"Stado Malo" molitvena je zajednica s ciljem da uz molitvu i druženje, usmjerava mlade na Kristov put. Zajednica je nastala u veljači 2006. godine na poticaj nekolicine mladih. Broji 20-tak članova uzrasta od 14 do 40 godina, a većina mladih je iz Đakova te okolnih mjesta, a u prvo vrijeme mladi su pristizali i s Vinkovačkog područja. Duhovni voditelj je župnik Tomislav Ćorluka, a njegova desna ruka s. Jelena Damjanović. Susreti se održavaju u prostorima župe, svakog ponedjeljka nakon večernje mise. Svaki je osmišljen na drugačiji način, a osmišljavaju ga svi članovi zajedno. Prevladava molitva i pjesma, a nezaobilazna je Božja riječ. Prvenstveni cilj "Stada Malog" je molitva, kako za vlastite potrebe, tako u još većoj mjeri za potrebe drugih koji nam se preporuče. No, uz tjeden susrete tu su i hodočašća, druženje, aktivnosti u župi u kojima članovi Stada sudjeluju, a sve čine uz zagovor o. Pia iz Pietrelcine, zaštitnika ove zajednice, po čijem djelovanju, služenju i trpljenju su mladi odlučili slijeiditi Krista, Dobrog Pastira.
Što to okuplja ovo Stado, kako djelujemo, o čemu promišljamo, na čemu zahvaljujemo - pročitajte u nastavku. Naša iskustva, zahvale, pjesme i molitve odlučili smo podijeliti sa svima koji otvore ovu mrežnu stranicu. Otvaramo Vam naša srca, a Vaša svakoga ponedjeljka tijekom večernje mise i nakon nje preporučujemo Onome koji sve vidi, sve zna, uvijek ljubi i poziva, te Njegovoj Majci koja zagovara.
Molitva nas povezuje
Ono što je najzanimljivije u „Stadu Malom“ je taj posebni osjećaj zajedništva. Ima nas različitih godišta, profesija, pogleda na život, vjerskih iskustava i životnih ciljeva, ali nam je zajednička vjera u Isusa i čežnja za Njim. Većina smo bili potpuni stranci kad smo došli na susret, ali s vremenom smo uistinu postali poput prvih kršćana - braća i sestre u Kristu. Stekli smo međusobno povjerenje tako da se nerijetko izjadamo jedni drugima i znamo većinu problema koji nas muči. Nakon duhovne obnove u Kući susreta na Taboru u Samoboru, Stado se još više povezalo i dobilo nekoliko novih članova, koji su povećali i učvrstili osjećaj zajedništva. Naši problemi postali su poveznica jer se neprestano molimo jedni za druge. Da netko ne bi slučajno ostao zakinut, s. Jelena je donijela papiriće s našim imenima. Svatko je izvukao svoje „kumče“ za koje je obećao i potpisao da će moliti tijekom cijele godine. Ta „kumstva“ smo prilično ozbiljno shvatili. Na jednom susretu jednoj od nas je nestalo novaca na mobitelu i zamolila je da joj netko posudi mobitel da pošalje poruku. U slijedećem trenutku ispred sebe je imala nekoliko mobitela na izbor, ali se njena „kuma“ nadglasala i rekla: „Maknite te mobitele, mora uzeti od mene, ona je moja kuma.“ Kao i ostali, i ja se molim za više njih, onako kako osjetim potrebu, ali uvijek se malo više molim za onu osobu čije sam ime izvukla i zbilja ju doživljavam malo posebnije nego ostale.
Kaže se da je dobro za čovjeka ono što ga čini boljom osobom. Tako je sa „Stadom Malim“. Meni je svaka osoba u Stadu uzor na svoj poseban način. Od svakog mogu naučiti nešto što bih trebala popraviti na sebi i na neki tihi i nenapadan način me potiču da budem bolja osoba, da bolje promislim u svojim odlukama i da se više i predanije molim. I to je razlog zašto ponedjeljak više nije tako težak dan, dapače, već od utorka ga željno iščekujem. Ksenija
Svjedočenje i raspoznavanje
„Stado Malo“ bila je „ljubav na prvi pogled“. Već pri kraju prvog susreta jedva sam čekala slijedeći i tako je svakog puta. Volim svjedočanstva o Božjem djelovanju u životu ljudi, ona me uče i potiču da budem bolja i ustrajnija u svojoj vjeri i odnosu s drugim ljudima. Često na susretima jedni drugima svjedočimo, a nerijetko pročitamo svjedočanstva svetaca, svećenika, obraćenika.
