Vijesti

ĐAKOVO (TU) – Članovi Udruge sv. Vinka Paulskog – Konferencije Župe Svih svetih u Đakovu, priredili su u subotu, 27. ožujka 2021. preko 100 obiteljskih paketa za sugrađane u potrebi. Dio paketa podijeljen je na Cvjetnicu, 28. ožujka, a drugi dio, njih oko pedesetak, bit će podijeljen tijekom Velikoga tjedna. Udruga je sredstva za uskrsne pakete prikupila od prethodnih akcija te prodajom maslinovih grančica, a svim štićenicima Udruge, ljudima dobre volje i širokog srca za siromahe te svim volonterima upućena čestitka o svetkovini Uskrsa. Ivan Bassi   

ĐAKOVO (TU) – FOTOGALERIJA – „Iako pod preventivnim mjerama zaštite od pandemije, ipak nam u grudima srca gore osobitom radošću. Jer, Missa chrismatis je uvijek tako lijepo i posebno slavlje“, rekao je nadbiskup Đuro Hranić, uvodeći u svečano misno slavlje posvete ulja u đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra na Veliki četvrtak, 1. travnja 2021. Pozdravljajući sve okupljene, među kojima pomoćnog biskupa Ivana Ćurića i nadbiskupa u miru Marina Srakića, te sve ostale svećenike, nadbiskup je izrazio radost zbog ovog slavlja, tim više što su prošle godine bili uskraćeni za ovaj ‘osobiti i milosni trenutak’.

Među svećenicima nadbiskup je pozdravio ovogodišnje jubilarce. Dijamantni jubilej, 60 godina svećeništva, proslavili su: fra Krešimir Borković, OFM Cap, kapucin i bivši župnik u Osijeku, vlč. dr. sc. Slavko Platz, profesor u miru te vlč. Petar Šokčević, uznik komunističkog režima i župnik u miru. Zlatni jubilej, 50 godina svećeništva, obilježili su: vlč. Đuro Ćuraj, župnik u miru i civilni stradalnik Domovinskoga rata, o. Drago Majić, DI, dugogodišnji odgojitelj u Sjemeništu, župnik, umirovljeni vojni kapelan iz Đakova i sada duhovnik Marijine legije u Osijeku, fra Ante Perković, OFM, bivši gvardijan, umirovljeni župnik i uznik srpskog koncentracijskog logora u Srijemskoj Mitrovici, trenutno član Franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu te mons. Luka Strgar, nositelj raznih odgovornih službi u središnjim nadbiskupijskim ustanovama i kanonik Prvostolnog kaptola. Srebrni jubilej, 25 godina svećeništva, proslavljaju: vlč. Josip Dominković, župnik Župe sv. Mateja, ap. u Gundincima, vlč. Ivica Križanović, akademski slikar i svećenik u miru, vlč. Ivan Marković, župnik Župe sv. Josipa u Vuki, vlč. Mato Mićan, sudac Međubiskupijskog suda u Đakovu i misnik u samostanu Milosrdnih sestara Sv. Križa u Đakovu, vlč. Mirko Rendulić, župnik Župe sv. Martina u Privlaci te o. Ilija Sudar, SAC, župnik Župe sv. Vinka Palottija, Vinkovci i bolnički kapelan u Vinkovcima.

S posebnim pijetetom i zahvalnošću nadbiskup se prisjetio čak osmorice braće svećenika koje je Gospodin pozvao k sebi od prošlogodišnjeg Duhovskog ponedjeljka, 1. lipnja, kad su se mogli okupiti na obnovu svećeničkih obećanja, umjesto na Veliki četvrtak: preč. Petra Petrovića, vlč. Stjepana Podboja, vlč. Marka Karličeka, vlč. Ivana Janeša, vlč. Ilije Raića, vlč. Marka Đidare, mons. Ivana Matijevića te vlč. Marinka Markića.

