STOGODIŠNJICA SAMOSTANSKE CRKVE PRESVETOGA SRCA ISUSOVA U ĐAKOVU (1908.-2008.)
Dana 14. rujna 2008. godine navršilo se jedno stoljeće od gradnje i
blagoslova samostanske crkve Presvetoga Srca Isusova Sestara sv. Križa u
Đakovu. Tim povodom nešto o ovom sakralnom zdanju, kao i o živoj crkvi
koja se u njemu okuplja. U tijeku je temeljita obnova unutrašnjosti
crkve, restauracija glavnog oltara, koju će obaviti nasljednici izvorne
radionice koja je i gradila oltar. Vjerujemo da će zasjati u novom
svjetlu te da će i ova obnova biti novi poticaj na sabranost, pobožnost i
molitvu.
Kako se rad sestara širio, tako se i broj novih članica povećavao pa je
prva provincijalna kuća u koju su sestre došle 1868. godine, i u kojoj
je u početku bila smještena škola i konvikt za djevojke, postala
premalena. Dugo se razmišljalo o gradnji nove kuće i veće crkve koja bi
zadovoljila potrebe i sestara i školske mladeži. Takva jedna gradnja,
međutim, zahtijevala je mnogo razmišljanja, planiranja, kao i
materijalnih sredstava koje mlada Provincija nije imala. Stoga su i
pripreme trajale dosta dugo. Već je s. M. Nikomedija Erb, druga
provincijalna poglavarica, često razgovarala s biskupom Strossmayerom o
potrebi gradnje, kao i o mjestu na kojem bi se mogla sagraditi kuća i
crkva. Najprikladnije zemljište bila je livada nasuprot samostana, ali
je pripadala Biskupiji. Smrt ju je spriječila da krene u ostvarenje ovih
zamisli. No biskup Strossmayer, najveći dobročinitelj Samostana, nije
zaboravio ove razgovore i planove. Stoga je, dvije godine nakon smrti s.
M. Nikomedije, 9. travnja 1899., iznenadio provincijalno vodstvo
darovnicom spomenutog zemljišta za gradnju nove provincijalne kuće i
crkve. Darovnica nosi nadnevak 14. travnja 1899., a potpisali su je:
biskup J.J. Strosamayer i kao svjedoci: dr. A. Voršak i Matej Novosel, a
sa strane Družbe sestara sv. Križa s. M. Radegunda Polz, provincijalna
poglavarica. Darovnicu je odobrio Kaptol bosansko-djakovački – u potpisu
dr. A. Voršak, kanonik-čuvar, te Gjuro Streit, velepredstavnik.
Darovnici je priložena i dozvola Jurja Posilovića, nadbiskupa
zagrebačkoga, a od strane Kraljevske zemaljske vlade odobrenje je stiglo
5. rujna 1899. Dokument nosi naslov "Darovna pogodba – Posvetnica".
Među ostalim u njoj čitamo: "(…) te s razloga što ne imaju niti
prikladne crkve za svoje članove i u internatu nalazeće se učenice,
potrebno je, da se sazidje i izgradi crkva prikladna blizu samostana
častnih sestara, koja će uz potrebu častnih sestara i ženske mladeži u
internatu nalazeće se takodjer služiti za polazak mužkoj i ženskoj dieci
obće pučke škole u Djakovu (…) Zato ne ima prikladnoga zemljišta doli
jedino zemljište vlastelinstva biskupije djakovačke, sastojeće se iz
čest broj 718 i 719 grunt. ul. broj 27 obćine Djakovo. Preuzvišeni
gospodin Josip Juraj Strossmayer, biskup i vlastelin djakovački kao
posjednik i uživatelj biskupskog vlastelinstva djakovačkog odnosno
vlastelinstvo biskupije djakovačke da se udovolji priekim gore označenim
potrebama Kongregaciji sestara Sv. križa u Djakovu posvećuje ovim
odnosno daje i predaje za uvijek bezplatno (…) u vlastnost za viečna
vremena tim da se upitna zemljišta upotriebe u namjenjenu svrhu (…)
dozvoljuje da se isti dielovi označeni pomenutih čestica od ostalih
nepokretnostih vlastelinstva biskupije djakovačke bez ikakvog tereta
odpisati i u vlasnost častne kongregacije sestara Sv. Križa u Djakovu u
gruntovnicu prepisati mogu."
Sada je i uprava Provincije mogla pristupiti konkretnim koracima. Tako
je na sjednici 1. prosinca 1900. odlučeno da će se pristupiti gradnji
nove provincijalne kuće i crkve, jer je osigurano zemljište, a biskup je
dao i novčani polog za gradnju. Od ove prve odluke do njezina
ostvarenja prošlo je osam godina. Na čelu Provincije stajala je tada s.
