Veliki četvrtak – Misa posvete ulja u đakovačkoj katedrali

ĐAKOVO (TU) – FOTOGALERIJA – „Iako pod preventivnim mjerama zaštite od pandemije, ipak nam u grudima srca gore osobitom radošću. Jer, Missa chrismatis je uvijek tako lijepo i posebno slavlje“, rekao je nadbiskup Đuro Hranić, uvodeći u svečano misno slavlje posvete ulja u đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra na Veliki četvrtak, 1. travnja 2021. Pozdravljajući sve okupljene, među kojima pomoćnog biskupa Ivana Ćurića i nadbiskupa u miru Marina Srakića, te sve ostale svećenike, nadbiskup je izrazio radost zbog ovog slavlja, tim više što su prošle godine bili uskraćeni za ovaj ‘osobiti i milosni trenutak’.

Među svećenicima nadbiskup je pozdravio ovogodišnje jubilarce. Dijamantni jubilej, 60 godina svećeništva, proslavili su: fra Krešimir Borković, OFM Cap, kapucin i bivši župnik u Osijeku, vlč. dr. sc. Slavko Platz, profesor u miru te vlč. Petar Šokčević, uznik komunističkog režima i župnik u miru. Zlatni jubilej, 50 godina svećeništva, obilježili su: vlč. Đuro Ćuraj, župnik u miru i civilni stradalnik Domovinskoga rata, o. Drago Majić, DI, dugogodišnji odgojitelj u Sjemeništu, župnik, umirovljeni vojni kapelan iz Đakova i sada duhovnik Marijine legije u Osijeku, fra Ante Perković, OFM, bivši gvardijan, umirovljeni župnik i uznik srpskog koncentracijskog logora u Srijemskoj Mitrovici, trenutno član Franjevačkog samostana u Slavonskom Brodu te mons. Luka Strgar, nositelj raznih odgovornih službi u središnjim nadbiskupijskim ustanovama i kanonik Prvostolnog kaptola. Srebrni jubilej, 25 godina svećeništva, proslavljaju: vlč. Josip Dominković, župnik Župe sv. Mateja, ap. u Gundincima, vlč. Ivica Križanović, akademski slikar i svećenik u miru, vlč. Ivan Marković, župnik Župe sv. Josipa u Vuki, vlč. Mato Mićan, sudac Međubiskupijskog suda u Đakovu i misnik u samostanu Milosrdnih sestara Sv. Križa u Đakovu, vlč. Mirko Rendulić, župnik Župe sv. Martina u Privlaci te o. Ilija Sudar, SAC, župnik Župe sv. Vinka Palottija, Vinkovci i bolnički kapelan u Vinkovcima.

S posebnim pijetetom i zahvalnošću nadbiskup se prisjetio čak osmorice braće svećenika koje je Gospodin pozvao k sebi od prošlogodišnjeg Duhovskog ponedjeljka, 1. lipnja, kad su se mogli okupiti na obnovu svećeničkih obećanja, umjesto na Veliki četvrtak: preč. Petra Petrovića, vlč. Stjepana Podboja, vlč. Marka Karličeka, vlč. Ivana Janeša, vlč. Ilije Raića, vlč. Marka Đidare, mons. Ivana Matijevića te vlč. Marinka Markića.

Iz homilije nadbiskupa Hranića

U svojoj homiliji nadbiskup je govorio o Isusovom te svećeničkom identitetu. Podsjetio je kako je početak Isusova javnog djelovanja duboko povezan s pitanjem njegova identiteta pritom ukazavši na evanđeoske izvještaje sv. Luke, u kojima opisuje pitanje Isusova identiteta na izniman način. Istaknuo je Isusov povratak u Galileju, u Nazaret i događaj iz subotnjeg jutra kada Isus u sinagogi uzima svitak, prigiba se nad njim i iz njega čita ulomak iz proroka Izaije: ’Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.’

„U proročkim riječima koje su odjekivale ne samo u sinagogi, nego ponajprije u Isusovu tijelu i biću prignutom nad Pisma, Isus susreće sebe. Spoznaje da se te riječi odnose na njega i da se one u njemu ispunjavaju. Njegov je identitet tu otkriven u svojim čistim izvorima. No, njegov je identitet također zadan u poslanju koje iz njega proizlazi“, rekao je nadbiskup, dodavši kako je konačno odredište na koje je Duh doveo Isusa, koji je prošao suhoću pustinje i izazov demonskih ponuda, bio upravo njegov mesijanski identitet Sina Božjega.