Iz homilije nadbiskupa Hranića

U svojoj homiliji nadbiskup je govorio o Isusovom te svećeničkom identitetu. Podsjetio je kako je početak Isusova javnog djelovanja duboko povezan s pitanjem njegova identiteta pritom ukazavši na evanđeoske izvještaje sv. Luke, u kojima opisuje pitanje Isusova identiteta na izniman način. Istaknuo je Isusov povratak u Galileju, u Nazaret i događaj iz subotnjeg jutra kada Isus u sinagogi uzima svitak, prigiba se nad njim i iz njega čita ulomak iz proroka Izaije: ’Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.’

„U proročkim riječima koje su odjekivale ne samo u sinagogi, nego ponajprije u Isusovu tijelu i biću prignutom nad Pisma, Isus susreće sebe. Spoznaje da se te riječi odnose na njega i da se one u njemu ispunjavaju. Njegov je identitet tu otkriven u svojim čistim izvorima. No, njegov je identitet također zadan u poslanju koje iz njega proizlazi“, rekao je nadbiskup, dodavši kako je konačno odredište na koje je Duh doveo Isusa, koji je prošao suhoću pustinje i izazov demonskih ponuda, bio upravo njegov mesijanski identitet Sina Božjega.

„Slušati, suočavati se, vraćati se, slaviti, otkrivati se, pitati se – sve su to etape procesa kroz kojega je prošao Isus u otkrivanju vlastitog identiteta. I taj isti proces s njegovim etapama je i za nas svećenike blagoslovljeno sredstvo otkrića našeg svećeničkog identiteta; prostor rasta u našem milosnom daru i u našem svećeničkom poslanju“, istaknuo je nadbiskup te se obratio današnjim jubilarcima: „Nije li to iskustvo i vas, draga braćo jubilarci, koji ove godine slavite svoje svećeničke jubileje? Danas ste ovdje i možemo zahvaljivati Bogu za vaše svećeničko služenje jer vas je dragi Bog uvijek iznova, kroz svaku krizu i poteškoću, kroz sva pitanja u vašem svećeničkom životu, vraćao i vraća vas – kao nekoć Isusa – na izvore našega identiteta i poslanja. To nam svima želim i dalje.“

Čestitajući dijamantne, zlatne i srebrne jubileje, nadbiskup je rekao kako je svećeništvo „dar milosnog prigibanja nad vlastito biće, dar osluškivanja istine o nama koja nam može doći samo od Boga, ne od ljudi. Zato je tako važno i za nas kao i za Isusa: znati utihnuti“. Nastavio je govoreći o suočavanju sa svim izazovima samoće, istaknuvši kako krize svećeničkog identiteta i poslanja te iskustvo svećeničke samoće pokazuju da izazove i mogućnosti za ponovno pronalaženje i otkrivanje sebe i vlastitog identiteta ne dolaze izvana, iz buke i ponuda ovoga svijeta, nego samo iznutra, iz oaze osobne pustinje, iz povlačenja u prostor i vrijeme molitvenog slušanja Božje riječi i njegova glasa, iz upornog kucanja na Božja vrata i prozore. „Sjećanje na svete početke nije patetika. To je nužni trenutak za naše prepoznavanje u onome tko smo i komu pripadamo“, kazao je nadbiskup, dodavši kako sebe i svoj svećenički identitet mogu otkriti i očitovati samo osobnim suobličenjem Kristu navjestitelju, svećeniku i Glavi Crkve.

„U Isusovu poslanju otkriva se i naše poslanje… Isus je znao vješto odbiti sotonske zasjede upravo zato jer se prethodno, vođen Duhom Božjim, povlačio u pustinju i ondje meditirao Božju riječ i slušao Očev glas. Nama je svećenicima danas živi pijesak pod nogama kad ne uspijevamo slušati i ići onamo kamo nas vodi Duh Božji, oslobađati se od naših nauma i planova; kad bježimo od milosnih izazova samoće te kad pitanja i tjeskobe svoga svećeničkog identiteta pokušavamo nadoknaditi vanjštinom, uspjehom, brojem, onim što ljudi vole“, ukazao je nadbiskup te zaključio: „Draga braćo, nema ničega dragocjenijeg i potrebnijeg za nas svećenike od čiste gladi za Bogom, pročišćene želje služiti njemu i odreknuća od samih sebe i svakog osobnog motiva i uspjeha. Jer samo potpuna sloboda od nas, a za njega, čini nas sposobnim sve staviti Bogu u ruke, sjedinjavati se s Kristom poniženim i gubitnikom i po sjedinjenju s njime, poniznim i malenim, biti svjedoci potpune slobode i uskrsne preobrazbe.“

Tijekom mise svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja, nadbiskup je posvetio krizmano ulje te blagoslovio katekumensko i bolesničko ulje. Liturgijsko slavlje animirao je zbor svećenika i bogoslova, vođen mo. Ivanom Andrićem i uz orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića.  