M. Radegunda Polz. Dopuštenje generalne uprave za gradnju čekalo se
dosta dugo. Dobivena je 17. rujna 1906. godine. Danom 30. studenoga
1906. godine objavio je kapitularni vikar dr. Angjelko Voršak posebnu
Okružnicu u kojoj svećenicima i vjernicima obznanjuje da će se graditi
nova crkva i samostan te preporuča da se sestrama pomogne. Polaganje
temeljnog kamena trebalo se održati 10. prosinca 1906. godine, ali je
zbog velike mećave preneseno na uskrsni ponedjeljak, 1. travnja
sljedeće, 1907. godine.
Prvi nacrti za gradnju načinjeni su u Grazu, u Austriji, već početkom
1902. godine. Potpisao ih je Jos. F. Flohr, Stadtbau und Zimmermeister,
Graz. Da se gradilo po ovim idejama i nacrtima, danas bi samostan
sestara sv. Križa i crkva u Đakovu izgledali sasvim drugačije. Zašto se
nisu ostvarili, danas ne znamo. Gradnja je zatim povjerena građevinskom
i arhitektonskom ateljeu Axman i Domes iz Osijeka. Prvi dogovori
započeli su s graditeljem Ivanom Domesom 1. svibnja 1906. Iz sačuvanih
nacrta, zapisnika, razgovora i pismene korespondencije jasno je da nije
baš bilo jednostavno donijeti odluku o izgledu kuće i crkve. Kad se
prate preinake nacrta vidljivo je da je bilo puno promjena i
dorađivanja.
Prema Ugovoru o gradnji s graditeljem i arhitektom (Axman i Domes)
gradnja je započela 1906. godine. Ugovor je potpisan 28. rujna iste
godine, a prva lopata zakopana je 4. listopada. Graditelj se obvezao
da će građevinu sagraditi iz solidnog i kvalitetnog materijala i
zaposliti stručne radnike koji će posao dobro obaviti. Predračun je
iznosio oko 350.000 kruna. Tri četvrtine predviđene sume graditelj bi
dobio po završetku građevine, a ostatak šest mjeseci kasnije, nakon što
se učini pregled zgrade i otklone nedostaci. Graditelj daje garanciju od
tri godine i u tom vremenu otklonit će, na svoj trošak, sve nedostatke
koji se budu pokazali. Poslovi su tekli po planu i dosta brzo. Istočno
krilo kuće građeno je usporedo s gradnjom crkve. Radovi su trajali
nešto više od godinu dana. U pismu od 25. rujna 1906. graditelj Axman
se obvezao da će crkva biti pod krovom do 15. kolovoza 1907.
Zabilježeno je da je 19. studenoga 1907. uzdignut križ na crkveni
toranj. Za nadgledanje gradnje, osim sestara iz provincijalnog vodstva,
izabran je dr. Antun Švarcmajer iz Đakova i arhitekt Janko Holjac iz
Zagreba. Oni su i potpisani u zapisnicima koji su načinjeni prilikom
pregleda novogradnji. Iako je gradnja izvedena vrlo solidno, što je
očito i danas, nakon sto godina, bilo je puno sitnijih nedostataka, kako
je i inače kod svakog građevinskog posla. U opisima materijala koji će
se upotrijebiti u gradnji provincijalno vodstvo često je tražilo
kvalitetniji materijal, bez obzira na cijenu, što se pokazalo
opravdanim. Stoga je završni obračun, bez unutarnjeg uređenja, narastao
na cc. 400.000 kruna, ali je zato zgrada samostana i crkve sagrađena
zaista vrlo dobro i solidno te danas uljepšava ne samo ulicu Kralja
Tomislava u kojoj stoji, nego i grad Đakovo, te već cijelo stoljeće
ispunjava funkciju za koju je i sagrađena. O izgledu kompleksa pisao je i
biskup Voršak u Okružnici koju je uputio svećenstvu i vjernicima,
pozivajući ih, u ime Samostana, na blagoslov crkve. On piše: "Ovaj novi
samostan, nalazi se na uglu dviju ulica, a zidan je, kako vještaci kažu,
u empire-slogu. Impozantna je to građevina, sa visokim prizemljem na
dva sprata, sa vješto i ukusno izradjenim pročeljem i sa visokim tzv.
mansardnim krovom. A, kako je na kraju, a u spoju sa samostanom
dogradjena oveća crkva sa zvonikom, (…) sačinjava samostan i crkva
skladnu slikovitu cjelinu."
