ĐAKOVO (TU) – Uz nadbiskupa Đuru Hranića, nadbiskupa u miru Marina Srakića, župnika đakovačke župe Svih svetih Tomislava Ćorluku te četvoricu svećenika koji djeluju u središnjim nadbiskupijskim ustanovama, večernje misno slavlje na Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan, 2. studenoga 2019., u đakovačkoj je katedrali predvodio pomoćni biskup Ivan Ćurić. Slavlje je pjevanjem pratio Mješoviti katedralni zbor, pod vodstvom mo. Ivana Andrića i orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića.

Svoju homiliju biskup Ivan započeo je govoreći o smrti i pokojnima, o našem odnosu i povezanosti s njima, te je među ostalim rekao kako je smrt stvarna, istinska, najradikalnija promjena, bolan, posljednji odlazak i s njom se teško išta može usporediti. Ali, istovremeno, čovjek na tolike načine pokazuje da nije samo „zemljani“, već da njegovu životu pripada živa duša i duh, ne kao neki dodatci, već kao temeljna odrednica, i zato čovjek propituje i o svom postojanju nakon zemaljskog, smrtnog odlaska; stvara slike o tom ‘drugom’ svijetu, sjeća se i ne želi zaboraviti one koji su umrli.

Kršćanski je nauk, braćo i sestre, u tim dubokim i teškim pitanjima u svome temelju, usudio bih se reći, zapravo jednostavan. Gradi se i oslanja na istinu da je nama ljudima darovano zajedništvo s Bogom. To je ona osnovna, milosna istina u kojoj se nalaze naši životi. I cijelo se kršćansko postojanje, sav ljudski život rasvjetljuje upravo tom istinom: U Kristu, utjelovljenom, raspetom i uskrslom, darovano nam je trajno zajedništvo s Bogom. Moja zemaljska povijest nije tek prolazna, samo takva da ću jednom, kad se izbroje moji dani, samo iščeznuti. Ne, nego je moj sadašnji život već uključen u ono što kršćanski nauk naviješta kao „povijest spasenja“, u koju je uključeno cjelovito otajstvo života, uključujući i iskustvo smrti“, rekao je biskup Ivan.    

Nadalje, biskup je kazao kako je za nas kršćane pitanje vječnosti života, zapravo, najprije pitanje o samom Bogu i njegovu djelu spasenja za nas ljude. Pritom je podsjetio na 1. čitanje koje govori o pravednom Jobu i njegovoj vjeri, povjerenju i predanosti zajedništvu s Bogom, a potom i na naviješten evanđeoski ulomak u kojem Isus obećava i naviješta: tko „vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni“ i On će ga „uskrisiti u posljednji dan“. U toj vjeri rasvjetljuje nas svaki kršćanski sprovod, rekao je biskup, dodavši kako je stoga važno s kakvim stavom i s kojom vjerom sudjelujemo na sprovodima svojih bližnjih, prijatelja, susjeda i poznanika.

Okupljene vjernike biskup je podsjetio kako svećenik pri kraju sprovodnih obreda izriče biblijsku pouku: Spomeni se, čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Upitao se je li to zadnja poruka te istaknuo kako uz nju postoji „još jedan istinit navještaj, koji je tako snažno sadržan u gesti kad svećenik uzima križ, te kao da znamenuje grob, po mogućnosti dotičući pokojnikov lijes, kaže: Križ Kristov, čuvao te i sačuvao za život vječni. Upravo je u tom ona glavna boja života i smrti kršćanina, svjetlo istinske, neprolazne nade, nova  – i to ona posljednja, najdublja i najodlučnija „šansa“ našem životu: S Kristom ćemo uskrsnuti“, naveo je biskup.

Na kraju svoje homilije biskup je rekao da mi kršćani, kad se povezujemo sa svojim pokojnima, to činimo na način da jednostavno, upravo kao Kristovi vjernici, prihvaćamo svoju povezanost s Isusom, znajući da samo iz te povezanosti izvire i istina da nam je s uskrslim Kristom darovano i istinsko zajedništvo s pokojnima. Ono što molitvom i djelima činimo za pokojne i za njihovo vječno spasenje, mi uvijek upravljamo Kristu, s kojim smo po krštenju uronjeni „u njegovu smrt i uskrsnuće“. „Zato i radi svih naših preminulih mi želimo još više uranjati u Božju ljubav, prihvaćati ju i nasljedovati, da i zbog naše vjere, nade i ljubavi, svi oni prispiju do pune slave i radosti uskrsnuća. To je duhovna ‘riznica Crkve’, u koju se i danas uključujemo svojim molitvama i žrtvama, da svi prispijemo do punine života, ‘gdje s oka svake suze nestaje’“, biskup je zaključio. A. Banović