Vijesti

ĐAKOVO (TU) – U predvečerje 3. adventske nedjelje, 13. prosinca 2020., članovi Odreda izviđača “Klasje” Đakovo, Ante Blažević i Irma Dravec, donijeli su u đakovačku katedralu betlehemsko svjetlo mira te ga uime Saveza izviđača Osječko-baranjske županije predali pomoćnom biskupu đakovačko-osječkom Ivanu Ćuriću.

Svjetlo su iz Zagreba, uime Saveza izviđača OBŽ, donijeli članovi Udruge izviđača “Slavonski hrast” iz Osijeka, Daniel Antonović i Zdenko Popović, koji je uputio pozdravnu riječ biskupu Ćuriću, domaćem župniku Tomislavu Ćorluki i vjernicima koji su se okupili na večernje misno slavlje.

„Dragi naši izviđači! Tako nam je drago i ove godine vidjeti u vašim rukama i dočekati betlehemsko svjetlo mira. Ove godine, zbog sadašnje covid-pandemije, to nam je još i draže“, rekao je izviđačima biskup Ivan, te nastavio: „U tamu mnogih naših ljudskih nesigurnosti i straha vi nam želite biti znakoviti svjedoci svjetla, koje je svemu svijetu zasjalo Isusovim rođenjem u Betlehemu. Donoseći nam betlehemsko svjetlo, kao da preuzimate nešto i od Isusova preteče, sv. Ivana Krstitelja, za kojeg evanđelje današnje nedjelje veli: ‘On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu’ (usp. Iv 1,7). Nositi svjetlo – spremnoga koraka, marljivih ruku, draga i radosna srca, s nadom zagledani u budućnost, miroljubivi i plemeniti, ponizni i požrtvovni. Uime svih nas, danas u smanjenom broju sabranih ovdje u katedrali i uime cijele naše nadbiskupije od sveg vam srca hvala! Živjeli!“

Svi koji to žele, uz poštivanje epidemioloških mjera, betlehemsko svjetlo mira mogu iz katedrale prenijeti i u svoje domove. A. Banović / foto: J. Kazalicki

ĐAKOVO (TU) – Nakon što je na poticaj patera Justa Lofeuda, misionara Presvetog Sakramenta, u Župi Svih Svetih u Đakovu 17. listopada 2020. pokrenuta inicijativa za organizacijom trajnog euharistijskog klanjanja, na blagdan Gospe Loretske, 10. prosinca 2020., u crkvi Svih Svetih u Đakovu svečano je na trajnu adoraciju izložen Presveti Oltarski Sakrament.

Prije izlaganja Presvetog, misno slavlje u katedrali sv. Petra predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, koji je pozdravio prisutne i izrazio duboku zahvalnost Trojedinom Bogu „što je snagom i djelovanjem Duga Svetoga raspirio vatru ljubavi prema raspetom i uskrslom Isusu Kristu u svakoj osobi koja je podržala ovu veliku inicijativu za grad Đakovo i samu Nadbiskupiju đakovačko-osječku“.

Nadbiskup se osvrnuo na dva oblika štovanja euharistijskoga otajstva: redovito sudjelovanje na nedjeljnoj sv. misi i pristupanje euharistijskom stolu te klanjanje pred Gospodinom, koji je trajno prisutan među nama u svetohraništima naših crkava. „Klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu znak je naše vjere i ljubavi prema Isusu Kristu, kojega poput sv. Tome apostola prepoznajemo kao svoga Boga i Gospodina. Po euharistijskom klanjanju mi smo svjedoci i navjestitelji Uskrsloga, proroci i nositelji uskrsne preobrazbe ovoga društva u kojemu živimo te cjelokupne stvorene stvarnosti. Vječno klanjanje, gdje se trajno – i danju i noću – izmjenjujemo u gorljivom molitvenom vapaju pred Euharistijskim Gospodinom, trajna je pohvala Isusu koji je svojim utjelovljenjem već došao spasiti ovaj svijet i istodobno trajno zazivanje njegova milosrđa za sva stvorenja ovoga svijeta. Postati klanjatelj znači u molitvi i klanjanju dovoditi Isusu druge ljude, svoju braću i sestre, da ih on zahvati snagom svoga Svetoga Duha i obraćenjem te da nas sve oslobodi svakog oblika robovanja i pokvarljivosti i da nas suobliči slavnome tijelu svome“, rekao je među ostalim nadbiskup Hranić.

Svakom klanjatelju nadbiskup je napisao pismo u kojem je na njega i na cijeli pothvat Trajnog euharistijskog klanjanja zazvao Božji blagoslov.

