Vijesti

Susret roditelja svećenika i redovnika s područja Nadbiskupije – program u Dvorani biskupa A. Mandića

Ispis
PDF

ĐAKOVO (TU) – FOTOGALERIJA – Susret roditelja svećenika i redovnika koji žive na području Đakovačko-osječke nadbiskupije održan je u Đakovu u subotu, 5. studenoga, a okupio je oko 150 sudionika. Program je započeo u Dvorani biskupa Antuna Mandića u zgradi Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice u Đakovu molitvom i duhovnim nagovorom vlč. Mateja Glavice, župnika u Petrijevcima.

„Pozvani smo posvećivati i sebe i druge“

U svome razmatranju vlč. Glavica govorio je o svećeniku kao onome koji se pred ljudima pojavljuje kao čovjek molitve – on je ‘predmolitelj’ i u liturgiji, svim sakramentima i blagoslovima. Uvijek prednjači kako bi molio prije drugih i u ime svih. Naravno, i kad sâm moli, živeći unutar povjerene mu zajednice, on i tada predmoli. „Molitva i za druge, kod ređenja postala je našom zadaćom. Naše zajednice, pa i naše obitelji, trebaju nas, ne samo kao valjano zaređene, već kao one koji ih zagovaramo kod Boga. Koliko smo samo puta doživjeli i čuli molbu: ”vlč. preporučujem se u vaše / tvoje molitve”. Doživljeni smo kao delegati pred Bogom“, rekao je vlč. Glavica.

Kazavši kako Isus treba svećenike da nastave njegovo djelo na zemlji, da budu njegova ispružena ruka svima koji su potrebni njegove ljubavi i milosrđa, nastavio je: „Pozvani smo posvećivati i sebe i druge, prinositi žrtvu pomirenja i za sebe i za druge, moliti i za sebe i za druge, jer je svatko od nas, kako će reći Poslanica Hebrejima ‘i sam zaogrnut slabošću, zato mora i za sebe i za narod prinositi okajnice’. Zato i vi, dragi roditelji, molite za nas da ne malakše naša vjera… Zato danas, vjerujem u ime svih ovdje prisutnih svećenika, smijem vas zamoliti za pomoć. Dok vas naša braća i sestre mole da im budete ruka pomoćnica u odgoju njihove djece – što tako rado ostvarujete kao bake i djedovi – znajte i mi vas trebamo: U vama vidimo – i još više, prepoznajemo i trebamo, one koji podržavate naše ruke koje nam je uzdizati na molitvu, kako ne bi nikada klonule.“

Potrebno je da smo trajno živi svjedoci Svetoga, Božji ljudi, promicatelji Kraljevstva koje ‘nije od ovoga svijeta’, ali koje je tako silno potrebno ovome svijetu – a ono može u njega ući samo po svećeniku, jer jedini smo koji na ovome svijetu izgovaramo: Ovo je Tijelo moje, ovo je Krv moja – i tada po riječima koje nisu naše, ali ih mi govorimo – Bog svima naočigled biva vidljiv. Ima li uzvišenije službe i ima li tko od ljudi veće dostojanstvo?, upitao je vlč. Glavica, naglašavajući kako istovremeno ostaju djeca svojih roditelja, a roditelji njihovi Aron i Hur, koji svojim molitvama, podrškom i žrtvom trajno drže njihove ruke uzdignutima, kako bi Bog i danas pokazao svoju veličinu i svemoć.

„Suradnici ste nam, prijeko potrebni. I hvala vam što se zajedno s nama uspinjete na goru i podržavate naše ruke – za posvećenje svijeta. I ovo naše molitveno zajedništvo prilika je da svi zajedno ‘iz prve ruke’ doživimo Božju blizinu, pa kad se vratimo svatko u svoje zadaće, mi nastavimo uzdizati ruke do konačne Božje pobjede, a vi ih još snažnije pridržavate tako da izdrže do sunčanog zalaska. I tako svaki dan – iznova“, zaključio je u razmatranju vlč. Glavica.

*Cjelovito razmatranje vlč. Mateja Glavice možete pročitati OVDJE.

Molitvu roditelja za sina svećenika napisao je i pročitao Silvijo Benaković, otac vlč. Ivana, dok je molitvu svećenika za vlastite roditelje, koju je napisao vlč. Zvonimir Martinović, pročitao p. Zvonimir Marinović. Program je glazbenim točkama pratio zbor svećenika, pod ravnanjem maestra Ivana Andrića te vlč. Mario Brkić, koji je izveo autorsku pjesmu Znao si, posvećenu svećeniku koji je od prvih trenutaka znao za njegov poziv i pratio ga na putu formacije, a u spomen na svoje roditelje.

