Vijesti

ĐAKOVO (TU) – HOMILIJA – FOTOGALERIJA – AUDIO – VIDEO – „Missa chrismatis uvijek je tako lijepo i posebno slavlje; snažno, svečano i bremenito okupljanje čitavoga prezbiterija naše Nadbiskupije, i to na Dan ustanove svećeništva i euharistije, na Veliki četvrtak, u majci svih crkava naše Nadbiskupije, u prvostolnici sv. Petra, apostola u Đakovu“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić započinjući 14. travnja 2022. godine Misu posvete ulja, koju je slavio u zajedništvu s pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem, nadbiskupom u miru Marinom Srakićem te s oko 130 svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, među kojima su bili i ovogodišnji jubilarci. Pozdravljajući sve okupljene svećenike, nadbiskup je posebno pozdravio mons. Tomislava Đukeza, voditelja Ureda za statistiku u Prvoj sekciji Državnoga tajništva u Rimu, mons. Većeslava Tumira, tajnika Apostolske nuncijature u Tokiju i mons. Ivicu Pažina, predstojnika Nacionalnog katehetskoga ureda.

S posebnim bratskim pijetetom i zahvalnom mons. Hranić prisjetio se čak desetorice svećenika, šestorice dijecezanskih svećenika te četvorice redovnika koji su dio svoga svećeničkog i redovničkog života poklonili Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, a koje je Gospodin pozvao k sebi u razdoblju od prošlogodišnjeg Velikog četvrtka do danas. To su: vlč. Nikola Jelić, vlč. Zlatko Rajčevac, vlč. Zoran Vukoja, vlč. Branimir Mađarac, vlč. dr. Slavko Platz, vlč. Adam Boričić, otac isusovac p. Ante Lozuk, DI, dvojica franjevaca manje braće: fra Oktavijan Nekić, OFM i fra Branimir Kosec, OFM te franjevac konventualac fra Stanko Mijić, OFM Conv.

Zahvalnost i čestitka jubilarcima

U svojoj homiliji, nadbiskup Hranić istaknuo je kako za snagu od Boga koja ih nosi i vodi kroz svećenički život posebno zahvaljuju četvorica svećenika koji ove godine obilježavaju zlatni svećenički jubilej – 50 godina svećeničkog služenja i rada, a to su: vlč. Franjo Bodonji, župnik u Ladimirevcima; vlč. Stjepan Buček, umirovljeni župnik Župe Trnjani; vlč. Slavko Vranjković, župnik Župe Nuštar te vlč. Marko Bubalo, umirovljeni župnik Župe Tordinci, koji zbog zdravstvenih razloga nije nazočio misnom slavlju.

Svoj srebrni svećenički jubilej, 25. godina svoga svećeničkog služenja obilježavaju: vlč. mo Ivan Andrić, profesor crkvenoga pjevanja na đakovačkom KBF-u i regens chori đakovačke prvostolnice sv. Petra; vlč. Zoran Ćosić, bizovački župnik; preč. Ivan Lenić, đakovački župnik; vlč. Tomislav Kovačić, duhovnik u Domu za starije i bolesne osobe u Osijeku te vlč. Dinko Kalmar, voditelj Hrvatske katoličke misije u Ottawi, koji također nije nazočio misnom slavlju. Nadbiskup je istaknuo kako je gotovo punih proteklih 25 godina kao svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije služio i djelovao i mons. Fabijan Svalina, koji je jesenas imenovan biskupom koadjutorom Srijemske biskupije, a zajedno s njima bio je, kao svećenik tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije, zaređen i doc. dr. Ivica Čatić, koji je poslije osamostaljenja Srijemske biskupije odlučio inkardinirati se u tu biskupiju i koji je kao župnik u Rumi istodobno ostao i profesor biblijskih znanosti na KBF-u u Đakovu.