Danas se ljudima nudi toliko prikrivenih, krivih putova kojima sam i ja podlegla. Zanosila sam se knjigama new age pisaca poput Paola Coelha i sada ne mogu vjerovati s kojom sam lakoćom i bez imalo sablazni čitala kako likovi u romanu doživljavaju „boga“ u trenucima grešnosti, i to ne pokajanjem, nego uživanjem u grijehu. Budući da sam vjerski odgojena, pisac me lukavo privukao knjigama s biblijskim motivima i likovima, simboličnim rečenicama koje su nerijetko nekršćanskih temelja, ali s takvim načinom pisanja da je to u početku teško otkriti. Malo po malo te knjige su mi se toliko „uvukle pod kožu“ da sam primijetila kako su neka moja razmišljanja i stavovi potaknuti tom filozofijom, da sam njima opravdavala nekršćanski način života i djelovanja te sam počela gledati na svijet onako kako ga dotični pisac opisuje. Srećom, na vrijeme sam se odmaknula i prestala čitati sve što mi je bilo sumnjivo. Djelovanje u molitvenoj zajednici mi je još više pomoglo u raspoznavanju onoga što nudi svijet i onoga što nudi Bog. K. M.
Majka Marija
Hvaljen Isus Majko moja, zašto pognuta je glava tvoja,
pogledaj me Majko mila, pogledaj u moje oči,
vrijeme se bliži pođimo skupa, jer nam tvoj Sin treba doći.
„Zar je tako dijete moje što mi ove riječi zboriš i što tako
srcu mome Istinu govoriš.
Ja sam tvoja majka, pružam ti ruku svoju, pođimo odmah Uskrslomu.
Moje srce presretno je, jer u njemu uvijek nade postoje.
Zato budi sa mnom dijete moje, ostani zauvijek da ne prolaziš put trnovit
i težak jer Sin moj je već za tebe podnio patnje i boli i sve ono što te u životu mori.“
Hvala ti Majko moja mila, budi sveta i zauvijek ćeš mi ostati najmilija. M. Š.
Kralj nad kraljevima
S vrha stepenica silaziš
Kralj nad kraljevima
u tihu dolinu Zemlje,
tražiš me,
a mene tamo nema.
Zabrinute oči Tvoje
gledaju u svaki kut
i boje se,
boje za mene.
I opet stepenicama silaziš
do samog dna Zemlje
i nalaziš me u blatu,
okaljanu.
Nagnuo si se nad mojom dušom,
smiješiš se kao i uvijek
pa me kao slomljenu golubicu
iz blata dižeš.
Moj Kralj u smrt se spustio
i dignuo me
visoko u nebo.
Anamarija
Božji poziv
Velegrad Berlin. Godinu i pol dana nisam bio kod kuće, već sam svoje dane provodio u gradu koji ima više stanovnika nego cijela Hrvatska. Kad imaš novac sve je tako dostupno, zaboraviš puno toga jer težiš za zemaljskim užicima. Ako imaš vjeru, lako je izgubiš. No, vidiš i mnogo tuge, čuješ nesretne ljudske priče, zamijetiš beskućnike koji spavaju po podzemnim željeznicama. Sve ti je kao na dlanu – droga, alkohol, diskoklubovi… Iako sam išao na nedjeljnu misu, tu i tamo molio i bio samo tradicionalni vjernik, Isus je u meni držao jednu tanku nit; tanku, ali dovoljno čvrstu da me drži za nju, a o tome svjedoči i događaj kojega se prisjećam.
Stojim na podzemnoj stanici, negdje pred rano jutro. Vlakovi dolaze svaki sat, a ja razmišljam o životu na zapadu, o Berlinu, svojoj samoći. Odjednom ugledam starog čovjeka, između 60 i 70 godina, kako traži nešto po kantama. Već sam mogao prepoznati drogeraše, alkoholičare, ali ovaj starac je bio siromah. Nije obraćao pažnju na mene iako sam ga gledao, bio je zaokupljen svojim poslom. U rukama mu drveni štapići, koje je vjerojatno skupljao za ogrjev. Promatram ga, a u meni tuga, bol, jad - zapad pomislim. Gledao sam ga i dalje, a on je detaljno ispreturao svaki koš za smeće. Nešto je u meni gorilo, jako gorilo. On je odlazio uz stepenice i nije obraćao pažnju na mene. Potrčao sam prema njemu s nekom snagom, Božjom snagom. Dao sam mu kovanicu od pet maraka. Starac me pogledao i njegov pogled rekao je sve; pamtim ga i sada; pamtit ću ga cijelog života.