Iz pozdravne riječi nadbiskupa Đure Hranića

Okupljenima se potom obratio nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, pozdravljajući roditelje i sinove svećenike, odnosno redovnike koji su uzmogli doći zajedno, ali i one roditelje čiji sinovi nisu mogli doći s njima. Pozdrav i zahvalu uputio je svećenicima koji su radi sudjelovanja na ovome susretu doputovali izdaleka, među njima mons. Ivicu Petanjka, biskupa krčkog, koji je na susret došao s majkom. Podsjetio je također kako je dio roditelja svećenika i redovnika bolestan te nisu mogli doći ili se zbog svojih staračkih potreba i poteškoća nisu usudili doći te je i njima uputio pozdrav, rekavši da ovog dana svi misle i na njih.

„Dragi roditelji, drage majke i očevi! Vi ste nam darovali život i kao roditeljima vama nije bila teška nikakva žrtva za nas. Upijali smo iskustvo vaše međusobne ljubavi i vaše ljubavi prema nama te iskustvo vaše vjere u Boga, Oca i Stvoritelja, u Isusa Krista i u Duha Svetoga. Podizali ste nas i odgajali, radovali se svakom našem koraku, molili ste za nas i s nama te nas po sakramentu krsta i drugim sakramentima pridruživali Kristu Gospodinu, uvodili u zajednicu Crkve u našim župama i podržavali u integraciji u naš dragi slavonski i hrvatski društveni ambijent. Ovaj današnji susret želi biti naš sinovski izraz, pun nježnosti i zahvalnosti vama, našim očevima i majkama, za dar života i za sve ostalo što ste nam pružali i još uvijek pružate, a osobito za dar vjere u kojoj ste nas odgajali i koju ste nam posredovali. Svaki čovjek ima svoje biološko i duhovno rodoslovlje i svaki je čovjek plod svega onoga i svih onih kojima je bio obdaren te svoga osobnog odnosa prema svemu tome. Vi ste naše korijenje, a mi vaš izdanak i velikim dijelom i vaša slika“, rekao je nadbiskup Hranić.

Zahvaljujući roditeljima za podršku i molitvu kojom trajno prate svoje sinove, nadbiskup je među ostalim kazao: „I vi ste zajedno s nama proživljavali iskustvo Božjega poziva i njegova zahvata u naše živote. Ne samo da smo se ponekad mi sami hrvali s Bogom koji nas poziva, nego ste se s Božjim pozivom upućenim nama, ponekad još snažnije, hrvali vi.“

Podsjetivši kako živimo u sekulariziranom društvu u kojemu se živi kao da Boga nema, u kojemu Bog čak i smeta, a Crkva i svećenici još više te da uz ravnodušne ima i onih koji bi Crkvu i svećenike – samo da mogu – i „potopili u žici vode“, nadbiskup je kazao: „I tko bolnije i snažnije od vas, naših roditelja, suosjeća s nama i tko bolnije proživljava napade na Crkvu i na nas svećenike?! I tko je ponekad još jadniji od nas kad mi svećenici svojom svećeničkom nedosljednošću i mlakošću, ili svojom ljudskom slabošću, dajemo povoda za opravdane kritike naših župljana ili pak za medijske napade i sočno ismijavanje – i nas, i Crkve, i svih vjernika?“

Zaključujući svoj govor, okupljenim roditeljima rekao je kako ovaj susret želi biti izraz zahvalnosti za njihovu trajnu molitvu, razumijevanje i bezinteresnu samoprijegornu ljubav i podršku prema svećenicima. „Dok imamo vas, imamo dom i imamo kome otići. Nitko nas ne može bolje razumjeti niti podržati, negoli vi i braća svećenici, odnosno redovnici. Hvala vam dragi roditelji, hvala vama biološka braćo i sestre i hvala vama draga braćo svećenici i redovnici. Dijelimo radost i nosimo terete jedni drugih“, rekao je nadbiskup, zahvaljujući svima koji su dali udjela u organizaciji ovoga susreta, na čelu s vlč. Pavlom Mikulčićem.

*Cjelovit pozdravni govor nadbiskupa Đure Hranića možete pročitati OVDJE.

Vlč. Krešimir Šaf – pozdrav okupljenima u ime sinova svećenika

U ime sinova svećenika, okupljene je pozdravio vlč. Krešimir Šaf. „Poštivati starije, napose one koji su nam podarili život, pozvani smo činiti kroz prizmu našega Gospodina. Naime, pozvani smo konstantno održavati vlastitu povezanost s Bogom kako bi naši međuljudski odnosi bili prožeti milošću Gospodnjom, kako i sam apostol Pavao govori. Tek u povezanosti s Gospodinom, osjeti se izrazita dimenzija poštovanja drugoga, poštovanja oca i majke. Dakako da poštovanje koje poklonimo drugome, nipošto ne bi smjelo bili suhoparno i pragmatično izvršavanje određene dužnosti, već iskreni izričaj ljubavi, nježnosti, uvažavanja i privrženosti prema onome kome poklanjamo poštovanje. Kako kaže i papa Franjo u jednoj od svojih kateheza – poštovati oca i majku znači priznati dostojanstvo koje imaju“, rekao je vlč. Šaf.