Zgrada provincijalne kuće građena je u stilu secesije, a crkva u stilu francuskog kasnog baroka, u obliku križa. Duga je 37, široka 11, a visoka 17 metara. Ima četiri oltara – glavni i dva pokrajnja oltara, te oltar sv. Antuna na ulazu u crkvu. Unutrašnjost je jednostavna, ali svijetla i prijatna, unosi mir i potiče na sabranost. Uređenje je trajalo nekoliko godina i zahtijevalo je dodatna financijska sredstva. Oltari su drveni, obojani, ukrašeni pozlaćenim anđelčićima, cvijećem, lišćem i viticama. Na glavnom oltaru je slika Presvetoga Srca Isusova, zaštitnika crkve. S desne strane je kip sv. Franje, a s lijeve kip sv. Klare. Kipovi su drveni, u stilu oltara. S desne strane je oltar Marije Majke Divne (Mater admirabilis), a s lijeve strane oltar sv. Josipa. Oltare, propovjedaonicu i Križni put izradila je radionica Martiner iz Grödnera, Tirol - Herzoglicher Kammerlieferant Franz Martiner, Bildhauer und Altarbauer, St. Ulrich, Gröden, Tirol (Östereich). Slike je izradio umjetnik Josef Kastner iz Beča, odakle su dopremljene 5. travnja 1909. i postavljene na oltare 10. travnja. Postavlja se pitanje, zašto nije zastupljen nijedan domaći umjetnik? Vjerojatno je prevladala činjenica da je s. M. Radegunda, tada najodgovornija sestra u Provinciji, bila rođena Austrijanka i stoga imala više poznanstva u Austriji. Oltari su bili gotovi i postavljeni za dan blagoslova crkve 14. rujna 1908., ali slike nisu bile gotove, pa je taj dan glavni oltar krasio kip Presvetoga Srca Isusova. U oltare su, po crkvenim propisima, stavljene moći svetaca. Klupe su nabavljene tek 1920. godine. Klupe koje su bile u funkciji do 1979. bile su vrlo jednostavne, ali funkcionalne. Maknute su pri obnovi 1979. godine i darovane župnoj crkvi Sv. Ane u Radikovcima, kod Donjeg Miholjca, te nekim manjim crkvama.
Crkva je nekoliko puta obnavljana, ali su oltari zadržali uglavnom
prvotni oblik. Oltar sv. Antuna je doživio najveće promjene. S vremenom
su se našli dobročinitelji pa su izrađeni prozori, lijepi veliki
vitraji. U svetištu je, s desne strane, prozor sa slikom Gospe Lurdske, a
s lijeve sa slikom sv. Terezije Avilske. Kod oltara sv. Josipa veliki
je prozor s prizorom Rođenja Isusova, a kod oltara Majke Božje slika
Uskrsnuća Kristova. Uzduž crkve su još sa svake strane po dva
prozora-vitraja: Ukazanje Srca Isusova Margareti Mariji Alacoque i
Pohođenje Marijino, a na drugoj strani sv. Franjo pod križem i jedan
manji prozor s liturgijskim znakovima. Na dnu crkve su također dva mala
vitraja, simbola Euharistije: janje i pelikan. Vitraji su izrađeni u
staklarskoj radionici u Innsbrucku (Tiroler Glasmalerai-Innsbruck).
Prozori su postavljeni 1914./15. godine, a posljednji također nakon
1920. godine.
Prošlo je preko trideset godina od gradnje crkve kad je Samostan sakupio
financijska sredstva za nove orgulje. Samostanska kronika bilježi da je
to ponajprije zasluga preč. Rudolfa Šverera, kanonika i rektora
Samostana. On je povremeno darovao novac u svrhu gradnje orgulja, a
svojim uplivom je djelovao i na druge darovatelje koji su pomogli ovu
nabavu. Orgulje je sagradio domaći majstor Josip Majdak iz Zagreba.
Dispoziciju je izradio o. Anzelmo Canjuga, kapucin, poznati skladatelj.
Imaju tri manuala, 28 registara i potpun pedal. Vanjski oblik odgovara
stilu crkve i oltara. Kolaudacija je održana 2. svibnja 1942. godine.
Tom prigodom je održan i svečani koncert na kojem je, uz zbor sestara,
nastupio i vrlo dobro uvježban dječji zbor. Uz s. Rafaelu Franc,
samostansku organisticu, počastili su ovu svečanost svojim nastupom
čuveni profesor glazbe na zagrebačkom Konzervatoriju, Franjo Dugan,
spomenuti o. Canjuga, dr. Pero Ivanišić, đakovački kanonik i kompozitor,
o. Kamilo Kolb, franjevac i skladatelj. Pod njihovim umjetničkim
vodstvom došla je do izražaja sva ljepota i mogućnosti novih orgulja.
Posljednju obnovu učinio je graditelj orgulja Marko Rastija iz Zagreba
sa suprugom Janom, 2004. godine.
