Vijesti

DRAGOTIN (TU) – Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić predvodio je u četvrtak, 14. kolovoza 2020. u 22 sata u svetištu Uznesenja BDM u Dragotinu svečanu misu uoči svetkovine Velike Gospe. Pristigli su brojni hodočasnici iz Đakova i okolice, no s obzirom na novonastale okolnosti uzrokovane pandemijom COVID-19, radilo se o manjem broju vjernika nego prethodnih godina.

Uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera, vjernici su prije mise imali priliku za ispovijed i pobožnost krunice, koju su predvodili bogoslovi đakovačkog Bogoslovnog sjemeništa. U svojoj homiliji mons. Hranić rekao je da „Uskrs doživljavamo tek u fragmentima, u nagovještaju  i slutnji punine, u očima druge osobe pune dobrote, u očima majki, očeva, liječnika, medicinskih sestara – svih onih koji se trude pomoći bližnjima.“ Marija, koja je rodila Sina Božjega, od svih je stvorenja bila najviše uronjena u to otajstvo. Marijino uznesenje na nebo je zato otajstvo Kristove uskrsne pobjede koja je u punini ostvarena u njoj.

Oslanjajući se na liturgijska čitanja, napose ulomak iz Evanđelja po Luki u kojemu Marija samu sebe ubraja među „siromašne“ i „ponizne“ , koji se ne uzdaju u vlastite snage, već svoje pouzdanje stavljaju u Boga, nadbiskup je dotaknuo i aktualnu situaciju sa širenjem koronavirusa uputivši: „Vjerujem da nas sve ovo čini poniznijima jer je tzv. „svemogući čovjek“ gol. Naša ljudska slabost i ranjivost postale su i više nego očigledne.“

Naglašavajući da svetkovina Marijina uznesenja na nebo ili Velika Gospa poručuje da se život ne može potpuno ostvariti samo u okrenutosti prema zemlji, što ne znači nipošto zanemarivati ili podcjenjivati zemaljski život, mons. Hranić je rekao: „Bez vjere u uskrsnuće i život budućega vijeka svaka je ljudska sreća, stoga, pomućena i umanjena činjenicom da mora jednom prestati. Marijina proslava plod je takve vjere i znak pouzdane nade svim hodočasnicima i čitavom putujućem narodu Božjem.“

Na kraju mise, nadbiskup je uz prisutnost domaćega župnika Župe Trnava, vlč. Ivana Stipića, vlč. Domagoja Lackovića, tajnika Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Nikole Kaurina, župnog upravitelja Župe sv. Marka, evanđelista u Trnjanima te vlč. Marija Paradžika, župnika Župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Vrpolju, izmolio litanije Blaženoj Djevici Mariji jer zbog nastale pandemije nije bila moguća procesija s Gospinom slikom, kako se tradicionalno činilo na čast Blažene Djevice Marije, Gospe Dragotinske.

Tijekom misnog slavlja pjevanje je animirao Zbor Župe Rođenja sv. Ivana Krstitelja iz Vrpolja. Misno slavlje u 20 sati predvodio je vlč. Tomislav Benaković, župnik Župe sv. Leopolda B. Mandića u Osijeku. Bernard Prelčec/foto: Josip Kazalicki

ĐAKOVO (TU) – U sklopu Đakovačkog ljeta 2020., održani su 11. po redu Dani Luke Botića. Tim povodom, 22. kolovoza u Spomen-muzeju biskupa J. J. Strossmayera održan je bogat program.

Bunjevačke i šokačke novine

Otvorena je izložba „150 godina Bunjevačkih i šokačkih novina“ u organizaciji  Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, a o izložbi su govorili: kustosica Irena Ivkićprof. Mirko Ćurićprof. Tomislav Žigmanov, nakladnik izložbe te gradonačelnik grada Đakova Marin Mandarić, koji je svečano otvorio izložbu.