U ime svih svećenika, okupljenih i onih koji nisu mogli nazočiti susretu, uputio je roditeljima riječi zahvale: „Izričem poštovanje kroz onu riječ koju često uzimamo zdravo za gotovo, čija vrijednost nikada ne bi trebala biti umanjena, a ipak se njena devalvacija događa. To je – ‘hvala’. Hvala vam prvenstveno jer ste dopustili Gospodinu da s vama surađuje. Surađivao je s vama kada je trebalo birati život koji ste nam podarili. Surađivao je s vama kada je trebalo podizati ove različite osobnosti i karaktere te kada ih je trebalo usmjeravati prema pravim vrijednostima, unatoč našim mladenačkim previranjima. Surađivali ste s Gospodinom kada je, iskreno vjerujemo, On odlučio vaše sinove uzeti kao radnike na svojoj njivi te ste ih spremno njemu i dali. Surađivali ste i dalje surađujete s Gospodinom kada ove vaše sinove treba pratiti i vlastitom žrtvom, odricanjem, napose molitvom. Na svakom tom životnom trenutku vam hvala.“

Na kraju svoga obraćanja, posvijestio je kako svećeniku ostaje ‘sveta dužnost u Gospodinu’ slušati i osluškivati svoje roditelje, iako su i sami po službi koju vrše ‘očevi’. „Možda smo nekada primjerom vlastitog života pokazali kako naš odnos prema vama nije bio, pavlovski rečeno, u Gospodinu, kako nam je nedostajalo poštovanja koje otac ili majka zaslužuju. Tu molimo za vaše oproštenje zbog naših slabosti. Neka nas ovaj susret, ovo druženje, međusobno i s Gospodinom jača u zajedništvu. Neka ovo bude još jedna u nizu prilika za druženje, razgovor, molitvu i predanje nas svećenika i vas roditelja u Božje ruke i njegovu volju“, poručio je vlč. Šaf.

Okupljenima je potom prikazan video prilog „Duhovni plodovi svećeničkog poziva unutar vlastite obitelji“, koji je prikazao svjedočanstva obitelji vlč. Marka Obradovića i vlč. Ivana Živića. Prvi dio susreta završio je glazbenom točkom zbora svećenika, a potom su svi pošli u katedralu Sv. Petra te sudjelovali u svečanom misnom slavlju. A. Banović

Susret roditelja svećenika i redovnika – misno slavlje u đakovačkoj katedrali

Ispis
PDF

ĐAKOVO (TU) – FOTOGALERIJA – Nakon programa u Dvorani biskupa Antuna Mandića u zgradi Središnje nadbiskupijske i fakultetske knjižnice (5. studenoga), svečanim misnim slavljem u đakovačkoj katedrali nastavljen je susret roditelja svih svećenika i redovnika koji žive na području Đakovačko-osječke nadbiskupije. Uz nadbiskupa u miru Marina Srakića, pomoćog biskupa Ivana Ćurića, krčkog biskupa Ivicu Petanjka te velik broj svećenika, misno slavlje predvodio je nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić.

Prigodnu homiliju uputio je krčki biskup Petanjak, koji se osvrnuo na naviješten ulomak Lukina Evanđelja, u kojemu Isus svojim učenicima među ostalim govori: ‘Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten.’ „Današnje evanđelje nastavak je na jučerašnje i na neki način komentar jučerašnjeg u kojem je Isus iznio prispodobu o nepoštenom upravitelju, koji stoji na rubu ponora svoje propasti i opasnosti da izgubi sve, a sve ono što je stekao dodatna je omča oko vrata koja će ga povući u ponor. Jedini koji ga mogu spasiti su prijatelji koje treba steći tako da im otpiše dugove. Uviđa da spas nije u akumuliranju, nego u dijeljenju“, rekao je biskup, dodajući kako je tada nastala prekretnica u životu upravitelja, što je česta odlika Lukinih likova: u jednom trenutku života glavni lik počne govoriti sebi, spoznaje stanje u kojem se nalazi te uviđa kamo ga je odveo dosadašnji život i okreće stranicu.

„Svako zgrtanje bogatstva stvara neprijatelje, jer kad drugi vide kako ti zgrćeš, u njima će se roditi stotinu grijeha: zavisti, ogovaranja, klevetanja, sumnjičenja, proklinjanja, radovat će se tvome padu i tvojoj nesreći. Osim toga, svako zgrtanje je protiv Božjeg načina djelovanja, jer Bog ne zgrće nego dijeli. Zgrtanje znači da je netko drugi prikraćen, i ono najgore: zgrtanje daje lažnu sigurnost koju nema u sebi“, rekao je biskup.