Čestitka prof. dr. Slavka Platza

Prije završnog blagoslova nadbiskup je čestitao današnjim jubilarcima te im uručio prigodne darove. Potom je uime čitavoga prezbiterija, napose uime ovogodišnjih jubilaraca, uskrsnu čestitku biskupima uputio prof. dr. Slavko Platz. „Upravo smo proslavili liturgiju Isusa Velikoga svećenika na Veliki četvrtak. Ta liturgija nama svećenicima donosi mnogo radosti zbog uspomene na Posljednju večeru. Ovih dana često bih se sjetio riječi iz Poslanice Hebrejima: svaki svećenik od ljudi se uzima i za ljude postavlja da prinosi molitve i žrtve za grijehe. I nas je Gospodin pozvao prije mnogo godina: 60, 50, 25… i toga se jubileja danas spominjemo. Njemu smo služili, slavili njegovu žrtvu za narod. Još me jedna riječ prati ovih dana, a to je riječ ‘Hvala’. Hvala Isusu Velikom svećeniku što sam njegovom pomoću dosegao tolike godine života i službe na oltaru. Hvala za sve dobre čini obavljene u tim godinama na dobro naroda i Crkve. Hvala svima koji su mene i nas pomagali kroz ove godine da nasljedujemo Velikog svećenika i da mu iskreno služimo. Molim danas i za one kojima sam tolike godine služio, za njihovo duhovno i vremenito dobro. Hvala Bogu na svemu i za sve“, rekao je jubilarac dr. Platz, čestitajući Uskrs biskupima, jubilarcima i ostaloj braći svećenicima, zamolivši ih da na kraju zajednički uskliknu: Bogu hvala! Anica Banović

 

ĐAKOVO (TU) – U zajedništvu s jedanaestoricom svećenika koji djeluju u središnjim nadbiskupijskim ustanovama, te s okupljenim vjernicima đakovačke Župe Svih svetih, đakovačko-osječki biskup Ivan Ćurić predvodio je na Veliki četvrtak, 1. travnja, Misu večere Gospodnje u đakovačkoj katedrali, kojom je započelo Vazmeno trodnevlje.

Svoju homiliju biskup Ivan započeo je riječima: „Najradije bismo večeras ponovili sve ono što se dogodilo u „Cenaculumu“, tj. u dvorani Isusove posljednje večere s apostolima u Jeruzalemu. To ćemo u ovoj večeri Velikoga četvrtka i učiniti, ipak sustežući se ove godine od liturgijskoga obreda pranja nogu, zbog prilika i mjera zaštite od pandemijske zaraze. Sve bitne sastavnice događaja Isusove Posljednje večere mi sakramentalno obnavljamo. Ovo je, kao i svako misno, euharistijsko slavlje,  „spomen-čin“. To znači spomen koji nije tek sjećanje, već je čin, posadašnjenje i obnavljanje događaja kad, kako nas nauk Crkve poučava, „kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i njegova Krv“.

Spominjući ustanovu sakramenata Euharistije i Svetoga reda, biskup je sve nazočne pozvao „da poput učenika, osjete  nazočnost i blizinu Otkupitelja koji je u dvorani Posljednje večere ustanovio ono od čega živi i čime se hrani Crkva – Euharistiju, te ono na čemu počiva njezino zajedništvo i njezina apostolska vjernost, a to je svećeništvo“. Podsjetio je i na riječi sv. Ivana Pavla II. da je u dvorani Posljednje večere Isus svećenicima svih vremena „stavio euharistijski pečat na njihovo poslanje te ih je, združujući ih sa sobom u sakramentalnom jedinstvu, obvezao da ponavljaju taj presveti znak“.