Bunjevačke i šokačke novine su simbolična točka zakašnjelog preporoda među Hrvatima u ugarskom Podunavlju koji je predvodio kalački kanonik Ivan Antunović. Prvi broj je objavljen na blagdan svetog Josipa 19. ožujka prije točno 150 godina, a Novinama je Antunović, skupa sa svojim suradnicima, htio zapriječiti pogubne posljedice snažne mađarizacije, ohrabriti Bunjevce i Šokce da provode programe na očuvanju nacionalne samobitnosti, da čuvaju i razvijaju svoju nacionalnu svijest kroz prakticiranja kulturnih i prosvjetnih sadržaja. Veliku podršku, i materijalnu i moralnu, imao je u biskupu Josipu Juraju Strossmayeru, tako da je priređivanje ove izložbe u Đakovu neka vrsta uzvratne zahvalne geste za sve ono što je Strossmayer učinio za bačke Hrvate“, istaknuo je Žigmanov. Izložbi je nazočio umirovljeni nadbiskup đakovačko-osječki, mons. dr. Marin Srakić, zamjenici gradonačelnika Grada Đakova Antun Galić i  Robert Francem te gosti i prijatelji Muzeja.

Predstavljanje zbornika

Nakon izložbe, održano je predstavljanje dva zbornika posvećena đakovačkim i srijemskim biskupima. Predstavljanje je organizirala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti – Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Đakovu,  Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata u Subotici, Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj – Pečuh, Društvo hrvatskih književnika – Zagreb, Katolički bogoslovni fakultet u Đakovu te  Đakovačko-osječka nadbiskupija. O Zborniku “Pavao Matija Sučić, 250 godina od rođenja” govorio je prof. Tomislav Žigman, a o Zborniku „In caritate, humilitate et vitae simplicitate, 100 godina od rođenja biskupa Ćirila Kosa” govorio je prof. Božidar Petrač i prof. dr. Pero Aračić.

Žigmanov je istaknuo kako Zborniku “Pavao Matija Sučić, 250 godina od rođenja”  predstavlja važan iskorak u djelovanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Ovaj rođeni Subotičanin, koji je bio relativno zatomljen u kolektivnoj memoriji njegovih suzavičajnika, sada je na primjeren način obrađen, a cjelovita slika o njemu postala je uvelike dostupna. Naše znanje o nama samima postalo je tako potpunije, a svijest o tome da smo narod velikih osobnosti obogaćena je, naglasio je predstavljač.

„In caritate, humilitate et vitae simplicitate, 100 godina od rođenja biskupa Ćirila Kosa” sadrži radove s istoimenog znanstvenog skupa održanog u Đakovu 19. studenoga 2019. godine u organizaciji Zavoda za znanstveni i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Đakovu u suradnji sa Katoličkim bogoslovnim fakultetom u Đakovu i Društvom hrvatskih književnika iz Zagreba te pod pokroviteljstvom Đakovačko-osječke nadbiskupije i grada Đakova te medijskim pokroviteljstvom Glasa Slavonije. Sadrži uvod s programom i 12 znanstvenih radova koji tematski obuhvaćaju područja društvene i crkvene povijesti, kulturne povijesti i povijesti književnosti.

Važnost ovoga Zbornika Petrač je sažeo u tri etape. Prva je da je Zbornik veliki prinos proučavanju biskupova života. Druga bitna odrednica je što Zbornik pridonosi poznavanju same Biskupije đakovačko-srijemske (bosanske). Uokviruje se u ono što je povijest biskupije nad kojom stoji sjena velikoga Strossmayera, te u zborniku možemo vidjeti kakvi su njegovi nasljednici i što su njegovi nasljednici uspjeli za vrijeme svoga života učiniti i to u vremenima koja su bila dosta nepovoljna. „Kroz lik Ćirila Kosa isprepliću se različiti elementi čiste crkvene povijesti i hrvatske povijesti, dakle one povijesti koja je bila povijest druge polovice 20. stoljeća“, zaključio je Petrač, navodeći treću etapu.  

Prof. dr. Aračić opisao je lik đakovačkog i srijemskog biskupa koji je po svom životu i djelu bio čovjek Crkve te je skrbio za što kvalitetniji pastoral u biskupiji, za rad na katehizaciji te za održavanje i izgradnju crkvenih objekata. „Djelovao je u vrijeme velikih pritisaka na Crkvu tijekom komunizma, odnosno u godinama Domovinskoga rata, kada je veliki dio biskupije okupiran, Crkve i obiteljski domovi su razoreni i uništeni, a vjernički puk je protjeran ili je izbjegao. Unatoč činjenici da je 1959. uhićen, a potom i osuđen na zatvorsku kaznu, biskup Kos ostao je dosljedan svojemu pozivu i poslanju, spreman pomoći bližnjemu i stati u zaštitu slabih i nemoćnih“, naglasio je Aračić.