Svećenički život i djelovanje – udioništvo u djelu spasenja

Osvrćući se na naviješteni ulomak iz Lukina evanđelja, nadbiskup Đuro je rekao: „Draga braćo svećenici, kad Isus naviješta da se danas ispunilo ovo Pismo; kad objavljuje da je došao Duh definitivnog oslobođenja, on aludira na temeljnu istinu i zahtjev. A ta istina je sljedeća: tijekom cijelog svog poslanja on je oslobađao zatvorenike, siromašne, slijepe i potlačene ovoga svijeta. Svaka Isusova gesta i riječ bile su radosna vijest života i punine za ljude; radosna vijest koja uvijek kulminira u Uskrsu radikalne preobrazbe ljudskog bića. Odatle proizlazi i zahtjev za nas njegove blagovjesnike danas. Isusove geste i riječi, djelovanje Duha u njemu i po njemu trebamo nastaviti mi kroz naš svećenički život i svjedočanstvo. A naše riječi, geste i stavovi su blagovijest samo u mjeri u kojoj mi iscjeljujemo srca slomljena, zarobljenicima proglašavamo slobodu, potlačenima nosimo oslobođenje; u mjeri u kojoj mi pružamo ulje radosti umjesto ruha žalosti i pjesmu zahvalnicu umjesto duha očajna.“

Naglašavajući kako „svećeničko služenje, dakle, nije i ne sliči nekom svjetovnom “job-u”, nego su naš svećenički život i djelovanje naše osobno udioništvo u djelu spasenja do smrti poslušnoga Sina Božjega i na sliku njegove potpune darovanosti iz ljubavi na križu, što zahtijeva i troši našu osobnu energiju, naše zdravlje, naše slobodno vrijeme i čitav naš život“, mons. Hranić je istaknuo: „Punomoć nam ne daju ljudi, nego Krist i naša pokretačka snaga nije u nama, nego u Kristu.“ Citirajući Hans Urs von Balthasara: „Svećenik je čovjek koji je u Bogu postao tako sebi nevažan, da mu je samo On važan”, đakovačko-osječki nadbiskup je kazao: „Zbog toga je svećenik toliko i tako običan i tako hranjiv kao kruh, od kojega svatko može sebi uzeti jedan komadić. Bog ga je izabrao da poput njegova utjelovljenoga Sina Isusa Krista svoj život stavi u službu Crkve.“

Razdavati sebe – darovati život, snagu, ljubav, strpljenje i praštanje

Podsjetio je zatim da missom chrismatis Isus svećenike poziva u “blagovalište na katu” da ih podsjeti da su kao svećenici rođeni iste večeri kad je ustanovljena i euharistija, kako bi kao predsjedatelji i djelitelji euharistijskog kruha dijelili i razdavali sami sebe. „Koji to od nas nije osjetio zahtjevnost primljenog poslanja blagovjesnikom biti siromasima i proglašavati godinu milosti Gospodnje u tzv. okazionalnim susretima s crkveno rubnim vjernicima u župnom uredu koji prigodom traženja sakramenata nisu spremni ni na kakav iskorak iz svojih poimanja i stavova, niti iz svoje distanciranosti i kritičnosti prema nama svećenicima?! Kako je teško ostati pribran i blag te tu prigodu iskoristiti za blagohotni dijalog koji bi postupno mogao prerasti u početak povratka Crkvi i ne dopustiti si da svojom ikojom riječju ili postupkom otežamo dijalog ili ih gurnemo još dalje od Crkve i od sebe! Naše je svećeničko služenje blagovijest siromasima i oslobođenje sužnjima u onoj mjeri u kojoj svojim župljanima velikodušno poput Isusa peremo noge i u kojoj im darujemo svoj život, snagu, ljubav, strpljenje i praštanje“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup i poručio: „Zračimo Duhom Isusove evanđeoske blagovijesti ukoliko težimo njegovom prijelazu kroz smrt u život i njegovom Uskrsu.“

Uslijedila je obnova svećeničkih obećanja, a zatim je nadbiskup posvetio krizmano ulje i blagoslovio katekumensko i bolesničko ulje. Liturgijsko slavlje animirao je zbor svećenika i bogoslova uz orguljsku pratnju vlč. Brune Diklića, studenta na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu.

