Tjedne obavijesti
Vrijeme Adventa ili Došašća stoji nekako u sjeni Božića. Ono je sve više komercijalizirano, označeno prodajom i kupovanjem božićnih darova. Sigurno više volimo betlehemsko svjetlo Božića, nego tamu mesijanskog iščekivanja. Liturgija i njezin godišnji ciklus nije samo neko spomeničarsko sjećanje nego stvarno događanje. Po Kristu, Bog je neopozivo ušao u našu ljudsku povijest. Ali naš odnos prema njemu nije neko statično posjedovanje nego dinamika međusobnih odnosa. Bog zapravo stalno dolazi i nudi nam svoje spasenje. Mi odgovaramo iščekivanjem, traženjem i prihvaćanjem ponude.
Danas je svetkovina Krista Kralja svega stvorenja, proglasio ju je papa Pio XI. 1925. godine. Ovo je posljednja nedjelja liturgijske godine. Kad je nakon umnoženja kruha, narod htio Isusa proglasiti kraljem, on se povukao u goru. A kad ga se narod odrekao, on svečano izjavljuje pred Pilatom: "Ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas". Jesam li mu - dobar slušatelj?! Svoje učenike i podanike Krist Kralj ne osvaja "ognjem i mačem". Oni mu se slobodno odzivlju. Pozvani, za njim idu; i odani su mu do - zaljubljenosti! I ponosni, kad s njim, ili za njega trpe!
Ovo je predzadnja nedjelja u liturgijskoj godini, stoga nas Evanđelje potiče da razmišljamo o kraju ovozemaljskog boravka i susreta s Gospodinom, tj. o posljednjim čovjekovim stvarima - smrti, sudu, raju ili paklu. Misleći na taj dan ili čas, njegovo iščekivanje ne treba u nama pobuđivati ni preveliku paniku, ni preveliku ravnodušnost. Iščekivanje tog susreta sa Sucem bit će onakvo kako se za nj budemo pripremili ili, kakvog si ga pripremimo. U školskim terminima mogli bismo reći da bi kvaliteta sudnjeg dana trebala odgovarati kvaliteti našeg kršćanskog života. To slikovito možemo usporediti s jednim ispitom koji trebamo položiti. Još na početku, studenti dobiju pitanja koja će doći u obzir na ispitu. Neki to shvaćaju ozbiljno i savjesno se pripremaju, a drugi misle "ima vremena" i tako se dogodi da ne bude vremena. Nešto slično će biti i na sudnji dan. Svi smo mi dobili "pitanja" - Božje zapovijedi, da nas ne iznenade. Bit će nažalost onih koji nisu bili na visini.
Isus je sjeo pokraj riznice i gledao kako ljudi ubacuju novac. Neki bi ljudi prema visini crkvene milostinje procjenjivali kvalitetu kršćanstva. Isusu nije bilo do toga. On je htio izazvati na velikodušnost, raskrinkati polovičnost i licemjerje. Udovica ne daje milostinju da bi pokazala svoju darežljivost pred drugima, niti da bi kupila svoje spasenje. Ona daje jer vjeruje. Vjeruje da je Bog onaj koji nam sve daje iz ljubavi i jer mu želimo uzvratiti ljubav, spremna je na žrtvu. Zato se može reći da je ona darežljiva, čak da je velikodušna, jer ne daje "od svoga suviška nego je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala". Darežljivost i velikodušnost prožete iskrenom poniznošću, važne su kršćanske karakteristike, zapravo nema pravog kršćanstva bez tih odlika. Upitajmo se stoga danas, kakvi smo mi kršćani i koliko smo kršćani?
U današnjem odlomku Evanđelja riječ je o prvoj ili najvećoj zapovijedi - ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Nekoć smo u katekizmu učili kako smo na svijetu zato da Boga spoznamo, Njega ljubimo, Njemu služimo i tako u nebo dođemo. Spoznati Boga kao svoj izvor i temelj čežnja je filozofa, umnih ljudi, ali i svakog čovjeka. A upoznati Boga kao osobu, kao Oca, prvi je korak da ga kao vjernici uzljubimo. To je kao i u ljudskoj ljubavi: tek kad nekoga upoznamo, možemo ga zavoljeti, uzljubiti. A kad se to dogodi, onda se ne bismo od voljene osobe rastavljali, rado bismo mu stavili sve svoje sposobnosti u službu. Tko s Bogom živi svoj život, ne će ni u vječnosti od Njega biti odvojen. A možemo li biti sigurni da Boga zaista ljubimo iznad svega, da to nisu samo naši osjećaji, naše misli, nego da je to stvarnost. Možemo. Nevidljivoga ljubimo ako ljubav i dobročinstva iskazujemo vidljivima, onima s kojima živimo; Boga ljubimo ljubeći bližnjega.