U nastavku je istaknuo kako je su za hrvatsku historiografiju kao i za pravnu povijest, napose onu koja se odnosi na kazneno sudovanje u vrijeme SFRJ, od velikoga značenja radovi koji se bave sudskim postupkom vođenim protiv biskupa (tada duhovnika) Ćirila Kosa i njegovih kolega bogoslova i profesora Đakovačkoga sjemeništa 1959/60. godine. Zaključujući izlaganje Aračić je uputio kako bi se ljudske kvalitete biskupa Ćirila, za koje znaju svi koji su bili s njim u doticaju, morale dublje i sveobuhvatnije istraživati, kao i njegovo djelovanje u vrijeme kada je biskupija bila ‘pocijepana’, tj. okupirana, iseljena širom svijeta. Naveo je i dnevnike biskupa Ćirila koje ti također trebalo detaljnije proći i zabilježiti njegove susrete s drugima, posebno svećenicima.

Ćurić je biskupa Kosa okarakterizirao kao „zanimljiva, iscrpna i zainteresirana sugovornika, koji je otvoreno odgovarao na sva pitanja, svjestan važnosti medija, čak i kada je to lokalni medij. Dva prezentirana intervjua u Zborniku daju uvid u biskupova osobna stajališta, ali su važni i radi stvaranja slike o Đakovačkoj biskupiji te su vrijedno svjedočanstvo tadašnjih povijesnih zbivanja, okupacije velikoga dijela teritorija unutar biskupije i progona stanovništva, nadalje odnosa između crkvenih vlasti i društva te vremena velikih društvenih promjena.“

Program je završio predstavljanjem knjige Emmanuela Mouniera: Rasprave o personalizmu, Zagreb, Alfa, 2019. Irena Ivkić/foto: I. Ivkić/Ž. Vurm

ĐAKOVO (TU) – Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove svečano je proslavljena 11. lipnja 2020. u đakovačkoj katedrali, večernjim euharistijskim slavljem koje je predvodio nadbiskup đakovačko-osječki u miru Marin Srakić te iznošenjem Presvetog Oltarskog Sakramenta pred katedralu, na Strossmayerov trg, gdje je molitvu pred mnoštvom vjernika predvodio pomoćni biskup Ivan Ćurić.

Uvodeći u misno slavlje, na kojem se sabrao velik broj vjernika, nadbiskup Marin  pozdravio je biskupa Ivana i ostale svećenike koncelebrante, okupljene časne sestre, obitelji, prvopričesnike, te sve vjernike. Potom je istaknuo: „Današnja sveta misa dokaz je da se nismo udaljili od Crkve, da smo crkveni ljudi, bez obzira što smo proteklih nekoliko mjeseci prošli kroz teška iskušenja. Nadam se da ćemo i dalje ostati vjerni Kristu, a to nam upravo jamči ova svetkovina. Pola godine smo razmišljali što je Otac nebeski učinio za nas, što je učinio njegov Sin i Duh Sveti i Crkva je htjela u dva blagdana sažeti tu Božju ljubav koju je iskazao prema svima nama: u današnjoj svetkovini Presvetoga Tijela i Krvi Kristove i u svetkovini Presvetoga Srca Isusova koja uskoro slijedi. Tu smo! I dalje želimo ostati vjerni Kristu Gospodinu, svjesni da upravo euharistija daje snagu, da je ona potvrda onoga što smo primili na krštenju i onoga što želimo u svojim životima.“

Euharistija – izvor i vrhunac svega kršćanskoga djelovanja

I u svojoj homiliji nadbiskup je govorio o euharistiji: „Možda se pitate zašto toliku važnost, toliko poštovanje posvećujemo euharistiji? Odgovor je: zato jer je ona izvor i vrhunac svega kršćanskoga djelovanja, zato što euharistija rađa Crkvu i Crkva rađa euharistiju, zato što na današnji blagdan slavimo one Kristove riječi: Neću vas ostaviti siročad, zato što u Euharistiji ostvarujemo ono: On će biti Emanuel, Bog s nama, zato što se ostvaruje ono: Da svi budu jedno, zato jer slavimo ono što je Isus kazao: Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas. Euharistija je središte kršćanskog života.“

Okupljenim vjernicima nadbiskup Marin posvijestio je kako je današnji blagdan velik i važan dan, naglasivši kako blagdan euharistije stvara jedinstvo kršćana. Osvrnuo se i na protekle mjesece pandemije, pitajući se kako smo kao vjernici prošli kroz sve tjeskobe i što nam je davalo snagu. Istaknuo je: „To je upravo euharistija! Euharistijsko slavlje, središte i srce jedne crkvene zajednice, vrelo je koje nadahnjuje svaki poziv i svaki život. Ako smo ostali vjerni euharistiji, ne moramo se bojati.“