To je bio Božji poziv, u to sam uvjeren. Iako sam taj poziv osjetio, Bogu se nisam približio. Lutao sam tuđinom i bio slijep zemaljskim stvarima. A onda šok – posljedice rata, tuđine… Sada Boga tražim svim srcem, ali ide teško. Želim ga stvarno, iskreno, da me vodi, da mu služim. Znam da me kroz život pozvao mnogo puta, ali bio sam gluh. Sada molim – Bože prihvati mene grešnika, da Ti služim onako kako Ti to želiš. Želim kročiti putem Marije i njezina Sina, a na tom putu našlo se i „Stado Malo“ – koje ću vam opisati pjesmom:
Ima jedan dan, ponedjeljak zvan.
Kada dođe večer, skupi se „Stado Malo“,
pa molitva i pjesma kreće.
Tu se pjesmom i molitvom Boga voli,
a „Stado Malo“ to žarkom snagom zbori.
Družba ova mnoga svjedočanstva ima,
koja zanimljiva su svima.
Sestra Jelena mlade vodi, Duha Svetog moli,
a On snagu daje, kako bismo zajedno
koračali sve dalje i dalje.
Vrata „Stada Malog“ otvorena su svima,
Koji žele da Bog prebiva u njima.
Zato – ako imaš vremena, vjere i nije te strah,
„Stadu Malom“ svaki novi član je drag.
Mnogo toga o ovoj družbi mogao bih reći,
no, ti ponedjeljkom dođi
i nećeš vidjeti kraja svojoj sreći.
Još na kraju znaj – „Stado Malo“ za svakoga moli,
jer ono zna da Bog svako stvorenje od srca voli.
Srce puno piše, a važno je samo –
„Malo Stado“ sada vam je znano.
B. K.
Gledajte u Isusa
Starija sam članica zajednice „Stado Malo“. Mislila sam da je moje uključenje bilo slučajno, ali kažu da kod Isusa ništa nije slučajno, jer mučili su me mnogi problemi. Sve je počelo tonuti - posao, kuća, pa i obitelji. Mislila sam kako to neću moći izdržati. Teško sam se s tim nosila. Jedna poznanica, vidjevši da mi je teško, pozvala me da se uključim u ovu molitvenu zajednicu. Od tada život mi je okrenuo novu stranicu.
Nemojte misliti da su nestali svi problemi, oni još uvijek postoje. Dolaze i novi, ali se sistematski rješavaju. A ja? Ja drugačijim očima gledam na njih. Za neke osobe nisam ni mislila da im nešto značim, a kasnije sam u tim osobama stekla prave prijatelje. Zato nemojte gledati u problem, kako je rekao jedan svećenik, nego gledajte u Isusa. On sve zna najbolje. M. K.
Povjerenje se umnaža, a pjesma sve oživi
…evangelizirati, moliti, družiti se možemo uvijek na svakome mjestu i svi sa svima, a iznimno je plodno kad je za sve razlog samo Gospodin. „Stado Malo“, kako ne pomisliti na pašnjake, na izvor. Kako prečuti lahor i ne primijetiti toplinu sunca… Kako ne podići ton poput žubora vode i ptice u letu!? Kad nas pohodi Duh Lahora povjerenje se umnaža, pjesma kao vlastito bilo sve oživi i poveže.
Susreti i povezanost ne prestaju, kontakti traju… To je ona evangelizacija koju je dragi papa Ivan Pavao II. vidio i želio, a sadašnji donosi. Zar toplina kojom se susreću, pozdravljaju i jedni za druge pitaju, svi „Oni“ nisu li evangelizacija. Ali krug se širi, mislimo na druge. Stoga, bila je ideja i potreba da se dogodi Tabor, pa smo pošli u Samobor. Odlazili smo više puta; nekad na jedan dan, nekada i više, cijeli vikend, četiri dana. Svaki puta bilo je pozitivno, u svakom povratku i svakom sudioniku.
Što reći za Međugorje? Hodočašće koje izgrađuje zajedništvo, ne samo u autobusu, nego sa cijelim svijetom. Bilo je prekrasnih osoba svih uzrasta, jer smo dali mogućnost svima. Također smo razgovarali o ponovnom susretu za neoženjene i neudate starije mlade, na planu župe, pa i dekanata, što bi bila predivna prilika da se upoznaju, možda sprijatelje, a možda i zavole. J. D.