Ukazavši kako je jasno da je za Isusa svako bogatstvo nepošteno, jer se protivi Božjoj logici dijeljenja a ne zgrtanja, biskup je rekao: „Ali mi smo pozvani da se kao mudri upravitelji tako služimo tim materijalnim da i preko njih stječemo prijatelje, jer ti prijatelji drže ključ moga spasenja.“ Tumačeći Isusove riječi ‘Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten’ biskup je naglasio: „Ovo ‘najmanje’, nepošteno, tuđe, označava ovaj svijet, a ono: ‘najveće’ označava pošteno, označava onaj svijet. Kakav god da je ovaj svijet, bez njega ne možeš ući u onaj. I kako god se činio ovaj svijet velik i bogat, sve bogatstvo ovoga svijeta u usporedbi s onim svijetom je ništa, malo i premalo, jer sve što je na ovom svijetu ne može meni jednom jedinom produžiti život, osigurati zdravlje i sreću, niti dati vječnost.“

Okupljenima u katedrali biskup je posvijestio kako ništa nije naše, ništa nije sigurno, ništa stalno, a svi smo upravitelji onoga što nam je povjereno i o tome kako ćemo se postaviti ovisi naša budućnost i blaženstvo: „Na nama je da odaberemo kome ćemo služiti. Činjenica je da ne možemo sjediti na dvije stolice. Bog i bogatstvo su dvije oprečne stvarnosti koje se nikao ne mogu pomiriti i ići zajedno jer su kao vatra i voda, dan i noć, svjetlo i tama, život i smrt.“

Obraćajući se roditeljima svećenika i redovnika, rekao je kako je očito da je svjedočanstvo njihova života u obitelji stvaralo ozračje iz kojeg su izašla svećenička i redovnička zvanja, dok je, obraćajući se braći svećenicima, postavio pitanje: „Jesmo li svjesni da je sve naše bogatstvo u Bogu? Je li nam on na prvom mjestu i hoćemo li s onim što imamo i raspolažemo sebi napraviti prijatelje koji će nam jednoć otključati vrata vječnosti? Jesmo li definitivno izabrali kome ćemo služiti, ili još uvijek šepamo na obje noge, kako bi rekao prorok Ilija? I, na kraju, na samom početku današnjeg evanđelja stoji da je Isus ove riječi uputio svojim učenicima. Ne farizejima i carinicima, ne mnoštvu koje se guralo oko njega, nego svojim učenicima. Nama.“

Na kraju misnog slavlja, koje je pjesmom pratio zbor svećenika oformljen u povodu ovog susreta, pod ravnanjem mo. Ivana Andrića te uz orguljsku pratnju vlč. Dejana Bubala, nadbiskup Hranić pozvao je sve zainteresirane da pođu u Spomen-muzej biskupa J. J. Strossmayera na otvorenje izložbe „S Isusom u patnji” Eve Vukine.

Susret roditelja svećenika i redovnika završio je u srdačnom raspoloženju oko zajedničkog stola. Anica Banović

Svetkovina Duhova i podjela sakramenta potvrde u đakovačkoj prvostolnici: “Duh Sveti – snaga za prihvaćanje žrtve iz ljubavi”

Ispis
PDF

ĐAKOVO (TU) – Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić predvodio je u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra misno slavlje o svetkovini Duhova te je podijelio sakrament potvrde ovogodišnjim krizmanicima đakovačke Župe Svih svetih, njih 123. U koncelebraciji je bio domaći župnik, preč. Ivan Lenić, župni vikar Robert Erk, a posluživali su đakoni Nikola Klemen i Florijan Zagorščak.

Očev dar, Sinovo obećanje

Na početku misnoga slavlja nadbiskupa Hranića pozdravila je uime krizmanika Ana Humbal i istaknula: „Našem znanju o vjeri potreban je dar mudrosti kojim se znanje živi, a vjera svjedoči. U mnoštvu ponuda ovoga svijeta potrebna nam je razboritost i moć razlikovanja duhova za ispravna opredjeljenja. Nije nam uvijek lako. Ponude drugačijih životnih usmjerenja nude nam se danomice. Svjesni smo svojih slabosti i padova, no radujemo se što ćete nam podijeliti Očev dar, Sinovo obećanje njegovima: dar Duha Svetoga. To je uzrok svečanosti ovoga trenutka, naše radosti, našega svetog ponosa.“ Nadbiskupu je cvijeće uručila Ema Premužić, a svojim sudjelovanjem krizmanici su obogatili i prinos darova te su uz euharistijske darove, prinijeli i novčani dar – koji su prikupili za siromašne učenike i studente – korisnike Nadbiskupijske zaklade dr. Nikola Dogan.