Svećeničko zvanje je i zahtjevno i veličanstveno

Prije završnog blagoslova nadbiskup je još jednom čestitao jubilarcima i uručio im prigodne darove. Uime čitavog prezbiterija, napose uime ovogodišnjih jubilaraca, prisutnima se obratio vlč. Vranjković, župnik u Nuštru, rodnom mjestu nadbiskupa Hranića. Ističući kako je bio župnikom u rodnim mjestima trojice biskupa – i nadbiskupa Marina, i pokojnoga biskupa Ćirila te sada nadbiskupa Đure, vlč. Vranjković je rekao: „Nije danas lako nijedno zvanje. Zvanje svećenika je zahtjevno, zvanje svećenika je nešto veličanstveno, ali  treba se odricati.“ Iskazao je potom zahvalnost nadbiskupu Đuri i Marinu, biskupu Ivanu i zlatomisnicima; svećenicima koji slave srebrni jubilej poželio je da požive i dočekaju i dijamantne jubileje, a svima prisutnima čestitao je najveći kršćanski blagdan – blagdan Uskrsa. – HOMILIJA – FOTOGALERIJA – AUDIO – M. Kuveždanin

ĐAKOVO (TU) – U predvečerje Velikog četvrtka, 14. travnja 2022. đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić predvodio je Misu večere Gospodnje u đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra. Kako će Nacionalnim susretom hrvatskih katoličkih obitelji u Ludbregu u svibnju ove godine biti zaključen ciklus obiteljskog pastorala posvećen starijim osobama, međugeneracijskoj solidarnosti te poslanju djedova i baka, nadbiskup je u znak sjećanja na Isusovo pranje nogu apostolima oprao noge dvanaestorici župljana đakovačke župe Svih svetih, djedovima ovogodišnjih prvopričesnika i krizmanika.

U svojoj se homiliji nadbiskup osvrnuo na Isusovo pranje nogu apostolima. „Znajući da je ‘došao njegov čas’, odložio je svoje haljine. S njima je ‘odložio’ sav svoj život i predao ga u ruke Očeve. No, ujedno ga je stavio na službu onima koje je ljubio. Ljubav je pokazao kroz služenje. Stoga ne iznenađuje što je ova scena pranja nogu kod evanđeliste Ivana zauzela ono mjesto koje je kod ostalih evanđelista pripalo izvješću o ustanovi euharistije. No, večeras naše savjesti u svjetlu te Isusove geste pranja nogu učenicima ispituje jedna činjenica: barem mi koji smo večeras ovdje uglavnom smo revni u slavljenju euharistije, no ‘pranje nogu’ – počesto ga zapostavljamo. Euharistija je dar, a pranje nogu braći, odnosno ljubav prema braći je obveza. No, dok darove primamo, obveze teško prihvaćamo“, rekao je nadbiskup.

Nadalje je istaknuo kako Isus svoju oporuku, svoju posljednju volju, te tajnu svoga poslanja te večeri očituje i snažnim te dubokim znakom zajedništva za stolom, u okviru slavlja obredne pashalne večere, kojom su Židovi slavili izlazak iz egipatskoga ropstva. „Ništa od stare povijesti Isus nije opozvao. Dapače, dodatno ju je potvrdio dajući do znanja da Bog Izraelov, Otac Isusa Krista, želi svoj narod voditi u slobodu“, rekao je nadbiskup Hranić te nastavio: „Svako ropstvo je protiv njegove volje. No, Isus na svojoj pashalnoj večeri proširuje poimanje ropstva. Sada se pod tim pojmom više ne podrazumijeva samo izvanjsko ropstvo, nego i oslobođenje od našeg nutarnjeg sužanjstva: od robovanja našoj komotnosti i egoizmu, od robovanja sebi, robovanja grijehu, zlu i smrti.“

