najavljujući učenicima svoju muku, smrt i uskrsnuće, kako bi ispunio Očevu volju, Isus im otkriva duboki smisao svoga poslanja i poziva ih da se u to uključe, radi spasenja svijeta.
Na korizmenom putu koji nas vodi do vazmenih slavlja sjetimo se Onoga koji »ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 8). U ovo vrijeme obraćenja obnovimo svoju vjeru, napajajmo se na vrelu “žive vode” nade i otvorena srca prihvatimo Božju ljubav po kojoj postajemo braća i sestre u Kristu. U uskrsnoj noći obnovit ćemo naša krsna obećanja da bismo se, po Duhu Svetom, ponovno rodili kao novi muškarci i žene. No, kao i cio kršćanski život i sâm korizmeni hod sav je obasjan svjetlom uskrsnuća, koje oživljuje osjećaje, stavove i odluke onih koji žele slijediti Krista.
Post, molitva i milostinja, kakvima ih je Isus predstavio u svojemu propovijedanju (usp. Mt 6, 1-18), uvjeti su i izraz našega obraćenja. Put siromaštva i odricanja (post), pogled i geste ljubavi prema ranjenom čovjeku (milostinja) i sinovski dijalog s Ocem (molitva) omogućuju nam uosobiti iskrenu vjeru, živu nadu i djelatnu ljubav.
1. Vjera nas poziva prihvatiti Istinu i postati njezinim svjedocima pred Bogom i pred svom našom braćom i sestrama.
U ovo korizmenom vremenu prihvatiti i živjeti Istinu očitovanu u Kristu ponajprije znači dopustiti Božjoj riječi, koju nam Crkva prenosi iz naraštaja u naraštaj, da nam progovori u srcu. Ta Istina nije umotvorina pridržana nekolicini izabranih, viših ili istaknutih umova, nego je to poruka koju primamo i možemo razumjeti zahvaljujući mudrosti srca, otvorena veličini Boga koji nas ljubi prije nego što smo toga i svjesni. Ta je Istina sâm Krist koji je, u potpunosti prihvaćajući naše čovještvo, postao Put – zahtjevan, ali otvoren za sve – koji vodi punini Života.
Post, ako se živi kao iskustvo odricanja, dovodi one koji ga čine u jednostavnosti srca do ponovnog otkrivanja Božjega dara i spoznaje istine o našoj stvarnosti bića stvorenih na njegovu sliku i priliku, koja u njemu nalaze puninu. Iskustvom slobodno prihvaćenog siromaštva, onaj koji posti i sam postaje siromašan i “zgrće” blago ljubavi primljene i dijeljene s drugima. Kad se tako shvaća i čini, post pomaže ljubiti Boga i bližnjega jer, kao što kaže sv. Toma Akvinski, ljubav je pokret koji usmjerava pažnju na drugoga, smatrajući ga jednim sa samim sobom (usp. enc. Fratelli tutti, 93).
Korizma je vrijeme vjere odnosno vrijeme u kojem se Boga prima u svoj život i omogućuje mu da se “nastani” kod nas (usp. Iv 14, 23). Postiti znači osloboditi naš život od svega što ga opterećuje pa i od prezasićenosti – istinitim ili lažnim – informacijama i kupovanjem proizvodâ da bismo otvorili vrata svojega srca Onome koji nam dolazi u posvemašnjem siromaštvu, ali »pun milosti i istine« (Iv 1, 14): Sinu Božjem, Spasitelju.
2. Nada kao “živa voda” koja nam omogućuje nastaviti svoj put.
Žena Samarijanka, od koje Isus traži da mu daje piti na zdencu, ne razumije na što On to misli kad joj kaže da joj može dati “vode žive” (Iv 4, 10). Ona isprva, naravno, misli na običnu vodu, no Isus cilja na Duha Svetoga kojega će dati u obilju u vazmenom otajstvu i koji ulijeva u nas nadu koja ne razočarava. Već u času u kojem najavljuje svoju muku i smrt, Isus naviješta nadu kad kaže: »treći dan [će] uskrsnuti« (Mt 20, 19). Isus nam govori o budućnosti širom otvorenoj Očevim milosrđem. Nadati se s njim i zahvaljujući njemu znači vjerovati da povijest ne završava na našim pogreškama, na našim nasiljima i nepravdama i na grijehu koji Ljubav pribija na križ. To znači primiti iz njegova otvorenog Srca Očevo oproštenje.