Započinjući svoju homiliju nadbiskup Hranić podsjetio je kako je po izlijevanju Duha Svetoga – ljubavi između Oca i Sina – na apostole okupljene oko Blažene Djevice Marije – rođena Crkva. „Crkva, dakle, nije nastala ljudskom voljom, nikakvim osnivačkim aktom, niti osnivačkom skupštinom na kojoj bi većinom glasova bio usvojen njezin statut. Crkve nije rođena voljom većine, niti zalaganjem ljudi, nego je rođena kao dar Krista Uskrsloga, kao dar ljubavi između Oca i Sina, snagom i djelovanjem unutartrojstvene Božje ljubavi – Duha Svetoga, i rođena je poput djeteta koje se ne rađa svojom voljom nego kao plod ljubavi između oca i majke. Stoga, premda se Crkva čini sličnom svakoj drugoj instituciji, i premda se mi koji je činimo često tako i ponašamo, Crkva ipak nije naša ljudska tvorevina, nego ona svoj pravi izvor ima u Trojedinome Bogu“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup

Uzvratna i bezuvjetna ljubav

Ističući kako je Duh Sveti ljubav Božja koja je zahvatila apostole i koja zahvaća i nas te postaje izvorom novoga života u nama, nadbiskup je uputio kako je u svakodnevici riječ „ljubav“ postala pomalo devalvirana te je napravio razliku između uzvratne i bezuvjetne ljubavi.

Govoreći kako je punina ljubavi uzvratna ljubav – da djeca ljube svoje roditelje, da voljeni bračni drug svojom uzvratnom ljubavlju obasiplje svoga bračnoga druga, da prijatelj voli i poštuje svoga prijatelja, mons. Hranić osvrnuo se i na osobe kojima nikada dosta pohvala i pažnje drugih – ističući kako je to oznaka nezrelost, nesigurnost, pomanjkanje zdravog samopoštovanja, te je rekao: „Jednom moramo odrasti i biti sposobni svoju ljubav poklanjati drugima. Ima li nešto normalnijega od toga da drugima jednom počnem ne samo vraćati istom mjerom, nego se velikodušno darivati u ljubavi, bez obzira na njihov uzvrat i njihove postupke?! I to je oznaka odrasle, zrele, stabilne i izgrađene osobe. Ona ljubi bezuvjetno. Svoju djecu, bračnoga druga, prijatelja, a onda i sve druge ljude ljubi se bezuvjetno. Onako kao Isus! I takva bezuvjetna ljubav, poput Božje ljubavi prema nama ljudima, je ljubav odozgor.“

Ocrtavajući bezuvjetnu ljubav odnosno milosrđe, đakovačko-osječki nadbiskup rekao je: „Jedino po čemu Isus mjeri našu vjeru je to koliko smo spremni i sposobni bezuvjetno iskazivati ljubav prema drugi­m ljudima, iskazivati ljubav odozgor  – poput Boga, čija ljubav ne poznaje granice, niti traži uzvrat. On nas ljubi radi nas samih i želi da i naša bezuvjetna ljubav bude znak po kojem nas drugi mogu prepoznati kao njegove učenike.“

Otvoriti vrata Crkve i hrvatskog društva Bogu i svakom čovjeku

Obraćajući se krizmanicima đakovačke katedralne župe, đakovačko-osječki nadbiskup rekao je: „Dragi krizmanici, vi ste u dobi ljudskog dozrijevanja, kad od djece postajete mlade odrasle osobe, koje trebaju preuzeti odgovornost za Crkvu i društvo te biti sposobne ljubiti ne samo one koji vas ljube, koji vam pružaju uzdarje, nego bezuvjetno, onako kao Isus, njegovom božanskom ljubavlju – ljubavlju odozgor… Bez Boga i snage od njega, mi postavljamo granice i pitamo se: Zašto bih ja činio dobro onome koji mi ne uzvraća, nego iskorištava moju dobrotu. Zašto bih praštao onome tko to nije zaslužio? Skloni smo ponašati se: kako ti meni, tako ja tebi; koliko ti meni, toliko ja tebi. Odustajemo od bezuvjetne ljubavi. Zato vam treba Duh Sveti: da vas ispuni Bogom, Božjom unutartrojstvenom savršenom i bezuvjetnom ljubavlju kakva vlada među osobama Presvetoga Trojstva! Da budete sposobni za brak, za ljubav prema bračnom drugu, za ljubav prema djeci – za život.“

Završavajući svoju homiliju mons. Hranić je rekao: „Ako čovjek nema Duha Božjega, ako se ne hranimo Isusovim duhom i njegovom ljestvicom vrednota, ako se ne hranimo njegovom logikom, ako ne pristupamo euharistijskom stolu, nužno se umaramo te prije ili kasnije postavljamo granice svojoj ljubavi prema drugima. Jer biti dobar, čestit, pošten, iskren, zauzet za dobrobit drugih ljudi, koji puta znači biti lud, iskorišten, ismijan… Krizma je zato, snaga za osobno prihvaćanje žrtve iz ljubavi“, te je poručio krizmanicima: „Dragi krizmanici, danas je vaša Pedesetnica kad se Duh Sveti izlijeva na vas te kada vi primate Duha Svetoga kako biste uzmogli svojim životom, svjedočanstvom i nastojanjem otvoriti vrata Crkve i ovoga našega hrvatskoga društva Bogu i svakom čovjeku. Zato mu otvorite svoja srca.“ Svečano liturgijsko pjevanje animirao je Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom mo Ivana Andrića uz orguljsku pratnju Darija Kusture.

