ĐAKOVO (TU) – Brojni vjernici ispunili su na Čistu srijedu – Pepelnicu đakovačku prvostolnicu sv. Petra, kako bi svoj korizmeni hod započeli misnim slavljem i obredom pepeljenja, koje je u zajedništvu s osmoricom svećenika predvodio pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić.

Svoju homiliju biskup je započeo govoreći o razvoju i dvostrukom smislu korizmenog vremena, pojasnivši kako se korizmeno vrijeme sa svojim sadržajima oblikovalo kroz povijest, „oslanjajući se najviše na iskustvo vjere, i to ponajviše prateći katekumene – one koji su se pripravljali da u vazmenoj noći izreknu i posvjedoče svoje životno pristajanje uz Krista; a potom i pokornike, one koji su se udaljili od puta vjere i takvima bili javno proglašeni, pa su se o Uskrsu, koji puta i nakon višegodišnje pokore, vraćali u krilo zajednice Crkve“.

„I malo pomalo, sva se kršćanska zajednica u vremenu korizme solidarizirala s katekumenima, s kojima je posebno naglašena kršćanska ‘novost života’, i pokornicima, s kojima je istaknuto obraćenje, tj. zaokret i promjena života. Sva je zajednica htjela osjetiti kako je vrijedno i plodno u jednom posebnom razdoblju u godini, i to baš prije Uskrsa, obnavljati i produbljivati svoje iskustvo vjere, sve da bi nam svima, i mlađima i starijima, u vazmenim blagdanima iznova zasjala istina i snaga onih središnjih događaja našega spasenja: Kristove muke, smrti i uskrsnuća“, kazao je mons. Ćurić.

„Ako želimo što dublje razumjeti onaj pravi kršćanski smisao i sadržaj korizmenoga vremena, onako kako nas u tome podupire i kršćanski nauk Crkve, bilo bi vrijedno uočiti i uvijek imati na umu dvostruki smisao Korizme: krsni i pokornički“, rekao je biskup, pojasnivši kako se krsni vid korizme očituje u njezinom shvaćanju ne samo kao priprave nekrštenih na krštenje, već i priprave cijele zajednice na slavlje spomena vlastitog krštenja, zapravo obnovu krsnog saveza i jačanje krsnog poziva, i to sve u doživljaju vazmene noći, ‘kad je Krist raskinuo okove grijeha i smrti’; dok pokornički vid korizme obuhvaća veću spremnost za slušanje Božje riječi, za obraćenje, pomirenje s Bogom te s braćom i sestrama, posežući snažnije i češće za ‘oružjem kršćanske pokore’: molitvom, postom i dobrim djelima.

Podsjetivši na pročitane biblijske ulomke, biskup je istaknuo kako na svom korizmenom putu nismo sami i kako nas slušanje Božje riječi najjasnije otvara i usmjeruje prema Bogu, „da osjetimo kako doista s Bogom živimo i ostvarujemo zajedništvo, osluškujemo njegov glas i s njim ulazimo u dijalog, ne u strahu, već u jednostavnoj i poniznoj iskrenosti srca, možda koji put s nedoumicama i pitanjima što ih pred nas stavlja život, no uvijek s povjerenjem jer nas Isusova ‘škola evanđelja’ mudro poučava i upućuje nas na istinski pravi put – pravednosti, pobožnosti i ljubavi“.    

Okupljenim vjernicima biskup je posvijestio kako Isus u naviještenom Matejevu evanđeoskom odlomku u nekoliko navrata ponavlja i ukazuje na Oca nebeskog, dajući jasno do znanja što je vrijedno u Božjim očima: Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. „Skrovitost o kojoj Isus govori nije neko skriveno, tajanstveno mjesto, neka zagonetna nepoznanica koju moramo ljubomorno čuvati i štiti od očiju javnosti, već je zapravo u pitanju nutrina našeg srca i iskrenost naše duše u kojima započinju naša djela. Skrovitost nije usamljenost, već duboka oslonjenost na Boga“, rekao je biskup, dodavši kako nas „skrovitost“ oslobađa labirinta sebičnosti, računice i koristoljublja, na koje Isus ukazuje kad jasno upozorava: Ne budite kao licemjeri!. „Licemjerje je kadro toliko toga vrijednoga poništiti, a ono označava jedan životni stil koji naš život može isprazniti od iskrenosti, pretvoriti ga u nešto možda izvanjski vrijedno i pravedno, no vrlo se brzo pokaže kako su pravi životni sadržaji potisnuti“, rekao je biskup Ivan, dodavši kako i papa Franjo tumači kako na licemjernom putu vrlo brzo iz vidokruga nestane istinskoga Božjeg lica, Njegove žive osobe i susreta s Njim. Na tom se putu započinje stvarati neki umjetni, apstraktni svijet – bez ljubavi i bez prave vjere, bez nade, bez povjerenja, u konačnici to je ‘svijet bez Boga’.

Na kraju svoje homilije biskup se osvrnuo na ovogodišnju korizmenu poruku pape Franje, napose na njezinu socijalnu i društvenu dimenziju: „Nas kršćane korizmeni hod snažno potiče na djelovanje u svijetu. U tom nam duhu Papa poručuje: Staviti pashalni misterij u središte vlastitoga života znači osjetiti samilost prema ranama raspetoga Krista prisutnima u mnogim nevinim žrtvama ratova, nasrtajâ na život, od nerođenog djeteta do starijih osoba, u mnogim nevinim žrtvama raznih oblika nasilja, ekoloških katastrofa, nepravedne raspodjele zemaljskih dobara, trgovine ljudima u svim njezinim oblicima i neobuzdane želje za profitom, što je oblik idolopoklonstva.’ Ne libi se papa Franjo, baš zbog korizmenoga hoda, dotaknuti i pitanje društvenih struktura, s ciljem da svi pridonesu stvaranju ‘ekonomije koja će biti više pravedna i inkluzivna’, tj. s dobrobiti za svaki dio društva, kao što bi i svako političko djelovanje trebalo predstavljati ‘vrsni oblik ljubavi’, sve u duhu Kristova Govora na gori i Blaženstava!“

Nakon homilije svi nazočni pristupili su obredu pepeljenja. Prije završnog blagoslova biskup je okupljenim vjernicima preporučio produbljen pristup pripravi na uskrsnu ispovijed te sudjelovanje u obredima Vazmenoga trodnevlja, osobito u slavlju Vazmenoga bdijenja, kao ‘srcu’ cijele liturgijske godine. Anica Banović