U ovim tjeskobnim prilikama u kojima danas živimo i gdje se sve čini krhkim i nesigurnim, govoriti o nadi moglo bi djelovati kao provokacija. Ali korizmu upravo i imamo za to da se nadamo, da iznova svoj pogled upravimo na strpljivost Boga, koji se nastavlja brinuti za svijet koji je stvorio, dok smo se mi često loše odnosili prema njemu (usp. enc. Laudato si’, 32-33.43-44). To je nada u pomirenje na koju nas usrdno poziva sveti Pavao: »dajte, pomirite se s Bogom« (2 Kor 5, 20). Primajući oproštenje u sakramentu pomirenja, koji je u središtu našeg puta obraćenja, mi sami širimo dalje oproštenje: budući da smo ga mi sami primili, možemo ga dati svojom spremnošću da stupimo u brižni dijalog i pružamo utjehu onima koji su ranjeni. Božje oproštenje, također po našim riječima i našim gestama, omogućuje nam doživjeti Uskrs bratstva.
U korizmi budimo pozorniji »govoriti riječi utjehe, koje tješe, daju snagu, hrabre i potiču, a ne riječi koje ponižavaju, rastužuju, rasrđuju, preziru« (enc. Fratelli tutti [FT], 223). Ponekad je, da bi se drugome dalo nadu, dovoljno biti »ljubazna osoba koja svoje strahove i sve ono što je tjera na žurbu ostavlja po strani kako bi drugome posvetila pažnju, nasmiješila mu se, rekla riječ ohrabrenja, omogućila prostor za slušanje usred tolike ravnodušnosti« (ibid. 224).
U sabranosti i tihoj molitvi, nada nam se daje kao nadahnuće i unutarnje svjetlo koje svojim svjetlom obasjava izazove i izbore s kojima se suočavamo u svome poslanju: eto zašto je od temeljne važnosti povući se na molitvu (usp. Mt 6, 6) i susresti se, u skrovitosti, s Ocem koji je sama nježnosti.
Živjeti korizmu s nadom znači osjetiti da smo, u Isusu Kristu, svjedoci novog vremena u kojem Bog “sve čini novo” (usp. Otk 21, 1-6). To znači primiti Kristovu nadu koji polaže svoj život na križu i kojeg Bog uskrisuje treći dan, »uvijek spremni na odgovor svakomu koji od [n]as zatraži obrazloženje nade koja je u [n]ama« (1 Pt 3, 15).
3. Ljubav, koju se živi po uzoru na Krista, u pažnji i suosjećanju prema svakoj osobi, najviši je izraz naše vjere i naše nade.
Ljubav se raduje dok gleda druge kako rastu. To je razlog zašto pati kad je drugi u nevolji: usamljen, bolestan, beskućnik, prezren, u potrebi… Ljubav je zanos srca koji nam omogućuje izići iz sebe samih i koji gradi vezu dijeljenja i zajedništva.
»“Socijalna ljubav” omogućuje napredak prema civilizaciji ljubavi, na koju se svi možemo osjećati pozvanima. Ljubav, svojom univerzalnom dinamikom, može izgraditi novi svijet, jer to nije besplodni osjećaj, nego najbolji način za postizanje učinkovitih putova razvoja za sve« (FT, 183).
Ljubav je dar koji našem životu daje smisao i zahvaljujući kojem onoga koji je u neimaštini smatramo članom svoje obitelji, prijateljem i bratom. Ono malo, ako se dijeli s ljubavlju, nikad se ne potroši, nego postaje zalihom života i sreće. Tako se dogodilo s brašnom i uljem udovice u Sarafti, koja je ponudila kolačić proroku Iliji (usp. 1 Kr 17, 7-16) i s kruhovima koje Isus blagoslivlja, lomi i daje učenicima da ih razdijele mnoštvu (usp. Mk 6, 30-44). Isto je i s našom milostinjom, bila ona mala ili velika, kad se daje u radosti i jednostavnosti.
Živjeti korizmu ljubavi znači skrbiti za one koji pate, koji su napušteni ili su obuzeti tjeskobom zbog pandemije covida-19. U prilikama u kojima vlada velika neizvjesnost u pogledu budućnosti, spominjući se riječi koje je Bog uputio svome Sluzi: »Ne boj se, jer sam te otkupio« (Iz 43, 1), pružimo zajedno sa svojom ljubavlju riječ povjerenja i pomozimo drugome da osjeti da ga Bog ljubi kao svoje dijete.
»Samo pogledom čiji je horizont preobražen ljubavlju, koja vodi do toga da se spozna dostojanstvo drugoga, siromašne se može prepoznati i cijeniti u njihovu neizmjernom dostojanstvu i poštivati u njihovu vlastitom načinu života i kulturi, te ih tako stvarno integrirati u društvo« (FT, 187).
Draga braćo i sestre, svaka etapa života vrijeme je vjere, nade i ljubavi. Neka nam ovaj poziv da živimo korizmu kao put obraćenja, molitve i dijeljenja svojih dobara s drugima pomogne obnoviti, kao zajednica i pojedinci, živi spomen one vjere koja dolazi od živoga Krista, nade oživljene dahom Duha Svetoga i ljubavi čiji je nepresušan izvor Očevo milosrdno srce.