Presveti Oltarski Sakrament na štovanje je izložio župnik i dekan Đakovačkog dekanata Tomislav Ćorluka, koji je kapelu Trajnog euharistijskog klanjanja posvetio Bezgrešnom Srcu Marijinu. Upravo je župnik Ćorluka prvi prepoznao važnost danonoćnog klanjanja te je od dolaska p. Justa do samog početka trajnog euharistijskog klanjanja pronašao 30-ak koordinatora i preko 260 klanjatelja.

Nakon Rijeke, Splita i Dubrovnika, Đakovo je četvrti grad u Hrvatskoj u kojemu je otvorena kapela Trajnog euharistijskog klanjanja. Svečanost izlaganja Presvetog održana je uz sve preporuke Stožera civilne zaštite RH. Nela Milošević

ĐAKOVO (TU) – U skladu s epidemiološkim mjerama, u đakovačkoj prvostolnici na Badnjak, 24. prosinca 2020. s početkom u 20 sati, slavljena je misa polnoćka, koju je uz nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića, ravnatelja Hrvatskog Caritasa i Hrvatske katoličke mreže mons. Fabijana Svalinu, domaćeg župnika i dekana preč. Tomislava Ćorluku te još devetoricu svećenika predvodio pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Ivan Ćurić.

Svoju homiliju biskup je započeo poticajnim riječima božićne pjesme: „Hajdmo, hajdmo svi Betlemu“ koja se, prema kazivanju starijih, rado i s oduševljenjem pjevala na Misama polnoćkama u đakovačkoj katedrali. „To je poziv – nastavio je biskup – da u svoja srca najprije duboko ucijepimo događaj Isusova rođenja, da u doživljaj svoga Božića ugradimo upravo ono što je u njemu najdragocjenije, a to je istina da je Bog postao čovjekom. Bog – neizmjeran i vječan, potpuna punina života, čisto i savršeno postojanje, bez ikakvoga nedostatka uzima na sebe ljudsku narav, rađa se omeđen granicama vremena i povijesti. Božji Sin, u krilu Djevice Marije, postaje „Sin čovječji“. U tome vjerom prihvaćamo istinu da se sâm Božji život spustio u našu stvarnost, da nam je Bog htio stati uz nas, objaviti se i očitovati na najbliskiji način. Bliže nije mogao – postao je jedan od nas, sa svim dostojanstvom, ljepotom i ljupkošću ljudskoga bića.“

Navodeći riječi suvremenog mislitelja E. Mouniera: „Vječnost je prodrla u naše vrijeme ‘kroz ranu Utjelovljenja’“, naznačio je istinu da je „Bog, prigrlivši u potpunosti ljudski život, u Isusu Kristu na sebe preuzeo iskustvo naše ljudske krhkosti, ranjivosti, prolaznosti, patnje i smrtnosti te se bezgrješan ‘umiješao’ među grješnike, da odagna moć Sotone i zla.“

„I ovogodišnji doživljaj slavlja Božića želi nas – naglasio je biskup – učvrstiti u vjeri koja je duboko natopljena istinom o Bogu i istinom o čovjeku.“  Bog je očitovao svoje čovjekoljublje da bi takav isti put čovjekoljublja mogli postati zadaćom nama ljudima. „Tek onda možemo posvjedočiti razumijevanje Božje ljubavi prema nama, kad dopustimo da nas u potpunosti prožme životna logika te ljubavi, jer je očitovana Božja ljubav postala istinski poziv nama ljudima i put našega očovječenja.“ Imajući na umu vrijeme pandemijske bolesti u kojoj se čovječanstvo trenutno nalazi, biskup je naglasio da je Kristovo rođenje izazov svakom ljudskom strahu, jer nam je „u Kristu posvjedočena Božja ljubav koja spašava, blizina Onoga koji nam je postao suputnikom i supatnikom, onaj koji je u nas posadio klicu uskrsnuća“.  

Mons. Ćurić osvrnuo se i na izazove i poteškoće u istinskom prihvaćanju Božića, naznačujući problem drevnoga mesijanskoga očekivanja da će Mesija odmah iskorijeniti sva zla, sva neprijateljstva i nepravde, patnje, bolesti i smrt. Posluživši se riječima pape Benedikta XI. naglasio je da nam je Isus donio Boga, a time i istinu o našem životu, o našim najdubljim izvorima i najdaljim dosezima.