Gledajući Isusov primjer koji, riječima i gestama, polagano odgaja i učvršćuje svoje apostole, i biskup je postavio pitanje: „Razumijemo li ono što u euharistiji slavimo?“ Na tom je tragu među ostalim podsjetio i na dubinu značenja pojedinih izraza kojima se koristimo u govoru o euharistiji. Tako je ukratko podsjetio „da riječ „hostija“ kojom nazivamo vidljivi euharistijski kruh, zapravo znači „žrtva“ – Kristova otkupiteljska žrtva na križu“. Podsjetio je i na duboki sadržaj riječi „pričest“, koja se odnosi na primanje euharistijskih prilika, kruha i vina. „No u toj se riječi, – naglasio je biskup Ivan – već u našem jeziku, krije riječ „dio“, „čest“, „čestica“. Neki drugi jezici još su jasniji te pričest jednostavno nazivaju „zajedništvo“. Primiti pričest, blagovati s euharistijskoga stola, zapravo znači postati dionikom, tj. sudionikom zajedništva s Isusom Kristom, primiti i prihvatiti njega – njegov život, kao svoj život; njegovu istinu, kao istinu i svjetlo svoga života, njegov put kao svoj životni poziv.“

Ističući da je za Crkvu euharistijski identitet od temeljne važnosti, jer predstavlja vjernost samom Kristovu nalogu, biskup Ivan je podsjetio da je „jedan od prvih znakova krize vjere, na osobnom ili zajedničkom planu, upravo udaljavanje od euharistije i osjećaj kako nam ona nije potrebna, a s euharistijom ni nedjelja, koja je od početaka u samom srcu kršćanske zajednice i njezine vjere.“ „Vjera se očituje i hrani upravo na nedjeljnoj euharistiji te se iz nje pretače u svjedočanstvo i nasljedovanje Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga – našega brata i supatnika, našega Boga ‘svetoga, jakoga i besmrtnoga’“ – istaknuo je na kraju svoje propovijedi mons. Ćurić.

Misa večere Gospodnje završena je prijenosom Presvetog Oltarskog Sakramenta na pokrajnji oltar, a vjernici su, potaknuti pozivom biskupa Ćurića, ostali u klanjanju i molitvi pred Presvetim. Mogućnost pobožnosti Getsemanske ure vjernicima je bila omogućena sve do ponoći. A. Banović

ĐAKOVO (TU) – Pokajničkim činom, u šutnji i klečeći te prostiranjem pred oltarom započeli su na Veliki petak, 2. travnja 2021. u đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra obredi Velikog petka – služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest. Uz sudjelovanje nadbiskupa Đure Hranića, nadbiskupa u miru Marina Srakića te još nekolicine svećenika, obrede je predvodio župnik đakovačke Župe Svih svetih Tomislav Ćorluka. Zbog epidemioloških mjera nije pjevana nego je čitana Muka Gospodina našega Isusa Krista (po Ivanu) te je izostalo ljubljenje križa, a okupljena zajednica vjernika sabrano je sudjelovala u obredima.  

Župnik Ćorluka uputio je prigodnu propovijed, posvijestivši kako je ovo dan Isusove ljubavi do kraja, dan poslušnosti volji Oca Nebeskog i potpunog predanja u ruke ljudske. „Od ovog petka križ postaje i ostaje kroz cijelu povijest Kristov simbol i simbol nas kršćana, Kristovih učenika. Križ je za nas kršćane svetinja. Od kad je tekla Kristova krv po njemu i od kad je Isus na njemu prignuo glavu i predao svoj duh, on je snaga i inspiracija tolikim milijunima njegovih sljedbenika koji znaju kako živjeti ovaj život i spremni su ga za Krista uvijek darovati. Danas i svaki dan spasonosno je i ozdravljujuće doći pod Kristov križ, zamoliti ga da nam oprosti grijehe, pomogne nositi naše životne križeve i da iscijeli naše rane“, rekao je župnik Ćorluka.