„Slušati, suočavati se, vraćati se, slaviti, otkrivati se, pitati se – sve su to etape procesa kroz kojega je prošao Isus u otkrivanju vlastitog identiteta. I taj isti proces s njegovim etapama je i za nas svećenike blagoslovljeno sredstvo otkrića našeg svećeničkog identiteta; prostor rasta u našem milosnom daru i u našem svećeničkom poslanju“, istaknuo je nadbiskup te se obratio današnjim jubilarcima: „Nije li to iskustvo i vas, draga braćo jubilarci, koji ove godine slavite svoje svećeničke jubileje? Danas ste ovdje i možemo zahvaljivati Bogu za vaše svećeničko služenje jer vas je dragi Bog uvijek iznova, kroz svaku krizu i poteškoću, kroz sva pitanja u vašem svećeničkom životu, vraćao i vraća vas – kao nekoć Isusa – na izvore našega identiteta i poslanja. To nam svima želim i dalje.“

Čestitajući dijamantne, zlatne i srebrne jubileje, nadbiskup je rekao kako je svećeništvo „dar milosnog prigibanja nad vlastito biće, dar osluškivanja istine o nama koja nam može doći samo od Boga, ne od ljudi. Zato je tako važno i za nas kao i za Isusa: znati utihnuti“. Nastavio je govoreći o suočavanju sa svim izazovima samoće, istaknuvši kako krize svećeničkog identiteta i poslanja te iskustvo svećeničke samoće pokazuju da izazove i mogućnosti za ponovno pronalaženje i otkrivanje sebe i vlastitog identiteta ne dolaze izvana, iz buke i ponuda ovoga svijeta, nego samo iznutra, iz oaze osobne pustinje, iz povlačenja u prostor i vrijeme molitvenog slušanja Božje riječi i njegova glasa, iz upornog kucanja na Božja vrata i prozore. „Sjećanje na svete početke nije patetika. To je nužni trenutak za naše prepoznavanje u onome tko smo i komu pripadamo“, kazao je nadbiskup, dodavši kako sebe i svoj svećenički identitet mogu otkriti i očitovati samo osobnim suobličenjem Kristu navjestitelju, svećeniku i Glavi Crkve.

„U Isusovu poslanju otkriva se i naše poslanje… Isus je znao vješto odbiti sotonske zasjede upravo zato jer se prethodno, vođen Duhom Božjim, povlačio u pustinju i ondje meditirao Božju riječ i slušao Očev glas. Nama je svećenicima danas živi pijesak pod nogama kad ne uspijevamo slušati i ići onamo kamo nas vodi Duh Božji, oslobađati se od naših nauma i planova; kad bježimo od milosnih izazova samoće te kad pitanja i tjeskobe svoga svećeničkog identiteta pokušavamo nadoknaditi vanjštinom, uspjehom, brojem, onim što ljudi vole“, ukazao je nadbiskup te zaključio: „Draga braćo, nema ničega dragocjenijeg i potrebnijeg za nas svećenike od čiste gladi za Bogom, pročišćene želje služiti njemu i odreknuća od samih sebe i svakog osobnog motiva i uspjeha. Jer samo potpuna sloboda od nas, a za njega, čini nas sposobnim sve staviti Bogu u ruke, sjedinjavati se s Kristom poniženim i gubitnikom i po sjedinjenju s njime, poniznim i malenim, biti svjedoci potpune slobode i uskrsne preobrazbe.“

Tijekom mise svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja, nadbiskup je posvetio krizmano ulje te blagoslovio katekumensko i bolesničko ulje. Liturgijsko slavlje animirao je zbor svećenika i bogoslova, vođen mo. Ivanom Andrićem i uz orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića.  

Čestitka prof. dr. Slavka Platza

Prije završnog blagoslova nadbiskup je čestitao današnjim jubilarcima te im uručio prigodne darove. Potom je uime čitavoga prezbiterija, napose uime ovogodišnjih jubilaraca, uskrsnu čestitku biskupima uputio prof. dr. Slavko Platz. „Upravo smo proslavili liturgiju Isusa Velikoga svećenika na Veliki četvrtak. Ta liturgija nama svećenicima donosi mnogo radosti zbog uspomene na Posljednju večeru. Ovih dana često bih se sjetio riječi iz Poslanice Hebrejima: svaki svećenik od ljudi se uzima i za ljude postavlja da prinosi molitve i žrtve za grijehe. I nas je Gospodin pozvao prije mnogo godina: 60, 50, 25… i toga se jubileja danas spominjemo. Njemu smo služili, slavili njegovu žrtvu za narod. Još me jedna riječ prati ovih dana, a to je riječ ‘Hvala’. Hvala Isusu Velikom svećeniku što sam njegovom pomoću dosegao tolike godine života i službe na oltaru. Hvala za sve dobre čini obavljene u tim godinama na dobro naroda i Crkve. Hvala svima koji su mene i nas pomagali kroz ove godine da nasljedujemo Velikog svećenika i da mu iskreno služimo. Molim danas i za one kojima sam tolike godine služio, za njihovo duhovno i vremenito dobro. Hvala Bogu na svemu i za sve“, rekao je jubilarac dr. Platz, čestitajući Uskrs biskupima, jubilarcima i ostaloj braći svećenicima, zamolivši ih da na kraju zajednički uskliknu: Bogu hvala! Anica Banović