Potom je potaknuo sabrane: „Iskoristimo to zlo kroz koje smo prošli. Ne dajmo se! Obnovimo se! Obnovimo se nakon ovoga što nas je Gospodin stavio na kušnju. Ako želimo svoj vjernički i kršćanski život ne samo čuvati i uščuvati, moramo obnoviti i produbiti euharistijski život u svim njegovim sastojnicama. Zato ćemo moliti Gospodina da nas ponovno sabire u Crkvu i u crkvama.“

Zaključujući homiliju, nadbiskup je kazao: „Neka ova sveta misa bude izraz naše volje da se vraćamo Gospodinu, Njegovu stolu, da se kod tog stola ne osjećamo strancima već domaćima u vjeri, vjeri koju smo prihvatili po našim roditeljima u krštenju, koju prihvaćamo u krizmi, koju živimo u najvećim iskušenjima i izazovima.“

Na kraju misnog slavlja trebala je uslijediti procesija Strossmayerovim trgom, gdje su bile uređene tri postaje: prvu su uredili svećenici i bogoslovi Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu, drugu redovnice samostana Milosrdnih sestara Svetog Križa i treću župljani đakovačke Župe Svih svetih. Kako je jak vjetar gotovo urušio prve dvije postaje, svi prisutni sabrali su se pred katedralom, gdje je kod treće postaje molitvu predvodio biskup Ivan. Svečanost je završena blagoslovom s Presvetim Oltarskim Sakramentom.

Lijep ukras slavlju svetkovine bili su ovogodišnji prvopričesnici, koji su nosili košarice s ružinim laticama. Na misnom slavlju i u molitvi sudjelovali su i predstavnici gradskih udruga i društava, KUD-ova „Sklad“ i „Tena”, odjeveni u narodno ruho, predstavnici Hrvatske policije i Hrvatske vojske. Misno slavlje i molitvu pred katedralom pjesmom su pratili članovi Mješovitog katedralnog zbora, vođeni mo. Ivanom Andrićem i uz orguljsku pratnju Darija Kusture. Anica Banović

ĐAKOVO (TU) – Na Duhovski ponedjeljak, spomendan BDM Majke Crkve, 1. lipnja 2020. nadbiskup Đuro Hranić predvodio je u đakovačkoj prvostolnici svečano euharistijsko slavlje koje je okupilo gotovo sav prezbiterij Đakovačko-osječke nadbiskupije. Tijekom ovoga slavlja svećenici su obnovili svoja svećenička obećanja, obilježiti srebrne, zlatne i dijamantne svećeničke jubileje desetorice svećenika te preuzeli sveta ulja, posvećena na Veliki četvrtak 9. travnja.

Slavlje je započelo zahvalom nadbiskupa Đure Trojedinom Bogu za milost ovoga današnjeg crkvenoga zajedništva. „Vi ste Misu posvete ulja pratili putem TV prijenosa, a ja sam tom prigodom najavio da ćemo svoja svećenička obećanja zajednički obnoviti te jubileje naše braće jubilaraca i zajednički proslaviti kad se kao prezbiterij budemo mogli ponovno svi okupiti, zahvalni Bogu što opet možemo biti zajedno. Danas, na drugi dan svetkovine Duhova i na spomendan BDM Majke Crkve, svanuo je taj dan i zato sam uistinu radostan što vas mogu od srca sve pozdraviti ponovno okupljene u ovoj našoj dragoj prvostolnici sv. Petra u Đakovu“, pozdravio je nadbiskup braću svećenike i redovnike u uvodu u misno slavlje.

Među sabranima, nadbiskup je pozdravio nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića, dijamantnog jubilarca koji uz 60 godina svećeništva obilježava i 30 godina biskupske službe. Potom je pozdravio pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, dekana KBF-a mons. Vladimira Dugalića, rektora Bogoslovnog sjemeništa preč. Stjepana Radića, ravnatelja Hrvatskoga Caritasa i HKM-a mons. Fabijana Svalinu, predstojnika NKU mons. Ivicu Pažina te sve okupljene svećenike i redovnike.