Osvrnuvši se na Pavlovu poslanicu Korinćanima u kojoj je opisano kako je Isus razlomio kruh rekavši: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen“, a potom i čašu po večeri govoreći: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen“, nadbiskup je naglasio: „Riječi su to bremenite misterijem, koje jasno očituju Isusovu volju: On se pod prilikama kruha i vina uprisutnjuje svojim predanim tijelom i svojom prolivenom krvlju. To je žrtva novog i konačnog saveza ponuđenog svima, bez razlike u rasi i kulturi. I tim svetim obredom, kojeg predaje Crkvi kao najviši dokaz svoje ljubavi, Isus ustanovljuje službenike i svoje učenike i sve one koji će tijekom stoljeća vršiti taj misterij.“

Ponavljajući Isusove riječi: „Ovo činite meni na spomen!“ nadbiskup je molio Nebeskog Oca da svima nazočnima dadne snage da budu i ostanu dobri izvršitelji Isusove oporuke.

Misa Večere Gospodnje završena je prijenosom Presvetoga Oltarskog Sakramenta na pokrajnji oltar, a potom je uslijedilo klanjanje. Uz nadbiskupa u miru Marina Srakića, koncelebrirala su još sedamnaestorica svećenika. Misi je nazočila zajednica Milosrdnih sestara sv. Križa te brojni vjernici đakovačke župe Svih svetih, među kojima ovogodišnji prvopričesnici i njihovi roditelji.

Brojna su djeca te večeri donijela Caritasove korizmene kutijice s dobrotvornim prilozima za pomoć potrebitima te ih ostavila u posebne košare u blizini oltara. Slavlje je pjevanjem pratio Mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem mo. Ivana Andrića i uz orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića. A. Banović

ĐAKOVO (TU) – Brojni vjernici đakovačke župe Svih svetih okupili su se u poslijepodnevnim satima Velikoga petka, 15. travnja 2022. u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra te sudjelovali u obredima Muke Gospodnje, koje je predvodio župnik Ivan Lenić, uz sudjelovanje nadbiskupa u miru Marina Srakića, pomoćnog biskupa Ivana Ćurića te još nekoliko svećenika. U šutnji, klečeći pred oltarom, započeli su obredi – služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest.

Uz vlč. Zdenka Ilića i vlč. Roberta Erka, navještaj Muke po Ivanu pjevali su članovi Mješovitog katedralnog zbora i Zbora bogoslova, pod vodstvom mo. Ivana Andrića. Prigodnu propovijed, u kojoj je govorio o Isusovoj šutnji, uputio je župnik Lenić, rekavši na početku kako Isusova šutnja pred Pilatom nije bila bespomoćna, već spasonosna, ta šutnja „daje blagotvornu priliku uroniti u more Njegove ljubavi, omogućava Njegovo unutarnje prihvaćanje križa i umiranja u ljubavi prema Ocu i nama“.

Okupljenima je poručio kako ovoga dana ne treba suvišnog govorenja: sve treba sjediniti s Kristovom šutnjom, s njim Raspetim. „Njegova šutnja na križu danas je govor i odgovor nama koji sve želimo staviti u riječi, sve izreći riječima, pa i puno zla činiti riječima i raspinjati riječima svoje bližnje…“, ukazao je župnik, dodajući kako je Isusova šutnja na križu govor našoj civilizaciji koja daje preveliku ‘moć riječi’, gdje jedni nadglasavaju druge, a međusobno se ne čuju.