Podsjetivši na riječi velikog svećenika Kajfe: Bolje je da jedan čovjek umre za narod, ustvrdio je kako se te proročke riječi odnose i na nas – da, to je bolje za nas, nego da svatko od nas bude osuđen zbog svojih grijeha. „Mogu se iščuđavati Judi i njegovoj izdaji, Petrovoj brzopletosti i kukavičluku, Pilatovoj neodlučnosti i popustljivosti, velikom svećeniku i vijeću koji su unaprijed bez suđenja nedužnog Krista osudili na smrt, no korisnije je da vidimo sebe s njima i na njihovoj strani. Na njega je pala krivica za moje grijehe. Njegove nas rane iscijeliše. On slabosti naše ponije, naše boli uze na se. Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Na njega pade kazna radi našeg mira, njegovom se modricom izliječismo. A Gospodin je svalio na nj bezakonje nas sviju. On grijehe mnogih ponese na sebi … Isus iz ljubavi prema meni nije oklijevao ići upravo tim putem kojim bismo zapravo trebali ići mi zbog svojih grijeha. On je odabrao put koji je bio najteži, nejnečovječniji, najokrutniji…“, rekao je propovjednik.

Na kraju svoje propovijedi preč. Ćorluka  istaknuo je kako Veliki petak traje cijeli život, jer će uvijek biti onih koji će pogaziti naše povjerenje i izdati nas, okrenuti nam leđa, napustiti, osuditi, klevetati nas, podcjenjivati, ponižavati, misleći da su oni savršeni i nepogrešivi, ali će uvijek biti makar jedna osoba koja će brisati naše suze, sažaliti se nad našom patnjom, pomoći nositi naš životni križ, pružiti nam dostojanstvo. „A onda će i proći taj Veliki petak i doći će ono u što si uvijek vjerovao, čemu si se uvijek nadao, zora Uskrsnuća i tvoj novi početak, s osobom koju si uvijek volio, svojim Nebeskim Ocem“, zaključio je u propovijedi župnik Ćorluka, pozvavši okupljene da Kristov križ cjelivaju svim svojim srcem, jer ga ne mogu častiti poljupcem usnama.

Uslijedila je sveopća molitva za svetu Crkvu, Papu, vjernike, katekumene, za jedinstvo kršćana, Židove, one koji ne vjeruju u Krista, one koji ne vjeruju u Boga, za državne poglavare i ljude u potrebi te za prestanak pandemije. Uz pjevanje Katedralnog zbora i Zbora bogoslova uslijedilo je razotkrivanje i štovanje Križa te sveta pričest. Obredi su završili prijenosom Presvetog Oltarskog Sakramenta na pokrajnji oltar gdje je Božji grob, a vjernicima je ostavljena mogućnost molitve u tišini. Anica Banović

ĐAKOVO (TU) – Blagoslovom ognja, ukrašavanjem i paljenjem uskrsne svijeće, koja simbolizira svjetlo uskrslog Krista, započeli su svečani obredi Vazmenog bdjenja u đakovačkoj katedrali 3. travnja 2021., koje je uz nadbiskupa u miru Marina Srakića te još petnaestoricu svećenika predvodio pomoćni biskup Ivan Ćurić.

Nakon procesije i paljenja svijeća, vlč. Dario Hrga ispjevao je vazmeni hvalospjev Exultet uskrsnoj svijeći, a potom je uslijedila Služba riječi tijekom koje su ponovno zazvonila sva katedralna zvona, a okupljena zajednica vjernika, predvođena Katedralnim zborom, zapjevala je pjesmu Slave.