Uoči svetkovine Duhova, krizmanici te župljani đakovačke Župe Svih svetih sudjelovali su u duhovskom bdjenju. Klanjanje pred Presvetim Oltarskim sakramentom vodio je vlč. dr. Grgo Grbešić, profesor KBF-a u Đakovu, a pjevanje je animirao zbor Župe Snježne Gospe iz Selaca Đakovačkih.

M. Kuveždanin/foto: Foto & video “M”

Proslavljen blagdan sv. Antuna Padovanskog – sveca cijeloga svijeta

Ispis
PDF

Blagdan sv. Antuna Padovanskog, sveca cijeloga svijeta, i ove je godine svečano proslavljen u brojnim župama naše nadbiskupije. Donosimo izvješća i fotografije naših dopisnika iz Đakova, Podvinja, Otoka, Krndije, Osijeka te iz Iloka, gdje su hodočastili vjernici triju župa Srijemske biskupije.  

ĐAKOVO – Brojni su vjernici – hodočasnici i ove godine 13. lipnja već od 4,30 ujutro pohrlili u prostore Samostana Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, kako bi proslavili blagdan sv. Antuna. Središnje misno slavlje na Ljetnoj terasi Centra Amadea predvodio je nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić.

U prigodnoj propovijedi nadbiskup je govorio o životu sv. Antuna. „Kad se za njega kaže da je on ‘omiljeni svetac’, sasvim je opravdano pitati se u čemu je njegova milina; iz čega je proizišla ta njegova tolika omiljenost? Zašto su ga vjernici diljem svijeta toliko zavoljeli? Što je to učinio tijekom svojega zemaljskog života, budući da je umro u dobi od samo 36 godina? Osluškujući iskustva ljudi, osjećaje vjernika, čini se da svi u njemu prepoznajemo upravo njegovu sinergiju, njegovo sjedinjenje s Isusom, a onda posljedično i iznimnu snagu Božjega uslišanja po njegovu zagovoru. I doista, svaki svetac, pa tako i sv. Antun, na osobit način pokazuje da je u sinergiji s Bogom; da djelo koje ostvaruje nije njegovo, nego Božje“, rekao je nadbiskup Hranić.

Ocrtavajući Svečev lik, istaknuo je kako je zadivljujuće kako je taj tadašnji intelektualac, dobar poznavatelj teologije i Sv. pisma, profesor na teološkim učilištima, koji je najprije pošao u red augustinaca, posvećenih kulturi, proučavanju i poučavanju, ipak bio životno privučen jednostavnošću subraće sv. Franje Asiškoga, odnosno Isusovom jednostavnošću koja ga je vodila u traženje bitnoga. „Bio je to zahvat milosti, zahvat mudrosti onoga obraćenja koje ga je usmjerilo prema drugima, prema Isusovim siromasima. Osjetio je da narodu treba Božja riječ i nepatvorena Radosna vijest. I da bi ju mogao prenositi, i sam je trebao ući u sinergiju s Isusom Kristom: sići u tišinu, u molitvu, u povučenost ponizna rada, kako bi odstranio svaku proračunatost i bio bliz ljudima, čuo ih, osjetio ih, uvodio ih u isto Božje djelo, u istu Božju radost i sinergiju s Isusom Kristom“, rekao je nadbiskup.

Osvrnuvši se na naviješten evanđeoski tekst koji poručuje da će oni koji uzvjeruju izgoniti zloduhe, govoriti novim jezicima, pobijediti otrov i brinuti se za bolesne, nadbiskup je naglasio: „Ne prepoznajemo li nabrojena djela u čudesima koja je činio sv. Antun u sinergiji s Isusom Kristom? Nisu li ta područja važna i za nas danas: područje borbe dobra i zla, u kojoj smo kao vjernici pozvani suzbijati sve što razara život; područje govora, uporabe jezika i komunikacija u kojoj je presudan samo jedan jezik – jezik ljubavi i dobrote. Gdje se njime ne govori, uvijek se susreće tuga i bijeda; i treće je područje područje istine, suočavanja s istinom, s Božjom riječju gdje mi prihvaćamo istinu o sebi i o drugima te stvarnost prosuđujemo u svjetlu evanđelja, i ne mijenjamo druge nego sebe.“

Svoju propovijed Nadbiskup je zaključio pozivom svima: „Sveti nam Antun govori: ja nisam važan, gledajte njega – Spasitelja svijeta! I u konkretnom životu trudite se ne zanemariti Boga, njegovo evanđelje i otajstvo ljudskoga života, otajstvo djeteta, kao i zločine protiv nerođenih i protiv čovjeka… Braćo i sestre, svetca kojega rado zazivamo kod gubitka stvari, zazovimo danas da se mi ne izgubimo, kao kršćani, kao narod; da ne izgubimo sebe, previđajući da se ljudska radost nalazi u istom Božjem djelu, u sinergiji darovanosti bližnjih i svijeta.“