Kazavši kako u Isusovoj šutnji upravo progovara snaga njegove ljubavi, posvjestio je: „Isus je silno velik u svojoj ljubavi, pa i kada izgleda da nemoćno šuti. On se dragovoljno predao u smrt. Da se branio, uzvraćao… potisnuo bi možda iz srca ljubav koja ga je vodila naprijed. Što je išao dalje prema Kalvariji i na križ, to je više šutio, pa i više molio, a njegova je ljubav bivala očitijom.“

Zaključujući propovijed, istaknuo je kako pred Raspetim Kristom današnji čovjek i suvremeni svijet ponovno trebaju zastati i učiti šutjeti da bi više ljubili. „Zaboravili smo školu šutnje, a u šutnji se rađaju najbolje misli, najveći planovi, najveća djela. U šutnji se najbolje sagledava vlastiti život, donose odluke za dalje, u šutnji se najbolje razumije i prihvaća križ i patnja“, rekao je župnik Lenić te pozvao na molitvu: „Raspeti, šutljivi Isuse! Osvoji nas svojim Duhom šutnje, svojim Duhom ljubavi. Neka šutnja u nama otvori prostor čistoj ljubavi, koja se s križa razlijeva u naša srca. Isuse šutljivi, a puni ljubavi, pomozi nam da te u tome vjerno slijedimo ‘do kraja’.“ A. Banović

ĐAKOVO (TU) – Svečanom procesijom kroz đakovačku prvostolnicu sv. Petra započelo je središnje misno slavlje na svetkovinu Uskrsa, koje je u zajedništvu s nadbiskupom u miru Marinom Srakićem te još jedanaestoricom svećenika predvodio pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Ivan Ćurić. Na početku misnoga slavlja velikom broju vjernika koji su ispunili katedralu biskup je najprije izrazio srdačne čestitke za radosno i plodonosno svetkovanje Uskrsa, da svima bude na blagoslov „sveto i slavno uskrsnuće Isusovo“.

Uvodeći u čin škropljenja krsnom vodom blagoslovljenoj u vazmenoj noći, sve je nazočne uputio na osobitu narav uskrsne radosti koja dopire iz zadivljujućeg i jedinstvenog navještaja: „Uskrsnuo je!“ te je podsjetio da se upravo u navještaju Kristova uskrsnuća krije duboka istina Božje ljubavi i otkupljenja po Isusovoj smrti na križu, a njegovo je uskrsnuće jasan i cjelovit odgovor na čovjekovo iskustvo zla i grijeha, što ih doživljavamo u svijetu koji je i danas pogođen teškim i tragičnim događajima ratnih stradanja u Ukrajini i na brojnim drugim mjestima diljem svijeta, kao i u iskustvima patnje, boli i križeva što ih svaki od nas proživljava na svom osobnom životnom putu.         

Svoju homiliju biskup Ivan započeo je riječima: „Sinoć smo u svečanom vazmenom bdijenju, u slavlju Kristova prijelaza iz smrti u život, ispunjeni nadom i radošću, započeli svetkovati događaj i otajstvo Isusova uskrsnuća. Sva je starozavjetna povijest izraelskoga naroda naviještala taj događaj, u svoj bremenitosti njihova povijesnoga hoda. Uskrsnuo je kako je i sam obećao. Danas se, još snažnije nego obično, želimo spomenuti njegove ljubavi u kojoj je na sebe preuzeo tamu zla, grijeha i smrti. Nije se libio biti ubrojen među zločince, mučen i razapet, ubijen i pokopan. Zato sva naša iskustva tame koji dolaze iz svijeta oko nas, a još više, iskustva tame s kojom se borimo u svojim srcima – želimo rasvijetliti blizinom Otkupitelja. A Kristova spasiteljska ljubav posvjedočena na križu nikako nije tek obična ljudska sućut. U njegovoj ‘supatnji’ na djelu je, zapravo, Božja snaga kojom nas sâm Bog želi ponovno učiniti dionicima svog božanskog života. To je središnji i odlučujući cilj prema kojem nas vodi Kristova uskrsna pobjeda#, naglasio je biskup dodajući: „I svaki puta, kad se u blagdanskim slavljima okuplja Kristova zajednica Crkve, tad u Simbolu vjere mi čvrsto i odlučno ponavljamo i obnavljamo svoje osobno i zajedničko prihvaćenje vjere u Kristovo uskrsnuće, taj jedinstveni i iznenađujući događaj koji predstavlja nezamjenjivo središte cjelokupne kršćanske vjere.“