Neka nas Marija, Spasiteljeva majka, vjerno prisutna podno križa i u srcu Crkve, podupire svojom brižnom ljubavlju i neka nas blagoslov Uskrsloga prati na našem putu prema vazmenome svjetlu.
Rim, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 11. studenoga 2020., spomen svetoga Martina iz Toursa.
Franjo
(Image: ANSA/Vatican News)
ĐAKOVO (TU) – „Kristovo uskrsnuće je jedina prava zraka nade koja je prodrla u smrtnost našega ljudskog života; to je jedino uže spasa koje nam je pruženo nad provalijom koja zjapi nad našom ljudskom sudbinom“, rekao je nadbiskup Đuro Hranić, predvodeći na svetkovinu Uskrsa, 4. travnja svečano misno slavlje u đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra, u koncelebraciji nadbiskupa u miru Marina Srakića te još sedmorice svećenika.
U svojoj homiliji nadbiskup je podsjetio na naviješten ulomak Ivanova Evanđelja koji pokazuje kako za prve svjedoke Isusova uskrsnuća nije bio nimalo lagan proces suočiti se s uskrsnućem. „Bila je to prava drama u kojoj se mukotrpno rađala njihova vjera. Trebalo im je vremena da shvate neshvatljivo i da to vjerom prihvate… Budući da uskrsnuće prelazi granice prostora i vremena i da nadilazi naše obično ljudsko iskustvo, njega može pravo prihvatiti samo vjera. Put do prihvaćanja uskrsnuća je težak. Ide od praznog groba, preko ukazanja Uskrsloga Isusa učenicima i na kraju se rađa vjera. I kao što je Isusovo uskrsnuće Božje djelo i Božji odgovor na nasilnu Isusovu smrt, tako je i vjera u uskrsnuće Božji dar“, istaknuo je među ostalim nadbiskup, dodavši kako za Isusova učenika uskrsnuće postaje stvarnost tek kad je povjerovao. A kad povjeruje, onda grob, ono mjesto na kojemu se činilo da su pokopane sve nade, u kojem vladaju smrt, praznina i napuštenost, postaje izvorom novoga života. Grob postaje novi početak.
Okupljenima je posvijestio kako se Uskrs ne može slaviti tako da sve ostane po starom, već Uskrs znači i obrat te novi početak. „Slavljenje Uskrsa nužno vodi do osobnog susreta sa živim Bogom, s uskrslim Isusom“, rekao je nadbiskup te dodao: „Uskrsnuće se istinski slavi tako da odbacimo svoju skeptičnu narav, svoju sumnjičavost, svoju uplašenost, razočaranost i povučenost u nas same pred otvorenim pitanjima i problemima, da pred izazovima bračnog i obiteljskog, profesionalnog, gospodarskog, društvenog i političkog života izađemo iz svoga groba u kojega smo se zavukli, te da dopustimo da se povijest razvija i da se povijest spasenja koja je utkana u ljudsku povijest također odvija dalje.“
Poručivši kako Uskrs ne poništava križ, nego ga potvrđuje, nadbiskup je rekao: „Bog se zauzeo baš za onoga koji je bio spreman umrijeti i posvjedočio je da novi život i budućnost pripadaju onima koji su spremni na životne izazove, na poraz, na umiranje, na smrt. Snaga uskrsnuća svjedoči se samo na poprištu života. Uskrs nije, stoga, nekakva nadgradnja, ukras ili luksuz života, Uskrs je srž života, duboka stvarnost koja daje snagu za životne izazove i probleme i onda kada je najteže, jer Bog jedini može okrenuti i zlo na dobro. To je Uskrs u vjeri.“
Na kraju homilije nadbiskup je uputio uskrsnu čestitku: „Svima vama, draga braćo i sestre, želim se obnovljenom vjerom još snažnije usidrite u Božju pobjedu nad smrću i nad svakim zlom. Neka se u svima nama nastani Isusov Duh ljubavi, da nas očisti od zla i svake duhovne nemoći, da nas obuzme njegovo svjetlo i snaga te da tako oslobođeni od straha postanemo dionici istinskog mira, osposobljeni unositi nove odnose u obiteljski život, svjedočiti ih u svakoj prigodi, na svome radnom mjestu, među onima s kojima nas je povezao život; promicati ih u društvenom životu, u poduzetništvu, gospodarstvu i politici, u prosvjeti, znanosti i kulturi, u životu naših župnih zajednica, naše nadbiskupije, Slavonije, Baranje i Srijema i čitave nam drage domovine Hrvatske. Svima vama, osnaženima snagom Kristova uskrsnuća, od srca želim sretan i blagoslovljen Uskrs! Anica Banović