Marijina škola vjere

U svojoj homiliji nadbiskup je govorio o Marijinoj školi vjere, spomenuvši kako se već kod Isusova začeća od nje tražio čin vjere, a ona je svoj pristanak izrekla cijelim bićem, duhom i tijelom; bez ikakva, čak i nesvjesna ograničenja. Cijelo svoje biće i čitav svoj život, sve što čini ljudsku narav, ponudila je kao mjesto utjelovljenja. „Primanje Božje riječi koja djeluje u Marijinu životu nije moglo biti nešto pasivno, nego je to bila vrhunska aktivnost vjere. Da je u Marijinu pristanku postojala samo sjena neke primisli, njezina vjera ne bi bila savršena i Dijete ne bi moglo primiti pravu ljudsku narav“, rekao je nadbiskup te nastavio kako uz Isusov život paralelno postoji i Marijin život, u kojem će ju u skrovitosti nazaretskoga doma njezin Sin odgajati za ulogu koja će joj biti povjerena ispod križa – da bude pralik i majka Crkve.

Marijin odgoj pod znakom mača koji će joj probosti dušu predskazao je već starac Šimun, rekao je nadbiskup, te podsjetio na događaje koji su za nju sigurno bili bolni: trenutak kada Isus, poučavajući u kući one koji ga okružuju, ne prima nju, svoju majku koja stoji pred vratima i želi s njim razgovarati, već odgovara: ‘Evo, majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.’ (Mk 3,34ss); potom na trenutak kada neka žena izriče pohvalu utrobi koja ga je nosila i prsima koja je sisao, a kada Isus odgovara: ‘Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je’ (Lk 11, 28) i na kraju na Isusovo obraćanje Majci u Kani Galilejskoj, kada na njezinu tihu molbu: ‘Vina nemaju’, on odgovara: „Ženo, što ja imam s tobom?”

„No, sve navedeno bila je škola vjere koja je Mariju pripravljala za čas križa, kad je od Isusa čula riječi ‘Majko, evo Ti sina!’ i po njima dobila puno pravo na zagovor svih koji su u potrebi i koji ju prepoznaju kao svoju majku, kao majku Crkve, kao majku crkvene vjere i predanja njezinu Sinu Isusu Kristu“, rekao je nadbiskup Đuro.

Podsjetivši na rečenice „Ženo, evo ti sina!“ i „Sine, evo ti majke!“, nadbiskup je naglasio kako je Crkva njihovo dublje značenje postupno otkrila u današnjem spomendanu Marije Majke Crkve: „Kao što je Sina napustio njegov Otac, tako i Sin napušta svoju majku te su oboje ujedinjeni u zajedničkoj napuštenosti. Tek tada, kad je lišena sina, kad ga je u vjeri vratila Bogu, Marija je postala spremna preuzeti majčinstvo Crkve, tj. biti majka svoj Isusovoj braći i sestrama, svima nama.“

Braći svećenicima potom je naglasio: „S jedne strane mi svećenici se poistovjećujemo sa sv. Ivanom i u Mariji prepoznajemo svoju Majku i zagovornicu, koju nam je dao Isus, koja nas razumije u svim našim potrebama, u teškoćama i sumnjama, u našem hodu vjere kroz kojega je prolazila i ona sama. Prepoznajemo je kao majku Crkve, majku vjere i učiteljicu vjerničkog predanja za sve vjernike. No, istodobno i svaki je od nas svećenika uočava kroz svoj svećenički život i djelovanje da je pozvan pohađati istu školu Marijine vjere i predanja u kojoj moramo učiti biti potpuno slobodni od svake naše sigurnosti, lišiti se od svakog ploda našeg svećeničkog djelovanja, od svakog našeg postignuća i zasluge te sve ono što imamo i što jesmo, sve ono što smo postigli vraćati Bogu jer bez oslobođenja od njega, plodovi našega djelovanja i naše zasluge koje vidimo i koje si pripisujemo, postaju naš uteg koji nas čini nesposobnim da vidimo zadaće i mogućnosti koje su pred nama. Kao što je i Marija tek vraćanjem svoga Sina Bogu, slobodom od svoga majčinstva, postala sposobnom biti majkom Crkve, našom majkom, zagovornicom i pomoćnicom u našim potrebama.“