Svoju homiliju biskup je započeo podsjećajući kako se Crkva od samih početaka, od svojih apostolskih korijena, najviše radovala kad su ljudi, kasnije i cijeli narodi, prihvaćali Kristovo Evanđelje, njegovu Radosnu vijest spasenja. Protumačio je: „Crkva je, zapravo, najradosnije pratila one koji su se pripravljali i baš u vazmenoj noći svima jasno očitovali svoje životno pristajanje uz Isusa Krista. Bila je to sasvim osobna i konkretna ispovijed vjere: Isus je moj Spasitelj. I prateći njih – katekumene, novokrštenike, sva je zajednica Crkve, svi koji su već kršteni i opečaćeni pomazanjem Duha Svetoga, htjeli su se upravo u uskrsnoj noći spomenuti svoga krštenja. Zato su baš tu noć posvećivali najsvečanijem, gotovo cjelonoćnom bdijenju. Da u svojim srcima obnove trajnu radost i životnu snagu koju im pruža zajedništvo s Kristom, raspetim i uskrsnulim.  Radost što su ga upoznali i susreli, jer „oni koji prihvate ponudu njegova spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti i duhovne praznine“ (EG, 1). Trebalo im je to najsvečanije bdijenje u uskrsnoj noći da se osnaže za svjedočenje i svoj kršćanski poziv, svjesni zahtjevnosti života, „biti u svijetu, a ne biti od svijeta“, uronjeni u njegove zakone i svakodnevicu, suočavajući se s brojnim izazovima i opasnostima koji čovjeka znaju posve zagušiti, kad jednostavno osjeti da „ne živimo ispunjenim životom, da to nije ono što je Bog želio za nas“ (usp. EG, 2).

Okupljenima u katedrali posvijestio je kako se ove večeri kao vjernici združujmo s milijunima Kristovih vjernika da ponovno otkrijemo i produbimo žar vjere, da bi svijet našeg vremena – kako nas potiču riječi pape Franje – mogao „primiti Radosnu vijest ne od tužnih i malodušnih, nestrpljivih i tjeskobnih“, već od onih koji su u sebe primili istinsku i neprolaznu radost, čije je središte uvijek isto: „Bog koji je očitovao svoju beskrajnu ljubav u Kristu umrlom i uskrslom“ (EG, 11).         

„Draga braćo i sestre! Uskrsnućem je zasjao Kristov križ! Onaj koji je na križu raspet uskrsnuo je! Uskrsnućem, zapravo, dovršava ono što je započeo utjelovljenjem i cijelim svojim poslanjem u kojem je navijestio dolazak Božjega kraljevstva. I sav je Kristov život vodio križu i uskrsnuću. On “uskrsnu kako reče”, zapjevat će nam naša draga uskrsna pjesma. Nije to tek pjesnički zanos“ – rekao je biskup – „to je istina posvjedočena vjerom apostola i riječima evanđelja. Isusovo uskrsnuće najsigurniji je i temeljni događaj naše vjere, njezino srce i središte, osnovna i najveća novost koju kršćanstvo donosi i navješćuje ljudskom rodu. Kad se Crkvi ili kad se vjeri pojedinca oduzme ili se želi makar samo oslabiti vjeru u uskrsnuće, sve se u njoj zaustavlja i gasi.“

Podsjetivši na riječi iz evanđeoskog ulomka: „Uskrsnuo je, nije ovdje!“, biskup je istaknuo: „Nemojte ga više tražiti među mrtvima! Tražite ga, i naći ćete ga svugdje gdje je poprište stvarnog ljudskog života: na svim putovima ljubavi, koji se, na putu nasljedovanja Krista, odupiru zloći i mržnji; na mjestima gdje se živi za druge i s drugima, makar u zahtjevnim iskustvima stradanja i patnje; tražite ga među siromašnom i bolesnom braćom i sestrama, među prezrenima i napuštenima; na putovima služenja, opraštanja i pomirenja.“

Zaključujući svoju homiliju, biskup je ponovio riječi sv. Augustina „Sva je naša vjera u  Kristovu uskrsnuću“ te dodao: „I upravo smo u krštenju započeli milosni put spasenja s Raspetim i Uskrsnulim. S njim smo pozvani umirati „starom čovjeku“ i njegovim navikama, s njim se rađamo kao novi ljudi, suobličeni Kristu uskrsnulomu.“

Bdjenje je nastavljeno Litanijama svih svetih, blagoslovom vode i obnovom krsnih obećanja, nakon čega je biskup Ivan prošao katedralom te blagoslovljenom vodom poškropio sve sabrane. Prije završnog blagoslova biskup je uputio uskrsnu čestitku svima okupljenima i njihovim obiteljima, svoj braći svećenicima, bogoslovima, kao i sestrama redovnicama koje su ove godine, zbog epidemioloških mjera, ostale u svom samostanu.  Anica Banović