Prva tri zvona stigla su iz Ljubljane. Salivena su u radionici Glocken
und Bronze Giesserei Max Samassa, Laibach. Dopremljena su u Đakovo 23.
lipnja 1908. Zvono Presvetog Srca Isusova teško 400 kg, Prečistog Srca
Marijina 200 kg i svetog Josipa 120 kg. Nije poznato je li na njima
bilo kakvih ukrasa ili teksta. Zvona su svečano ušla u Đakovo, na
kolima iskićenima sagovima i cvijećem. Već ih je u Ljubljani blagoslovio
nadbiskup Anton Jeglič. Na toranj su uzdignuta 1. Kolovoza, u 11 sati
prijepodne, i za podnevni Angelus po prvi puta je njihov skladni zvuk
odjeknuo preko krovova, polja i šuma. Ova su zvona oduzeta u ratne
svrhe 1916. godine. Zato je 1920. godine nabavljeno novo, manje zvono.
Izliveno je u Zagrebu, ali ljevač nije poznat, a izliveno je od prvog
samostanskog zvona iz 1867. i kućnog zvona Konvikta iz 1907. Morala su
se upotrijebiti i sva manja i veća zvona koja su se našla u kući, a za
ostatak materijala i za lijevanje pobrinuli su se ing. Slavo Majcen i
njegova supruga Jelva. Teško je bilo 100 kg. Blagoslovio ga je biskup
Antun Akšamović. To zvono je darovano crkvici Sv. Ivana Krstitelja u
selu Pisak pokraj Đakova, 19. lipnja 1979. godine. Sadašnja zvona
nabavljena su pri obnovi crkve 1979. godine. Izlivena su u radionici
Glockengiesserai Gebrüder Bachert, Bad Friedrichhall-Kochendorf,
Njemačka. Bilo ih je vrlo teško dobaviti u Hrvatsku. Na carinarnici u
Osijeku bilo je velikih teškoća i skoro su bila vraćena natrag. Nakon
više intervencija s raznih strana stigla su sasvim tiho u Đakovo 8.
lipnja 1979. i sutradan popodne, u 14,30 sati, podignuta u toranj.
Blagoslovio ih je najprije preuzvišeni biskup Ćiril Kos, a kad je počelo
dizanje prvog zvona, spustila se jaka kiša, praćena sijevanjem i
grmljavinom. Tjednima prije toga nije bilo kiše i ovo je bio kao znak s
neba. Kad je treće zvono smješteno na mjesto, istog se časa nebo
razvedrilo. Neki prolaznici, promatrajući dizanje zvona, govorili su:
«Ovo je za pamćenje!» Prvo zvono ima ton «B» i teško je 400 kg, promjera
90 cm, a nosi natpis «Presveto Srce Isusovo, uzdam se u te!». Drugo
zvono ton «DES» 220 kg, promjer 73 cm, s natpisom Prečisto Srce
Marijino, budi naše spasenje!» Treće zvono ton «F»,120 kg, promjer 59
cm, s natpisom «Sveti Josipe, moli za nas!» Otada ova zvona prate
preminule sestre na zadnji počinak, navješćuju samostanske i crkvene
svečanosti i zajedno s katedralnim zvonima daju hvalu Bogu.
Jedno takvo velebno zdanje, kakav je samostan i crkva u Đakovu, nije se
moglo sagraditi samo financijskim sredstvima Provincije, iako su najveći
dio pridonijele same sestre i u temelje ove crkve i samostana ugrađene
su žrtve svake pojedine. Uprava Samostana morala je nekoliko puta
dizati zajam kako bi gradnja nesmetano tekla. U arhivi se nalazi
nekoliko molbi za zajam – Stolnom kaptolu u Đakovu da iz interkalarnih
sredstava Biskupije odobre određenu svotu za gradnju crkve. Neke su
molbe bile odbijene – tako 15. prosinca 1906. Ipak je Prvostolni kaptol
17. kolovoza 1908. odobrio zajam od 50.000 kruna, pa se gradnja mogla
privesti kraju . Također su tu i molbe upravljene na Visoku kraljevsku
zemaljsku vladu u Zagreb ili na bana osobno. Provincijalna poglavarica
je molila pomoć i od carskog dvora u Beču, ali je odatle stigla
odbijenica, zbog manjka sredstava!? Ipak se našao i velik broj
dobročinitelja koji su na razne načine potpomogli gradnju. Najveći
dobročinitelj bio je već spomenuti biskup J. J. Strossmayer. Uz
darovano zemljište, glavnica od 10.000 kruna povremenim darovima narasla
je na oko 50.000. Smrt ga je spriječila da ostvari i obećani milijun i
pol komada cigle iz biskupske ciglane. Za dan polaganja temeljnog
kamena 1907. kapitularni vikar biskup A. Voršak darovao je 1.000 kruna.