Kao i svake godine misna slavlja održavala su se cijeloga prijepodneva, od 4,30 ujutro, svakih sat i po, a vjernici su sve vrijeme imali prigodu za ispovijed. Popodne, u 16 sati, vlč. Mato Mićan, misnik u kapeli Doma sv. Josipa, vodio je uz prigodnu riječ blagoslov djece, a slavlje je završilo sv. misom u 17,30. s. Nada Martinković

Veliki četvrtak – Misa posvete ulja u đakovačkoj prvostolnici

Ispis
PDF

ĐAKOVO (TU) – HOMILIJA – FOTOGALERIJA – AUDIO – VIDEO – „Missa chrismatis uvijek je tako lijepo i posebno slavlje; snažno, svečano i bremenito okupljanje čitavoga prezbiterija naše Nadbiskupije, i to na Dan ustanove svećeništva i euharistije, na Veliki četvrtak, u majci svih crkava naše Nadbiskupije, u prvostolnici sv. Petra, apostola u Đakovu“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić započinjući 14. travnja 2022. godine Misu posvete ulja, koju je slavio u zajedništvu s pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem, nadbiskupom u miru Marinom Srakićem te s oko 130 svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, među kojima su bili i ovogodišnji jubilarci. Pozdravljajući sve okupljene svećenike, nadbiskup je posebno pozdravio mons. Tomislava Đukeza, voditelja Ureda za statistiku u Prvoj sekciji Državnoga tajništva u Rimu, mons. Većeslava Tumira, tajnika Apostolske nuncijature u Tokiju i mons. Ivicu Pažina, predstojnika Nacionalnog katehetskoga ureda.

S posebnim bratskim pijetetom i zahvalnom mons. Hranić prisjetio se čak desetorice svećenika, šestorice dijecezanskih svećenika te četvorice redovnika koji su dio svoga svećeničkog i redovničkog života poklonili Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, a koje je Gospodin pozvao k sebi u razdoblju od prošlogodišnjeg Velikog četvrtka do danas. To su: vlč. Nikola Jelić, vlč. Zlatko Rajčevac, vlč. Zoran Vukoja, vlč. Branimir Mađarac, vlč. dr. Slavko Platz, vlč. Adam Boričić, otac isusovac p. Ante Lozuk, DI, dvojica franjevaca manje braće: fra Oktavijan Nekić, OFM i fra Branimir Kosec, OFM te franjevac konventualac fra Stanko Mijić, OFM Conv.

Zahvalnost i čestitka jubilarcima

U svojoj homiliji, nadbiskup Hranić istaknuo je kako za snagu od Boga koja ih nosi i vodi kroz svećenički život posebno zahvaljuju četvorica svećenika koji ove godine obilježavaju zlatni svećenički jubilej – 50 godina svećeničkog služenja i rada, a to su: vlč. Franjo Bodonji, župnik u Ladimirevcima; vlč. Stjepan Buček, umirovljeni župnik Župe Trnjani; vlč. Slavko Vranjković, župnik Župe Nuštar te vlč. Marko Bubalo, umirovljeni župnik Župe Tordinci, koji zbog zdravstvenih razloga nije nazočio misnom slavlju.

Svoj srebrni svećenički jubilej, 25. godina svoga svećeničkog služenja obilježavaju: vlč. mo Ivan Andrić, profesor crkvenoga pjevanja na đakovačkom KBF-u i regens chori đakovačke prvostolnice sv. Petra; vlč. Zoran Ćosić, bizovački župnik; preč. Ivan Lenić, đakovački župnik; vlč. Tomislav Kovačić, duhovnik u Domu za starije i bolesne osobe u Osijeku te vlč. Dinko Kalmar, voditelj Hrvatske katoličke misije u Ottawi, koji također nije nazočio misnom slavlju. Nadbiskup je istaknuo kako je gotovo punih proteklih 25 godina kao svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije služio i djelovao i mons. Fabijan Svalina, koji je jesenas imenovan biskupom koadjutorom Srijemske biskupije, a zajedno s njima bio je, kao svećenik tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije, zaređen i doc. dr. Ivica Čatić, koji je poslije osamostaljenja Srijemske biskupije odlučio inkardinirati se u tu biskupiju i koji je kao župnik u Rumi istodobno ostao i profesor biblijskih znanosti na KBF-u u Đakovu.

