Općenito

Bog ne želi nikog prisiljavati na vjeru i prijateljstvo s Njime, i zato je skrovit, tajanstven, ne dade se "dokazati". No Bog komunicira s nama na način kako i mi međusobno komuniciramo: znakovima, govorom, simbolima, gestama, poklonima - darovima... I kad je Bog nešto za nas napravio u povijesti, onda to nije značilo samo to da je htio nešto "popraviti u ovome svijetu", nego je time htio i nešto nama poručiti, objasniti. Tako i Isusova čudesna djela nisu bila samim sebi svrha, nego zato da nam Isus dokaže "kako je došlo Kraljevstvo Božje na zemlju k ljudima".

Ivan apostol (evanđelist) kad govori o Isusovim čudesima govori o "znakovima" koji nam pokazuju da je s Isusom došla punina spasenja, da je Bog došao osobno na ovaj svijet da se druži s ljudima i da im donese spasenje, a spasenje je samo u prijateljstvu i zajedništvu s Bogom. Drugo spasenje mi ljudi i ne trebamo doli to da svoju osobnost doživimo u punini u druženju s Bogom Stvoriteljem koji nas voli i želi svu sreću dati. I kad govorimo o Božjem djelovanju, zahvatima u povijesti, tada možemo govoriti o "sakramentalnom događanju" jer se po tim događajima zbilo uvijek ono veće i vrednije: po susretu i po darovima (ozdravljenja, oslobođenje od ropstva…) zapravo je Bog komunicirao nama svoju ljubav i istinu, a svojim prihvaćanjem tih darova mi smo Bogu pokazali odanost i želju da se s Njim družimo. I to su sakramenti.
I danas u Crkvi imamo "obreda", tj. "sakramentalnih susreta" s Bogom. Isus je izrazio želju da se njegovi prijatelji na Zemlji udruže u zajednicu "svetih" (= oni koji žele postati svetima kao što je svet Otac naš koji je na nebesima), tj. u Crkvu i da zajedno slave sakramente, tj. ona "otajstva" (događaje, istine, Isusove želje) koje je Isus zaželio da slavimo.

Budući da je Božja ljubav prema nama OSOBNA i JAVNA, Bog je htio da i nadalje svoju komunikaciju sa nama javno provoditi u Crkvi. Kolike li ljubavi Božje prema nama kad mu je stalo do svakog pojedinca! A to što su današnji sakramenti "osobni i javni", to nam pomaže da pred zajednicom imamo "Božji imunitet", tj. Božju zaštitu koju svi moraju ispoštovati. Zato se i kršćani moraju zajedno voljeti i pomagati. (No, i druge ljude oko nas! Jer kakva je to ljubav Božja koju nosimo u sebi, ako volimo samo one koji nas vole i koji nam uzvraćaju ljubav?!)

Krist je ustanovio sakramente: za sve je sakramente pokazao izričitu želju da Crkva nastavi s praksom koju je i sam započeo na svijetu. Tako je Crkva (prema Božjim naputcima od Isusa Krista) prepoznala 7 najvažnijih momenata ljudskog života koji se tiču čovjekova života s Bogom pred drugima, momenata u kojima Bog želi biti s nama i s našom braćom baš kako su to i zemaljski roditelji uz svoju djecu u njihovim najvažnijim trenucima života. Zato naš Bog s pravom ima ime "Jahve", a to znači "Prisutni, Bliski, Nazočni, Prijateljski".

Ono što je najvažnije u sakramentima nije od Boga iznuditi nekakve "mistične doživljaje" (po kojima bi si mi hranili svoju nesigurnu vjeru), nego jednostavno komuniciranje prijateljstva s Bogom, primanje njegovih MILOSTI (ljubavi) i davanje Bogu ljubavi s potpunim povjerenjem. Bog nam tako daje milosti preko tih sakramenata:
- kroz sakramente uviđamo kako nas Bog voli i želi da dobro i sretno živimo, Bog nam izražava ljubav, ali i mi Njemu (a to nam je važno!)
- po sakramentima Bog nas uči, a što nam je jako važno
- milost sretnog zajedništva sa braćom (Bog je tu zalog mira i ljubavi nas međusobno)
- Milost: Bog nam pred svima (u Crkvi) iskazuje naklonost, tj. ljubav prema svakom pojedincu, a što su svi dužni poštovati!

A mi Bogu po tim sakramentima (javno) pokazujemo svoje prijateljstvo s njime koje neće biti tek skrovito u srcu, već javno i djelotvorno (isto djelotvorno kako bi to i Bog sam znao činiti). Tako će po nama Ljubav Božja unići u svijet... a po njoj opet netko zadobiti Božju milost i vjeru! Sakramenti su tu da bi Bogu mogli pokazati da ga volimo (i u toj ljubavi uživati).

Možemo govoriti kako je Isus živi sakrament - tj. susret s Bogom. I Crkva je kao sakrament: po njoj se zbližavamo s Bogom. Crkva je kao prikladno mjesto, vrijeme i način da se dolično sastanemo s Bogom i s Bogom izmjenjujemo prijateljske riječi.

Sakramenti - su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti (vidljivi znakovi po kojima se prima nevidljiva milost Božja), baš kao što i prijateljski pokloni nisu samim sebi svrha, nego se po njima želi prijateljima izraziti poštovanje, prijaznost, ljubav, dobrohotnost… Ustanovitelj sakramenata je Isus Krist, jer je Crkva zapravo nastavila praksu Isusa Krista. Stoga sakrament koji nije doista življen (promjena srca i razuma) ostaje samo na običajnoj razini, baš kao što i poklon prijatelju neće polučiti nikakvu radost ako se tu ne razmjenjuje prijateljstvo i dobrohotnost već bahatost ili taština.

Oblici, sadržaj i značenje sakramenata prikazuju se na dvije razine:

na pojavnoj (pov. utemeljenost sakramenta te vjerska kultura i običaj),
na duhovnoj (uspostavlja se čovjekov odnos s Bogom posredstvom sakramenata)
Sakramenti su (vidljivi) znakovi koji se "odigravaju" u zajednici kršćana, a imaju za cilj (nevidljivu) komunikaciju pojedinaca (preko zajednice) s Bogom i Boga (preko zajednice) s pojedincem.

Podjela sakramenata:

a) sakramenti kršćanske inicijacije (uvođenja u puninu života s Kristom)

- Krštenje (postaje se "pridruženim članom kršćanske zajednice")
- Euharistija (uči se biti "odgovornim" članom kršćanske zajednice)
- Potvrda (postaje se "ravnopravnim članom kršćanske zajednice")

b) sakramenti ozdravljenja (vjere i ljubavi prema Bogu i bližnjima)

- Pomirenje (obnavlja se ljubav)
- Bolesničko pomazanje (pridiže se vjera i snaga za život)

c) sakramenti u službi kršćanske zajednice (sakramenti poslanja)

- Ženidba (prihvaća se ljudski poziv na bračnu ljubav)
- Sv. red (uvode se novi služitelji braći kršćanskoj)