Misa večere Gospodnje u đakovačkoj katedrali

ĐAKOVO (TU) – U zajedništvu s jedanaestoricom svećenika koji djeluju u središnjim nadbiskupijskim ustanovama, te s okupljenim vjernicima đakovačke Župe Svih svetih, đakovačko-osječki biskup Ivan Ćurić predvodio je na Veliki četvrtak, 1. travnja, Misu večere Gospodnje u đakovačkoj katedrali, kojom je započelo Vazmeno trodnevlje.

Svoju homiliju biskup Ivan započeo je riječima: „Najradije bismo večeras ponovili sve ono što se dogodilo u „Cenaculumu“, tj. u dvorani Isusove posljednje večere s apostolima u Jeruzalemu. To ćemo u ovoj večeri Velikoga četvrtka i učiniti, ipak sustežući se ove godine od liturgijskoga obreda pranja nogu, zbog prilika i mjera zaštite od pandemijske zaraze. Sve bitne sastavnice događaja Isusove Posljednje večere mi sakramentalno obnavljamo. Ovo je, kao i svako misno, euharistijsko slavlje,  „spomen-čin“. To znači spomen koji nije tek sjećanje, već je čin, posadašnjenje i obnavljanje događaja kad, kako nas nauk Crkve poučava, „kruh i vino, koji, izgovaranjem Kristovih riječi i zazivom Duha Svetoga, postaju Kristovo Tijelo i njegova Krv“.

Spominjući ustanovu sakramenata Euharistije i Svetoga reda, biskup je sve nazočne pozvao „da poput učenika, osjete  nazočnost i blizinu Otkupitelja koji je u dvorani Posljednje večere ustanovio ono od čega živi i čime se hrani Crkva – Euharistiju, te ono na čemu počiva njezino zajedništvo i njezina apostolska vjernost, a to je svećeništvo“. Podsjetio je i na riječi sv. Ivana Pavla II. da je u dvorani Posljednje večere Isus svećenicima svih vremena „stavio euharistijski pečat na njihovo poslanje te ih je, združujući ih sa sobom u sakramentalnom jedinstvu, obvezao da ponavljaju taj presveti znak“.

Gledajući Isusov primjer koji, riječima i gestama, polagano odgaja i učvršćuje svoje apostole, i biskup je postavio pitanje: „Razumijemo li ono što u euharistiji slavimo?“ Na tom je tragu među ostalim podsjetio i na dubinu značenja pojedinih izraza kojima se koristimo u govoru o euharistiji. Tako je ukratko podsjetio „da riječ „hostija“ kojom nazivamo vidljivi euharistijski kruh, zapravo znači „žrtva“ – Kristova otkupiteljska žrtva na križu“. Podsjetio je i na duboki sadržaj riječi „pričest“, koja se odnosi na primanje euharistijskih prilika, kruha i vina. „No u toj se riječi, – naglasio je biskup Ivan – već u našem jeziku, krije riječ „dio“, „čest“, „čestica“. Neki drugi jezici još su jasniji te pričest jednostavno nazivaju „zajedništvo“. Primiti pričest, blagovati s euharistijskoga stola, zapravo znači postati dionikom, tj. sudionikom zajedništva s Isusom Kristom, primiti i prihvatiti njega – njegov život, kao svoj život; njegovu istinu, kao istinu i svjetlo svoga života, njegov put kao svoj životni poziv.“

Ističući da je za Crkvu euharistijski identitet od temeljne važnosti, jer predstavlja vjernost samom Kristovu nalogu, biskup Ivan je podsjetio da je „jedan od prvih znakova krize vjere, na osobnom ili zajedničkom planu, upravo udaljavanje od euharistije i osjećaj kako nam ona nije potrebna, a s euharistijom ni nedjelja, koja je od početaka u samom srcu kršćanske zajednice i njezine vjere.“ „Vjera se očituje i hrani upravo na nedjeljnoj euharistiji te se iz nje pretače u svjedočanstvo i nasljedovanje Isusa Krista, raspetoga i uskrsloga – našega brata i supatnika, našega Boga ‘svetoga, jakoga i besmrtnoga’“ – istaknuo je na kraju svoje propovijedi mons. Ćurić.

Misa večere Gospodnje završena je prijenosom Presvetog Oltarskog Sakramenta na pokrajnji oltar, a vjernici su, potaknuti pozivom biskupa Ćurića, ostali u klanjanju i molitvi pred Presvetim. Mogućnost pobožnosti Getsemanske ure vjernicima je bila omogućena sve do ponoći. A. Banović