Svećenički život i djelovanje – udioništvo u djelu spasenja

Osvrćući se na naviješteni ulomak iz Lukina evanđelja, nadbiskup Đuro je rekao: „Draga braćo svećenici, kad Isus naviješta da se danas ispunilo ovo Pismo; kad objavljuje da je došao Duh definitivnog oslobođenja, on aludira na temeljnu istinu i zahtjev. A ta istina je sljedeća: tijekom cijelog svog poslanja on je oslobađao zatvorenike, siromašne, slijepe i potlačene ovoga svijeta. Svaka Isusova gesta i riječ bile su radosna vijest života i punine za ljude; radosna vijest koja uvijek kulminira u Uskrsu radikalne preobrazbe ljudskog bića. Odatle proizlazi i zahtjev za nas njegove blagovjesnike danas. Isusove geste i riječi, djelovanje Duha u njemu i po njemu trebamo nastaviti mi kroz naš svećenički život i svjedočanstvo. A naše riječi, geste i stavovi su blagovijest samo u mjeri u kojoj mi iscjeljujemo srca slomljena, zarobljenicima proglašavamo slobodu, potlačenima nosimo oslobođenje; u mjeri u kojoj mi pružamo ulje radosti umjesto ruha žalosti i pjesmu zahvalnicu umjesto duha očajna.“

Naglašavajući kako „svećeničko služenje, dakle, nije i ne sliči nekom svjetovnom “job-u”, nego su naš svećenički život i djelovanje naše osobno udioništvo u djelu spasenja do smrti poslušnoga Sina Božjega i na sliku njegove potpune darovanosti iz ljubavi na križu, što zahtijeva i troši našu osobnu energiju, naše zdravlje, naše slobodno vrijeme i čitav naš život“, mons. Hranić je istaknuo: „Punomoć nam ne daju ljudi, nego Krist i naša pokretačka snaga nije u nama, nego u Kristu.“ Citirajući Hans Urs von Balthasara: „Svećenik je čovjek koji je u Bogu postao tako sebi nevažan, da mu je samo On važan”, đakovačko-osječki nadbiskup je kazao: „Zbog toga je svećenik toliko i tako običan i tako hranjiv kao kruh, od kojega svatko može sebi uzeti jedan komadić. Bog ga je izabrao da poput njegova utjelovljenoga Sina Isusa Krista svoj život stavi u službu Crkve.“

Razdavati sebe – darovati život, snagu, ljubav, strpljenje i praštanje

Podsjetio je zatim da missom chrismatis Isus svećenike poziva u “blagovalište na katu” da ih podsjeti da su kao svećenici rođeni iste večeri kad je ustanovljena i euharistija, kako bi kao predsjedatelji i djelitelji euharistijskog kruha dijelili i razdavali sami sebe. „Koji to od nas nije osjetio zahtjevnost primljenog poslanja blagovjesnikom biti siromasima i proglašavati godinu milosti Gospodnje u tzv. okazionalnim susretima s crkveno rubnim vjernicima u župnom uredu koji prigodom traženja sakramenata nisu spremni ni na kakav iskorak iz svojih poimanja i stavova, niti iz svoje distanciranosti i kritičnosti prema nama svećenicima?! Kako je teško ostati pribran i blag te tu prigodu iskoristiti za blagohotni dijalog koji bi postupno mogao prerasti u početak povratka Crkvi i ne dopustiti si da svojom ikojom riječju ili postupkom otežamo dijalog ili ih gurnemo još dalje od Crkve i od sebe! Naše je svećeničko služenje blagovijest siromasima i oslobođenje sužnjima u onoj mjeri u kojoj svojim župljanima velikodušno poput Isusa peremo noge i u kojoj im darujemo svoj život, snagu, ljubav, strpljenje i praštanje“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup i poručio: „Zračimo Duhom Isusove evanđeoske blagovijesti ukoliko težimo njegovom prijelazu kroz smrt u život i njegovom Uskrsu.“

Uslijedila je obnova svećeničkih obećanja, a zatim je nadbiskup posvetio krizmano ulje i blagoslovio katekumensko i bolesničko ulje. Liturgijsko slavlje animirao je zbor svećenika i bogoslova uz orguljsku pratnju vlč. Brune Diklića, studenta na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu.

Svećeničko zvanje je i zahtjevno i veličanstveno

Prije završnog blagoslova nadbiskup je još jednom čestitao jubilarcima i uručio im prigodne darove. Uime čitavog prezbiterija, napose uime ovogodišnjih jubilaraca, prisutnima se obratio vlč. Vranjković, župnik u Nuštru, rodnom mjestu nadbiskupa Hranića. Ističući kako je bio župnikom u rodnim mjestima trojice biskupa – i nadbiskupa Marina, i pokojnoga biskupa Ćirila te sada nadbiskupa Đure, vlč. Vranjković je rekao: „Nije danas lako nijedno zvanje. Zvanje svećenika je zahtjevno, zvanje svećenika je nešto veličanstveno, ali  treba se odricati.“ Iskazao je potom zahvalnost nadbiskupu Đuri i Marinu, biskupu Ivanu i zlatomisnicima; svećenicima koji slave srebrni jubilej poželio je da požive i dočekaju i dijamantne jubileje, a svima prisutnima čestitao je najveći kršćanski blagdan – blagdan Uskrsa. – HOMILIJA – FOTOGALERIJA – AUDIO – M. Kuveždanin

Više članaka...