U zaključku propovijedi biskup Ivan je s posebnom srdačnošću kao poticaj vjernicima naveo nekoliko misli iz božićnih homilija nazočnoga nadbiskupa u miru mons. Srakića: „Prihvaćati Božić znači prihvaćanje Krista, Sina Božjega, znači slijediti njegove misli, upoznati njegove ukuse, dijeliti s njim njegove osjećaje, diviti se i nasljedovati njegov stil života, provoditi vrijeme s njim u molitvi i otvoriti mu svoje srce“ (M. Srakić, Božić 2006.). „Hajdemo do Betlehema! Primimo na dar novorođenoga Spasitelja i ponesimo ga u svoje „radosti i nade, žalosti i tjeskobe“, u sva svoja zajedništva, da nas grije i rasvjetljuje divna istina: vječni je Bog doista Emanuel – Bog s nama.“ – potaknuo je sve nazočne na kraju svoje homilije mons. Ćurić.

Misno slavlje pjevanjem je pratio Mješoviti katedralni zbor, uz voditelja mo. Ivana Andrića i orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića. Evanđeoski navještaj otpjevao je vlč. Dario Hrga, domaći sin. Kako bi se do kraja ispoštovale epidemiološke mjere, Jaslice su postavljene podno oltara, na stepeništu, gdje su se poslije mise vjernici zadržali u molitvi. Anica Banović

ĐAKOVO (TU) – Na svetkovinu Rođenja Gospodnjega – Božić, 25. prosinca 2020., đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić predvodio je u đakovačkoj katedrali-bazilici Sv. Petra svečano misno slavlje u 10.30. Uz nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića, koncelebrirala su još osmorica svećenika.

„Ako ikoje riječi mogu pokušati označiti ono što se je dogodilo među nama po Isusovom rođenju u Betlehemu, onda su to riječi Ivanova evanđelja što smo ih upravo čuli: ‘Svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze’. Riječ je o tami, noći i svjetlu. Čini nam se kao da vidimo ispred sebe jaslice, gdje Betlehemska špilja svijetli usred tame svijeta. Tame su u nama i oko nas. One slabe nadu i volju za životom te nas ošamućuju sa blještavim ponudama i reklamama, ili strahovima i prijetnjama, a oduzimaju nam sposobnost da ozbiljno mislimo o temeljnom smislu našega života“, misli su kojima je nadbiskup započeo svoju homiliju, nastavljajući kako je i današnje vrijeme ispunjeno tamom straha i nesigurnosti: Zaraza, koju je prouzročio virus Covid-19, brzo i duboko mijenja naše odnose i život. Stoga vapimo za svjetlom i spasenjem odozgor, od Boga.

„Primjećujemo kako se u ljudskim životima i društvu tako često ponavlja ono isto što se nekoć dogodilo s Herodom i njegovim podanicima: da postajemo sami sebi dostatni, usredotočeni isključivo na sebe, svoja postignuća, mogućnosti i potrebe te, na kraju, nesposobni ‘vidjeti’ Boga, otkriti ga i susresti. Očarani samima sobom više ne želimo biti „njegova svojina“, njemu pripadati i živjeti onu najdublju istinu: da je čovjek biće zajedništva s Bogom. A bez Boga se u našim životima produbljuju doživljaji praznine i besmisla, osamljenosti i napuštenosti, niče gorčina u srcu, pretače se i u naše međusobne odnose te u zajednicama i čitavim društvima rastu napetosti i nagomilavaju se razlozi za podjele i sukobe“, rekao je nadbiskup Hranić, dodajući kako odbijajući Boga, mi zatvaramo vrata svoga srca i bližnjima, osobito siromasima i slabima. A posljedice toga tako su očite: od zatvorenosti daru života i teške demografske slike naših sela i gradova, do osjećaja nesigurnosti, nedostatka solidarnosti i dijaloga, što, nadalje, pogoduje korupciji, iskorištavanju vlastitih zaposlenika i bezosjećajnosti prema onima koji su prisiljeni raditi i nedjeljom, sve do besperspektivnosti, nezaposlenosti i siromaštva.

Okupljene vjernike nadbiskup je podsjetio na radosnu vijest: Božja ljubav veća je od naše zatvorenosti! „Bog dolazi da nas prosvijetli i otvori za dobrotu, za uzajamno slušanje i uvažavanje, za solidarnost, za bračni i obiteljski, za unutardruštveni i međunacionalni dijalog; da nas pomiri sa sobom i međusobno kako bismo bili bliže sebi i jedni drugima; da nas otvori jedne za druge… Dolazi nas otvoriti za iskustvo ljubavi koja se daruje bez računice, za dobrotu i solidarnost sa svakim čovjekom, za samoprijegornu ljubav prema svome i svakom drugom narodu te za odgovornost prema budućnosti“, rekao je nadbiskup.

