dobročinitelj 50 kruna. To je zavjetni oltar vjernika podignut u zahvalu što su samostan i crkva pošteđeni ratnih razaranja u Prvom svjetskom ratu. Bio je to zavjet s. M. Engelberte Sporčić, tadanje provincijalne poglavarice, koja je taj zavjet i izvršila 1916. godine. Tada je nabavljen kip sv. Antuna, koji i danas stoji na oltaru.

U samostanskoj crkvi bilo je sjedište Bratovštine Presvetog Srca Isusova te su osobito bile posjećene pobožnosti prvih petaka, kao i sve pobožnosti Presvetom Srcu. Marijina kongregacija je također svoje pobožnosti obavljala ovdje, a svibanjske pobožnosti su bile najposjećenije večernjice u gradu. Nedjeljne i blagdanske večernje mise i danas su vrlo posjećene.

Od godine 1995. samostan i crkva u Đakovu postali su i središte štovanja blažene suutemeljiteljice Kongregacije sestara sv. Križa, Majke M. Terezije Scherer, koju je 31. listopada 1995. uzdigao na čast oltara blagopokojni papa Ivan Pavao II. Otada se njezino štovanje proširilo te svakog 16. u mjesecu sve više hodočasnika dolazi u samostansku crkvu i utječu se njezinu zagovoru.

Duhovne obnove, pučke misije i drugi različiti susreti vjernika koje kroz godinu organizira župa Svih svetih odvijaju se u ovoj crkvi. Osobe s poteškoćama u razvoju nalaze također ovdje svoje mjesto, gdje se osjećaju dobrodošli i srcem prihvaćeni.

Svi susreti koji se odvijaju u Domu duhovne pomoći, Domu bl. s. Ulrike, kao i oni koje u najnovije vrijeme organizira Franjevačka mladež - FRAMA i Franjevački svjetovni red – FSR, nalaze svoje središte u samostanskoj crkvi.
Samostanska crkva je i mjesto kulturnih događanja – u njoj se održavaju koncerti, kazališne predstave duhovnog sadržaja i drugi kulturni susreti.

Iako je sasvim razumljivo da se sve molitve i pobožnosti samostanske zajednice odvijaju u crkvi, potrebno je spomenuti da je po prvi puta već 21. veljače 1909. godine uvedeno 40-satno klanjanje i otada se ova pobožnost odvija svake godine u danima poklada, danju i noću, od nedjelje do utorka ujutro. Noć i dan, od 24. na 25. ožujka, svake godine obavlja se klanjanje u znak zahvalnosti što je u teškom potresu 1884. godine samostan ostao pošteđen, iako je bio dosta oštećen, ali nije nitko stradao. Godišnje klanjanje obavlja se na 1. dan svibnja, a u nedjelju iza blagdana Srca Isusova, također je javna pobožnost klanjanja u znak zahvale i zadovoljštine. U svim ovim i drugim pobožnostima uzima udjela sve više vjernika, ne samo iz Đakova, nego i iz okolice. Pred oltarom Presvetoga Srca Isusova sestre polažu svoje prve i doživotne zavjete. U crkvi se zajednica sastaje na propisane zajedničke molitve. Svodovi i zidovi ove crkve kriju bezbroj molitvenih pohoda prijašnjih i sadašnjih sestara, koje zastupaju i pred Boga iznose sve brige i potrebe svojih sugrađana i svih potrebnika i svojom sestrinskom skrbi obuhvaćaju sav svijet.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Uz vitke tornjeve Strossmayerove katedrale grad Đakovo resi i samostan Sestara sv. Križa, u čijem je sklopu i crkva Presvetoga Srca Isusova. Ovaj kompleks je najljepši primjer secesije u istočnom dijelu Hrvatske. Već cijelo stoljeće ove građevine uljepšavaju grad. Godine 1927. sagrađeno je i zapadno krilo samostana, iako je u početnim nacrtima bilo odmah predviđeno. No financijska sredstva to nisu dopuštala. Nije moguće u nekoliko redaka sabrati svu građu koja je sačuvana o gradnji samostana i crkve, i opisati sva događanja, pogotovo duhovna, i sve susrete i pobožnosti koji su se odvijali i koji se i danas odvijaju u crkvi Sestara sv. Križa. Samostanska crkva je javna i od prvog dana stavljena na raspolaganje svim ljudima, sve do danas, a vjerujemo da će tako ostati i ubuduće. U tom prostoru mira mnogi nalaze svoj odmor i osvježenje, kako je to izraženo i na natpisu iznad ulaza u crkvu sa samostanskog hodnika:

VENITE AD ME OMNES
QUI LABORATIS ET ONERATI ESTIS
ET EGO REFICIAM VOS. Mat. XI.28

s. Estera Radičević