Ban Lewin Rauch, nakon nekoliko odbijenih molbi, darovao je za gradnju
crkve i samostana ukupno 30.000 kruna. Među dobročiniteljima se
spominju i Kurt Wolf iz Glatza, Šlezija, grofica Erdödi-Draschy iz Novog
Marofa, princeza Lobkovitz iz Vukovara, već spomenuta učiteljica
Terezija Jaić iz Babine Grede, gospođa Lukrecija Karle, također iz
Babine Grede. Svojim darom je pridonijela i Generalna uprava iz
Švicarske. Za gradnju orgulja se osobito zauzeo prečasni Rudolf Šverer. I
kasnije je bilo onih koji su, manjim ili većim darom, pomogli uređenje
ili obnovu crkve. Mnogi vjerojatno nisu niti ubilježeni, a udovičini
novčići su sigurno oni koji će na tezulji pravde pred Bogom prevagnuti.
Neka im svima na ovom mjestu bude izrečeno jedno veliko hvala!
Zahvalnost i molitvu za sve dobročinitelje preporučio je sestrama na dan
blagoslova crkve biskup Voršak. I na druge različite načine nastojalo
se priskrbiti sredstva za gradnju. Tako su npr. sestre 1907. napisale
životopis konviktice Justine Weis, koja je od difterije umrla na glasu
svetosti u đakovačkom konviktu 1891. godine, a "čista dobit namijenjena
je novoj samostanskoj crkvi Presv. Srca Isusova kod čč. sestara sv.
Križa u Djakovu". Za nabavu orgulja upriličena je lutrija pod imenom
"Luka sreće». «Čista dobit ove lutrije ide u korist nabave novih velikih
orgulja u samostanskoj crkvi." Bilo je još sličnih inicijativa.
Na glavnu svetkovinu Družbe na dan Uzvišenja svetoga Križa, 14. rujna
1908. Godine, održao se blagoslov nove crkve i samostana. Biskup Voršak
uputio je svećenstvu i vjernicima poziv na sudjelovanje u ovoj
svečanosti. «Pošto su pako i mnoga gg. svećenici za izgradnju ove crkve
svoj kamečak prinijeli, to se ovim putem od strane samostanskoga
predstojničtva najučtivije na rečeni blagoslov pozivaju. Pošto je ovo
prva i doslje jedina crkva presv. Srca Isusova u našoj biskupiji
posvećena, umoljavaju se čč. gosp. dušobrižnici, da svoj puk, naročito
članove bratovština presv. Srca shodno o tom upute i pozovu, da ako je
moguće u većem broju pod svojim zastavama taj dan u Djakovo dodju i
posveti prisustvuju.» Bila je to svečanost ne samo sestara, nego i
cijeloga grada Đakova. Taj dan su novi samostan i crkva bili ukrašeni
zastavama i iskićeni vijencima i cvijećem. I cijela Školska ulica bila
je svečano ukrašena. Obred je započeo u 9 sati, a blagoslov je obavio
biskup Anđelko Voršak, kapitularni vikar. U pratnji svećenstva i sestara
došao je do prve stepenice na ulazu u crkvu. Tu je graditelj Ivan Domes
predao ključeve zgrade i crkve provincijalnoj poglavarici s. M.
Radegundi, a ona biskupu, koji je otključao crkvu, ušao te obavio obred
blagoslova. Zatim se vratio u kapelicu konvikta te u procesiji kroz
cijelu ulicu unio Presveti Sakrament u novu crkvu. Oduševljenje svih je
bilo veliko, osobito samih sestara. Pjesničkim zanosom to je opisala
s. M. Mihaela Pinter. «… Dugo se oklijevalo, dugo je stajao prazan –
krasni prostor, darovan od velikoga biskupa Strossmayera; danas na
mjestu tome otvara se novi natječaj molitve i rada za vječnim ciljem.