Nada je srce Božića!
Pri kraju homilije, nadbiskup se osvrnuo na aktualnu pandemiju koja nam je pokazala kako Kristova milost djeluje u ljudskim srcima te je naglasio: „Izričemo našu zahvalnost svima onima koji se žrtvuju, i po cijenu vlastitoga života, za spas i zdravlje svih nas. Od liječnika i medicinskih sestara, preko tehničkoga bolničkog osoblja i čistačica, sve do drugih djelatnika u raznim područjima društvenoga života, uslužnih djelatnosti, i javnog reda i mira. No, zahvalni smo im ne samo za ono što oni čine, nego i za oni što oni jesu: za nadu koju bude u svima nama da božićno dijete Isus i danas djeluje u našim ljudskim srcima, da Bog nije digao ruke od nas, da će pobijediti dobro, da ljudi nisu samo sebični i zli, nego da ima toliko dobrih i plemenitih ljudi i koji tako svojim životnim svjedočanstvom ne dopuštaju nadi u našim srcima da ona prestane živjeti. I da je nada božićna moć. Ona oslobađa od sebičnosti straha i udobnosti – ovdje i sada. Nada je srce Božića!“

Svima okupljenima na misnom slavlju, nadbiskupu u miru Marinu, ostalim svećenicima i časnim sestrama, svima kojima je teško i svim ljudima dobre volje, nadbiskup je na kraju čestitao Božić, ssa željom da se u srcima vjernika nikada ne ugasi božićna nada. A. Banović

DRAGOTIN (TU) – Bogoslovi i odgojitelji Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, predvođeni rektorom preč. dr. Stjepanom Radićem, vicerektorom vlč. Krešimirom Čuturom, duhovnikom mons. dr. Karlom Višatickim, ekonomom preč. Matom Gašparovićem te uz prisutnost svećenika u miru, vlč. dr. Slavka Platza, vlč. Josipa Martinovića i vlč. dr. Ivana Zirduma, hodočastili su 13. listopada u Svetište Gospe Dragotinske, uz pridržavanje svih epidemioloških mjera propisanih od strane Stožera za civilnu zaštitu.

Po dolasku u svetište bogoslovi su otpjevali Lauretanske litanije. Uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio preč. Mato Gašparović. On je u propovijedi pozvao na promišljanje o Božjem raspoloženju prema čovjeku. „Unatoč ljudskoj grešnosti, Bog po Marijinom ‘evo me’ obnavlja svoju ljubav prema čovječanstvu te nas poziva da krenemo ispočetka. Dva su načina na koja Bog spašava i obnavlja savez prijateljstva s nama: opraštajući grijehe i pomažući da ih ponovno ne činimo“, rekao je preč. Gašparović te nastavio: „Bog već od Marijinog bezgrešnog začeća šalje čovjeku poruku praštanja koja svoj vrhunac ima u Sinu žrtvovanom na drvetu križa.“ Na kraju je sve potaknuo da se dopuste očarati Božjim prijateljstvom koje zrači po Mariji i iz Marije, za spas ovoga svijeta.

Evanđelje je navijestio đakon Bruno Diklić, jedan od četvorice zaređenih đakona u nedjelju 11. listopada 2020. Nakon mise, duhovnik Višaticki predvodio je pobožnost Majci Božjoj pri čemu su bogoslovi, poglavari i ostali sudionici na poseban način molili za papu Franju, Domovinu, (nad)biskupije iz kojih dolaze i njihove svećenike, Sjemenište i njegove djelatnike i dobročinitelje, kolegice i kolege s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, svoje obitelji i rodbinu, sve bolesne i oboljele od koronavirusa te za sve pokojne, posebno ovog ljeta preminulog bogoslova đakovačke bogoslovije Janoša Kovača. Po završetku misnog slavlje, iako u posebnim okolnostima, bogoslovi su se s poglavarima zadržali u bratskom druženju na otvorenom, učinivši prema običaju zajedničku fotografiju.

Ovo tradicionalno i zavjetno hodočašće odvija se dva puta u jednoj akademskoj godini – 13. listopada i 13. svibnja – a njime su se 1954. godine poglavari i bogoslovi Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu zavjetovali Gospi Dragotinskoj da sačuva Sjemenište od zatvaranja, kako su to namjeravale učiniti ondašnje komunističke vlasti nakon II. svjetskog rata. Bilo je to jedno od najtežeg vremena za Katoličku Crkvu u Hrvata, razdoblje progona Crkve te zatvaranja velikih i malih sjemeništa (Sarajevo, Rijeka, Split) od strane komunističkog režima. Sjemenište je sačuvano od zatvaranja, a prvo zavjetno hodočašće održano je 1956. u Dragotinu. Bernard Prelčec