„S radosnim navještajem: Krist je uskrsnuo! u naša iskustva, u sve naše misli, u naše uspjehe i padove, u naše planove i projekte, u naše stavove i očekivanja, u naš sveukupni pogled na život i svijet ulazi nova istina: Krist je uskrsnuo! Žene na grobu, kako nam svjedoče evanđelisti, nađoše da je kamen s groba otkotrljan. U tom je događaju odvaljen kamen i s naših grobova, kako nam apostol Pavao poručuje: Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću (Rim 6,5). Zato po događaju Kristova uskrsnuća kršćanski vjernici već sada, ispunjeni čvrstom nadom, žive iskustvo da je „otkotrljan kamen s groba“ – kamen tame, besmisla i razočaranja; kamen zla, nepravde i mržnje, kao i „grobni kamen“ naše ljudske prolaznosti i smrtnosti“ – naglasio je u svojoj uskrsnoj propovijedi mons. Ćurić. A. Banović

ĐAKOVO (TU) – VIDEO – „I riječ je tijelom postala“ (Iv 1,14) – naslov je božićne čestitke i pastirske poruke nadbiskupa metropolita đakovačko-osječkog mons. dr. Đure Hranića, upućene u ponedjeljak, 20. prosinca 2021. na tradicionalnom susretu s predstavnicima medija u Nadbiskupskom domu u Đakovu.

Posvješćujući kako Bog ima lice Isusa Krista, nadbiskup je rekao kako je Božić istina koja nam poručuje: Bog je s nama! Emanuel! Naš Bog više nije daleki ni nepoznati Bog. On je tako ljubio svijet da je Druga božanska osoba, Riječ, tijelom postala. Božić je i više od poruke: Božić je događaj. On nije neka međuigra u ljudskoj sivoj svakodnevici. Božić je otajstvo Božjeg silaska među nas ljude u liku djeteta Isusa. Od toga trenutka sve postaje drukčije. On, koji rođenjem poprima ljudsko lice, Bog je koji zauvijek ostaje s nama.

U licu današnjega čovjeka odraz je lica Isusa Krista – sljedeća je istaknuta misao Božićne poruke, gdje je nadbiskup pojasnio kako je Bog toliko ljubio čovjeka da je postao ono što smo mi, kako bismo mi u potpunosti postali ono što je on… „I bolna stvarnost koju proživljavamo, povezana s aktualnom pandemijom bolesti COVID-19, zato je događanje u Kristu te odraz lica Isusa Krista. Događa se iza zatvorenih vrata, u izolaciji naših domova, a ponajviše u bolnicama, daleko od naših očiju. Tek nas svakodnevne brojke i grafikoni podsjete na našu ranjivost, nepostojanost i smrtnost, a učestali oproštaji od bliskih nam osoba i poznanika služe nam kao opomena, kao izazov na produbljenje vjere u utjelovljenoga i raspetoga Isusa Krista te kao poziv na kršćansku vjerodostojnost i suodgovornost za društvenu stvarnost u kojoj živimo“, rekao je nadbiskup Hranić.

