Svečanim misnim slavljem u crkvi Sv. Antuna pustinjaka u Tomašancima proslavljena su u nedjelju, 12. kolovoza dva jubileja: 55 godina svećeništva o. Petra Galaunera, isusovca i 30 godina redovništva s. Meri Gotovac, redovnice Družbe Milosrdnih sestara sv. Križa. Misu je predvodio jubilarac Galauner, a pjevanje je animirao zbor i tamburaški sastav iz Gorjana.

 

Nakon mise, s. Meri iskazala je svoju zahvalnost Gospodinu što ju je doveo u zajednicu sestara sv. Križa, a zahvalila je i župnoj zajednici u Tomašancima, gdje je godinama vodila župni zbor.  „Cijeli svoj život radila sam s mladima. Oni su radost moga života", istaknula je s. Meri, nadbiskupijska povjerenica za pastoral krizmanika i dobitnica pojedinačne nagrade Grada Đakova za duhovno i kulturno uzdizanje mladih. Diplomirala je na Katehetskom institutu u Zagrebu te postigla stupanj magistra znanosti iz područja pastoralne teologije. Više je godina radila kao katehistica te je omiljena među mladima, ne samo zbog svog izraza lica koje zrači i pogleda uperenog u daljinu, nego i zbog blagog, majčinskog osmjeha koji će ostati u neizbrisivom sjećanju svih koji je znaju, a posebno stanovnicima Tomašanaca, istaknuli su prisutni.

O. Galauner svojim se dragim Tomašančanima obratio pismom pod naslovom „Dragim zemljacima“, koje je napisao prigodom 55. godine od svoje mlade mise (11.8.1957.-12.8.2012.), a pismo je posebno naslovljeno onima koji rijetko ili uopće ne idu u crkvu. Jubilarac je istaknuo da je vrijeme njegove mlade mise bilo vrijeme nesklono vjeri i Crkvi, no tadašnji Tomašančani pokazali su se pravim vjernicima i Hrvatima i nisu se bojali prijetnji. Svoj svećenički život o. Galauner opisao je kao život za druge, život posvećen braći ljudima, što je sav njegov kapital. Upozorio je kako nema života bez križa, koji tek s Isusom postaje prihvatljiv.

"Teško mi je zamisliti bilo koga od mojih dragih zemljaka, a iz čijeg je srca vjera potpuno nestala. Negdje u najdubljem kutku duše ona ipak još tinja i tajanstvenim glasom govori da smo Božja stvorenja, djeca Božja, stvoreni za vječni život u nebu. Taj nutarnji glas samo se silom može zatomiti i to samo za neko vrijeme. Boga se ne može trajno ušutkati u dubini duše. Kao svećenik svaki dan molim za vas, da ovo zemaljsko zajedništvo, privremeno i nesavršeno, preraste u puno, savršeno i vječno, zajedništvo u punini ljubavi“, zaključio je svoj pismo o. Galauner. Teodor Horvat