Slavlje je vjere i domovine, djelo je Božje. Odavle će se raznositi
nauka i slava križa, ljubav Srca Njegova; mir i utjeha; spas i blagoslov
raznosit će se do kolibe zadnje. Otvorit će se svetosti vrata
kongregaciji najljepša – zlatna vrata mira i pokoja svietu! (…) I ako
se čini nastojanje naše nepoznato, skriveno nije; a nije li dosta, što
je Bogu znano! – Sveta riječ Strossmayera: «Sve za vjeru i domovinu» -
postala je sveopćom i mi pridonašamo zrnce svoje. (…) Ponosno stoji
željno očekivani hram, majka kraljica provincije naše! … Ljubav vječna
prima ljubav našu!» I za ovaj svečani čin posvete pripreme su trajale
dulje vrijeme, ne samo uređenja zgrade i crkve nego, još više, duhovna
priprava. Molitvom, žrtvom, radom i osobitom ljubavlju pripremale su
sestre, gojenice u Zavodu, i školsku mladež, kako bi ovaj čin prošao
što svečanije i ljepše. Tu pripremu duha i srca posebno je u svojoj
propovijedi naglasio biskup Voršak. Tema te prve propovijedi u
novosagrađenoj crkvi bila je: «Radujte se u Gospodinu koji je eto među
nama. Hvalite Gospodina!» Zato je radost, zahvalnost i oduševljenje
sviju bilo veliko, osobito jer je danima prije padala kiša i bilo
hladno, a tog ponedjeljka osvanuo je vedar, sunčan dan. Za taj dan
poslala je generalna poglavarica sestrama posebnu poruku. Srdačnim
riječima čestitala je svojim kćerima u dalekoj Hrvatskoj dan blagoslova
novog svetišta. Neka dušama sestara provijava radost i zahvalnost, jer
je Bog opet odabrao jednu kuću naše Kongregacije za svoj stan. I crkva i
samostan nikli su u znaku i sjeni Križa, uz mnoge poteškoće, stoga su u
prvom redu Božje djelo, napisala je među ostalim Majka Aniceta Regli.
Bio je to dan za pamćenje, dan zahvalnosti i Bogu i ljudima koji su
pripomogli da se ovo veliko djelo moglo ostvariti.
Crkva je prvi puta obojana u srpnju 1941. godine. Boje su bile slične
današnjima. Tom je prilikom promijenjena i električna rasvjeta. Na
stupovima, umjesto običnih žarulja sa štitinikom postavljene su
svjetiljke u obliku svijeća s mliječnim staklom.
Za svoj zlatni jubilej, 1958. godine, crkva je bila temeljito
obnovljena. Radovi su trajali tri mjeseca, a svojim savjetima pomogao
je osobito dr. Ivan Rogić, kanonik iz Đakova. Obojana je bila
diskretnim duginim bojama i obnovljena rasvjeta koja je bila stavljena
1941. godine.
Zatim je došao Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) koji je donio nove
liturgijske odredbe te ih je trebalo primijeniti u praksi. Zato je
1968. godine uklonjena pričesna ograda, stavljen nov drveni oltar prema
puku, kao i drveni ambon. Godine 1972. uveden je u crkvu razglas. To je
izvela firma Strässer iz Njemačke, a sve pripremne radove izvele su
sestre same. Te se godine obilježavala stogodišnjica dolaska sestara u
Đakovo pa je i to bio povod da se crkva dijelom renovira.
Temeljita obnova učinjena je 1978./79. godine. Nadzor nad tim
radovima preuzeo je ing. Davorin Stepinac iz Zagreba, u suradnji s ing.
Vladom Kranjcom iz Đakova, a savjetima je pomagao i dr. Anđelko
Badurina, franjevac trećoredac iz Zagreba. U biti se nije ništa
promijenilo. Prilagođeno je samo novim crkvenim propisima i osobito se
pazilo da se u stilu crkve ništa ne mijenja te da se novi dijelovi
neprimjetno uklope u stare. Svetište je prošireno, a dio pričesne ograde
stavljen je na kor. Postavljen je novi kameni pod, kamenom iz Posušja
(poduzeće „Osoje“), s novim podnim grijanjem. Umjesto drvenog,
postavljen je nepomični kameni oltar, drveni ambon i sjedala. Oltari,
slike, prozori – sve je temeljito očišćeno. Sve su radili domaći
majstori iz Zagreba, Đakova i Strizivojne. Tada je uklonjena
propovjedaonica, a kip Dobroga Pastira koji je krasio njezin vrh dobio
je drugo mjesto u crkvi. S pokrajnih oltara uklonjene su oltarne mense i
donji dijelovi, tako da oltari sada stoje na zidu. To baš nije sretno
rješenje. Nakon obnove u lipnju 1979. biskup Ćiril Kos je obavio
posvetu crkve. U tom obliku crkva čeka novu obnovu za stogodišnjicu
gradnje.
Obnovljene su i orgulje, a obnovu je izveo majstor Manfred
Pütthoff iz Freiburga, Njemačka, a 2004. temeljito ih je obnovio
Marko Rastija iz Zagreba.