Ističući kako se Bog poistovjetio s nama i postao čovjekom radi svakoga od nas, nadbiskup je ustvrdio: „Onako, kako je Bog iz ljubavi prema svakom čovjeku uzeo naše ljudsko tijelo da bi se poistovjetio s nama, da bi u svome tijelu na križ ponio posljedice naših grijeha, mukom i smrću pobijedio zlo i ozdravio našu ljudsku narav te nam uskrsnućem svoga tijela otvorio pristup k Ocu, tako je ljubav postala središnja opcija kršćanstva u pristupu čovjeku i društvu. A ljubav se očituje u osobnome milosrđu te u društvenoj odgovornosti. Ona je veća od zakona! Oslobađa nas od nas samih te čitavo naše biće – duh, dušu i tijelo – pretvara u velikodušni dar. Tako je i kršćanska etika tek onda kršćanska kad je vođena duhom velikodušne i samoprijegorne ljubavi, odgovorna etika.“

Nadbiskup je nadalje kazao kako Božje utjelovljenje u krilu Djevice Marije nadilazi našu povijest. „Božićna poruka ‘Riječ je tijelom postala’ svjetlo je istine koja se može naći samo zajedničkim hodom i solidarnošću čitavoga čovječanstva! Emanuel – s nama Bog! On je razlog nade svima koji su ranjeni. On oslobađa čovjeka od korijena svakoga zemaljskog ropstva, jer njegov put vodi prema Kraljevstvu koje nije od ovoga svijeta. On, rođen u našem tijelu, daje nam da upoznamo Boga kakav jest: Bog mira, zajedništva i ljubavi!“ – istaknuo je nadbiskup, dodajući kako se to svjetlo istine očituje onomu tko vjeruje da je božićno otajstvo, otajstvo ljubavi.

Na kraju svoje pastirske poruke nadbiskup je uputio čestitku: „Sa željom da prihvatimo Božić kao događaj koji je kadar obnoviti naš život, da nas susret s Riječju koja je tijelom postala pretvori u ljude koji se otvaraju očekivanjima i potrebama svojih bližnjih te da se Kristovo lice milosrđa i ljubavi ovoga Božića preobrazi u svima nama, vama, draga braćo svećenici, Bogu posvećene osobe, vjeroučitelji i župni suradnici, vama, dragi vjernici u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i svim ljudima dobre volje, u zajedništvu s mons. Ivanom Ćurićem, pomoćnim biskupom i s mons. Marinom Srakićem, nadbiskupom u miru, želim sretan i blagoslovljen Božić te njegovim svjetlom i mirom ispunjenu 2022. godinu!“

Odgovori na novinarska pitanja

U nastavku susreta nadbiskup je odgovarao na upite prisutnih novinara. Na pitanje kako komentira sve veći konzumerizam, trendove slavljenja Božića bez Djeteta Isusa, uputa Europske komisije da se izbaci riječ Božić, a koriste riječi poput „blagdani“, nadbiskup je odgovorio: „Od početka se dijete Isus moralo skrivati, Herod ga progoni i želi ga ubiti. Rekao bih da se to na ovaj ili onaj način ponavlja kroz čitavu povijest, do toga – što je meni nezamislivo – da u Europskoj komisiji dobiju diskretnu uputu da ne koriste riječ Božić nego ‘blagdan’ ili neku drugu prikladnu riječ. Božić, malo dijete, Isus, jasle…  ovdje na Trgu župa je priredila jaslice, tu su svijeće koje ćemo paliti, tu su šatre gdje se nešto malo prodaje, jede, pije itd., ali na žalost sve svedemo na to. Zašto? Pa zato što je to lakše, jednostavnije, komotnije, uopće nije zahtjevno, opuštajuće je. A Božić nas angažira, govori da se Bog združio s čovjekom i da ne možemo dalje ići kroz život, a da iza lica svakog čovjeka ne otkrivamo Božje lice. Božić nas poziva na solidarnost, ali ne da darujemo od svoga suviška, stanemo pred kamere i pokažemo kako smo velikodušni i veliki, nego da u svojoj svakodnevici svoj život, svoj svakodnevni posao uistinu pretvaram u velikodušno služenje i darivanje, u samoprijegornosti i spremnosti zaborava na sebe, da stvarno budem odgovoran, pošten i čestit u društvu, da stvarno nosim Boga i evanđeoske vrednote u društvo. To je zahtjevnije. Potom, malo dijete Isus izaziva. Danas toliki žive zajedno, a ne žele i ne otvaraju se za djecu. Staviti dijete pred njih je izazov. Mene to ne čudi, to se događa kroz čitavu povijest, ali Bog je onaj koji je gospodar povijesti i ja se ne bojim za njegovo mjesto u povijesti, bez obzira na naše ponašanje. Naša bi ljudska povijest bila humanija, solidarnija kad bismo Bogu dopuštali da se nastanjuje među nama. Bez obzira na to, on snagom i djelovanjem svoga Svetoga Duha pronalazi tih i nevidljiv način da dotakne naša ljudska srca, da mijenja, vodi i usmjerava našu ljudsku povijest. Zato ne možemo kazati da bi ovaj svijet bio samo zlo, nego u njemu vidimo i toliko dobrih i lijepih stvari.“