Tijekom dva svjetska rata, u potresu
1964. i u nedavnom Domovinskom ratu ni crkva nije ostala pošteđena. U
Prvom svjetskom ratu ostala je bez ijednog zvona, u drugom je od
eksplozija i pucnjeva različitog oružja bila dosta ispucana, u potresu
je u orguljske svirale napadalo mnogo maltera, a najteže je stradala 4.
travnja 1992. U 6 sati i 12 minuta dobila je direktni pogodak topovske
granate ispaljene iz Bobote. Granata je pala na crkveno krovište pokraj
tornja i doslovce raščijala gredu. Srećom, nitko nije stradao iako je u
tijeku bila sv. misa i crkva puna sestara i vjernika. Poduzeće «Energa»
iz Đakova besplatno je popravilo štetu. Samostan je nabavio materijal.
Samostanska crkva nema vrijednost samo s gledišta arhitekture, ili ako
se promatra samo kao kulturni spomenik. Ona je mnogo više – ona je dom
Božji, kuća molitve, mjesto susreta, srce redovničke zajednice Sestara
sv. Križa, mjesto duhovnog života i duhovnosti žive Crkve koja se ovdje
okuplja. Možda je to najbolje izrazila sestra koja je 1908. godine
zapisala u samostansku kroniku sljedeće: "Svako je srce klicalo, kad je
Gospodin prvi put sašao na žrtvenik. Klicala su posebno srca sestara.
Sada eto imaju svoju lijepu crkvu, svoj dom. Tolike će duše slavodobitno
usvojiti križ iz ovoga svetog mjesta. Ovdje će pokoljenja sestara sv.
Križa crpsti snagu za mukotrpni život u službi bližnjega. Ovdje će
Gospodin primati odanost i vjernost tolikih lijepih duša po svetim
zavjetima. Iz ovog će doma i crkve Gospodin osvajati hrvatska pokoljenja
i biti izvor snage i milosti za mnoge." Od prvih dana do najnovijeg
vremena ova je crkva bila središte pobožnosti i vjerskog života školske
mladeži. Bila je to i želja biskupa Strossmayera, a svojim potpisom
to je prihvatila i potvrdila s. M. Radegunda u pismu – Očitovanju
upućenom biskupu Voršaku 19. studenoga 1908. g. "(…) ovim potpisana
očituje i izjavljuje, da rado dozvoljava, da se služba Božja za svu
ovomjestnu školsku mladež smije i može u istoj crkvi obdržavati, i da
ovo nadstojništvo nikakve posebne za to odštete tražiti neće". Đačke
mise u 8,30 sati ostale su svima u nezaboravnoj uspomeni. Godine 1986.
viši razredi osnovne škole «preseljeni» su na misu u katedralu, a od
30. lipnja 1991. više nije bilo misa za školsku djecu u samostanskoj
crkvi. Otada se u crkvi za vjernike grada Đakova održava večernja misa. U
samostanskoj crkvi je zazivom Duha Svetoga započinjala školska godina i
svečanom zahvalnicom završavala. U ovoj crkvi su djeca primala
sakramente, učila sudjelovati kod crkvenih, liturgijskih i
izvanliturgijskih pobožnosti. U njoj su se obavljale sve crkveno-školske
svečanosti i generacije djece su iz ove crkve ponijele u život ljubav
prema liturgijskom i sakramentalnom životu.
Crkva Srca Isusova je i omiljeno svetište Đakovčana i vjernika iz
okolnih mjesta. Već je 1912. godine iz stare sjemenišne crkve prenesena
pobožnost Srcu Isusovu u samostansku crkvu, a kad je 1913. godine
sazidana zgrada novog sjemeništa, ovamo je preneseno i štovanje sv.
Antuna Padovanskog. Otada je samostanska crkva postala glavno
proštenište za svečev blagdan 13. lipnja. U početku je u crkvi bila
velika slika Sv. Antuna (danas se nalazi u Biskupskom dvoru). Ta se
slika na blagdan sv. Antuna iznosila van i stavljala na prozor koji
gleda na ulazna vrata s ulice. Tako je svima bila vidljiva i svi su
mogli obaviti svoje zavjete. Toga dana se izreda mnoštvo vjernika na sv.
misama od pet sati ujutro pa do večernje mise. Zbog tog proštenišnog
dana mnogi ovu crkvu i nazivaju crkvom sv. Antuna i mnogi niti ne znaju
da crkva ima drugog patrona – Presveto Srce Isusovo. Oltar sv. Antuna
nalazi se na ulazu u crkvu te je tako dostupan svim vjernicima svaki dan
kad je crkva otvorena prijepodne i popodne od 15 sati. Gotovo nema sata
u danu da pred ovim oltarom netko ne moli zagovor sveca svega svijeta.
Oltar je uređen darovima vjernika. Bratovština Presv. Srca Isusova
darovala je za oltar sv. Antuna 50 kruna, konviktice su sakupile 53
krune, a nepoznati dobročinitelj 50 kruna. To je zavjetni oltar vjernika
podignut u zahvalu što su samostan i crkva pošteđeni ratnih razaranja u
Prvom svjetskom ratu. Bio je to zavjet s. M. Engelberte Sporčić,
tadanje provincijalne poglavarice, koja je taj zavjet i izvršila 1916.
godine. Tada je nabavljen kip sv. Antuna, koji i danas stoji na
oltaru.
U samostanskoj crkvi bilo je sjedište Bratovštine Presvetog Srca Isusova
te su osobito bile posjećene pobožnosti prvih petaka, kao i sve
pobožnosti Presvetom Srcu. Marijina kongregacija je također svoje
pobožnosti obavljala ovdje, a svibanjske pobožnosti su bile
najposjećenije večernjice u gradu. Nedjeljne i blagdanske večernje
mise i danas su vrlo posjećene.
Od godine 1995. samostan i crkva u Đakovu postali su i središte štovanja
blažene suutemeljiteljice Kongregacije sestara sv. Križa, Majke M.
Terezije Scherer, koju je 31. listopada 1995. uzdigao na čast oltara
blagopokojni papa Ivan Pavao II. Otada se njezino štovanje proširilo te
svakog 16. u mjesecu sve više hodočasnika dolazi u samostansku crkvu i
utječu se njezinu zagovoru.
Duhovne obnove, pučke misije i drugi različiti susreti vjernika koje
kroz godinu organizira župa Svih svetih odvijaju se u ovoj crkvi. Osobe s
poteškoćama u razvoju nalaze također ovdje svoje mjesto, gdje se
osjećaju dobrodošli i srcem prihvaćeni.
Svi susreti koji se odvijaju u Domu duhovne pomoći, Domu bl. s. Ulrike,
kao i oni koje u najnovije vrijeme organizira Franjevačka mladež -
FRAMA i Franjevački svjetovni red – FSR, nalaze svoje središte u
samostanskoj crkvi.
Samostanska crkva je i mjesto kulturnih događanja – u njoj se održavaju
koncerti, kazališne predstave duhovnog sadržaja i drugi kulturni
susreti.
Iako je sasvim razumljivo da se sve molitve i pobožnosti samostanske
zajednice odvijaju u crkvi, potrebno je spomenuti da je po prvi puta već
21. veljače 1909. godine uvedeno 40-satno klanjanje i otada se ova
pobožnost odvija svake godine u danima poklada, danju i noću, od
nedjelje do utorka ujutro. Noć i dan, od 24. na 25. ožujka, svake godine
obavlja se klanjanje u znak zahvalnosti što je u teškom potresu 1884.
godine samostan ostao pošteđen, iako je bio dosta oštećen, ali nije
nitko stradao. Godišnje klanjanje obavlja se na 1. dan svibnja, a u
nedjelju iza blagdana Srca Isusova, također je javna pobožnost klanjanja
u znak zahvale i zadovoljštine. U svim ovim i drugim pobožnostima uzima
udjela sve više vjernika, ne samo iz Đakova, nego i iz okolice. Pred
oltarom Presvetoga Srca Isusova sestre polažu svoje prve i doživotne
zavjete. U crkvi se zajednica sastaje na propisane zajedničke molitve.
Svodovi i zidovi ove crkve kriju bezbroj molitvenih pohoda prijašnjih i
sadašnjih sestara, koje zastupaju i pred Boga iznose sve brige i
potrebe svojih sugrađana i svih potrebnika i svojom sestrinskom skrbi
obuhvaćaju sav svijet.
Uz vitke tornjeve Strossmayerove katedrale grad Đakovo resi i samostan
Sestara sv. Križa, u čijem je sklopu i crkva Presvetoga Srca Isusova.
Ovaj kompleks je najljepši primjer secesije u istočnom dijelu Hrvatske.
Već cijelo stoljeće ove građevine uljepšavaju grad. Godine 1927.
sagrađeno je i zapadno krilo samostana, iako je u početnim nacrtima
bilo odmah predviđeno. No financijska sredstva to nisu dopuštala. Nije
moguće u nekoliko redaka sabrati svu građu koja je sačuvana o gradnji
samostana i crkve, i opisati sva događanja, pogotovo duhovna, i sve
susrete i pobožnosti koji su se odvijali i koji se i danas odvijaju u
crkvi Sestara sv. Križa. Samostanska crkva je javna i od prvog dana
stavljena na raspolaganje svim ljudima, sve do danas, a vjerujemo da će
tako ostati i ubuduće. U tom prostoru mira mnogi nalaze svoj odmor i
osvježenje, kako je to izraženo i na natpisu iznad ulaza u crkvu sa
samostanskog hodnika:
QUI LABORATIS ET ONERATI ESTIS
ET EGO REFICIAM VOS. Mat. XI.28
s. Estera Radičević