Rezultati popisa stanovništva

Upitan što očekuje od rezultata nedavnog popisa stanovništva te kako će ti rezultati utjecati na život Đakovačko-osječke nadbiskupije, nadbiskup je rekao: „Zasigurno je za očekivati da će na području biskupije biti manje stanovnika, a time i manje vjernika. Demografi više ne govore o demografskoj depopulaciji, nego o demografskom slomu. Malo se djece rađa, puno nas više umire. Imali smo odljev mladog stanovništva. Vele da je to usporeno, ali nije zaustavljeno. Govore o pozitivnim pomacima koji su jako stidljivi. Otišlo nam je mlado stanovništvo u fertilnoj dobi, djecu ne rađaju ovdje, eventualno ih dolaze krstiti i opet odlaze ‘van’. Zato je za očekivati da ćemo se susresti s bolnim činjenicama. Međutim, to moramo prihvatiti i dopustiti Bogu da nađe mjesta u našim srcima kako bi se nešto moglo promijeniti. Djeca se ne rađaju i ne prihvaćaju zbog ljubavi prema narodu, već samo iz ljubavi prema životu, otvorenosti prema daru života. Usvajajući Božju riječ da je najveće dobro koje čovjek može iza sebe ostaviti novi ljudski život, ulaganje u ljudsku osobu, podizanje djeteta itekako je zahtjevno. Lakše je i komotnije, manje zahtjevno imati kućne ljubimce, pa imati nekoga živoga u kući. Međutim, moramo znati birati što nam je vrijedno, što hoćemo. Evanđelje je uvijek zahtjevno ako želimo biti otvoreni.

Podjele u društvu i mogući referendum

Zamoljen da komentira aktualne podjele u društvu te mogući referendum, nadbiskup je rekao: „Nažalost je bolna činjenica da i nositelji najviših državnih vlasti zaboravljaju na ulogu i direktni i indirektni utjecaj koji imaju na život čitavoga društva. Morali bi biti svjesni službe koju obnašaju, imati neke kontrolne mehanizme i ne dopuštati si ovako javne svađe koje višestruko jako negativno djeluju na život čitavoga društva. To mi je bolno i žalosno, i to indirektno vodi prema nekakvoj toleranciji govora mržnje, nasilja na nižim razinama u čitavom društvu. Vjerujem da će Duh Božji dotaknuti srca onih koji si takvo što dopuštaju, da se nešto promijeni. Vjerujem da će i oni uočiti da se tako ne može naprijed i da se tako ne obnaša javna vlast u jednom društvu, i da nisam bolji, pametniji i sposobniji ako znam bolje zaoštriti jezik i još energičnije vratiti nazad, nego ako znam prešutjeti u javnosti, tražiti putove dijaloga s drugom osobom na način da zajedno sjednemo, pogledamo se u oči, da iskreno kao ljudi porazgovaramo te međusobno surađujemo na dobrobit čitavoga naroda. Priredila: Anica Banović