Na kraju homilije nadbiskup je pozdravio te prigodno darivao ovogodišnje jubilarce: dijamantni svećenički jubilej, 60 godina svećeništva obilježio je nadbiskup u miru Marin Srakić i vlč. Stjepan Starešina, župnik u miru, kojima je nadbiskup darivao umjetničke slike. Zlatni svećenički jubilej, 50 godina svećeništva, obilježila su trojica svećenika: vlč. Josip Babić, vlč. Nikola Jelić i vlč. Marko Karliček. Iako niti jedan zbog zdravstvenih teškoća nije mogao nazočiti slavlju, nadbiskup im je zahvalio na predanju i svem izgaranju u svećeničkom životu i radu. Spomenuo je kako je zajedno s njima, kao njihov kolega i bogoslov u đakovačkom sjemeništu, za svećenika Banjolučke biskupije bio zaređen i današnji vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić. Svoj srebrni svećenički jubilej obilježili su dr. vlč. Đurica Pardon, župnik u Župi sv. Ladislava, kralja u Punitovcima, vlč. Anđelko Cindori, župnik u Župi sv. Ćirila i Metoda i župni upravitelj u Župi bl. Alojzija Stepinca u Vinkovcima, vlč. Stipo Marić, župnik u Župi Srca Isusova u Čemincu i  upravitelj Župa sv. Marije Magdalene u Luču, o. Anto Pervan, gvardijan Kapucinskog samostana u Osijeku te p. Mate Božinović, otac Isusovac u Rezidenciji Družbe Isusove u Osijeku.

Nadbiskup se sa zahvalnošću prisjetio i petoricu svećenika koje je Gospodin od Velikog četvrtka prošle godine do danas pozvao k sebi. To su: vlč. Borislav Romić, vlč. Marko Ercegovac, vlč. Antun Dević, vlč. Nikola Grgić i vlč. Josip Vrbanić.

Svećenici su nakon homilije obnovili svoja svećenička obećanja, a prije svečanog blagoslova sabrane je uime jubilaraca pozdravio nadbiskup u miru Marin, svima poželjevši da kroče putem koji vodi do 60. godišnjice misništva. Rekao je kako svaki od njih ima svoje životno putovanje, kao čovjek i kao svećenik, te se kroz svoja ređenja podsjetio na svoje „neobično“ životno putovanje: „Sva moja ređenja bila su neobična, kao i ova proslava. Za svećenike smo zaređeni 1960. godine, mjesec dana nakon što je umro naš blaženik Alojzije Stepinac, mjesec dana nakon što su poglavari Sjemeništa zatvoreni i osuđeni. Ređenje sam imao kao zadnji biskup zaređen za vrijeme socijalizma, odmah potom došla je slobodna Hrvatska. Pa i ovaj jubilej pada u neobično vrijeme, u vrijeme korone. Hvala dragom Bogu mogu reći da me Gospodin vodio mirnim morem svećeničkog života. Želio bih da se mi, koji smo u zadnjem razdoblju svoga života, osjećamo doista radosno, sretni što smo bili dionici svećeništva ne samo jedan dan, jednu misu, nego 60 godina, 50, godina… čestitam i svoj mlađoj braći, neka svi ustraju u svome svećeništvu, da razmišljajući o prošlosti mislimo i na budućnost. A Gospod – njemu prepuštamo da nas dalje vodi na našem putovanju i Blažena Gospa Majka Crkve, da nam doista bude majka, kao što joj pjevamo Ti znadeš najbolje sve naše nevolje.

Anica Banović


 

 

ĐAKOVO (TU) – „Ove godine nismo mogli zajednički slaviti svetkovinu Kristova uskrsnuća od mrtvih. Tim je veća naša radost što danas zajedno slavimo rođendan Crkve: dan kad je raspeti i uskrsli Isus na svoje apostole izlio svoga Svetoga Duha i povjerio im da nastave njegovo poslanje“, rekao je nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, uvodeći na svetkovinu Duhova, 31. svibnja, svečano misno slavlje u đakovačkoj katedrali, koje su u svom programu izravno prenosili Televizija Slavonije i Baranje (STV) te Slavonskobrodska televizija (SBTV).

„Danas si posvješćujemo da on svoga Svetoga Duha izlijeva i na nas i da po svakom krizmenom slavlju on uvijek iznova rađa i pomlađuje svoju Crkvu. Tako je on Duhom Svetim krstio i nas te je svakoga od nas pojedinačno i zajedno učinio svojim apostolima, Crkvom kojoj je povjerio da u ovome svijetu progovara jezikom ljubavi, grešnicima naviješta oproštenje i oslobođenje od zla, te bude vidljivi znak i graditeljica zajedništva među ljudima“, dodao je u uvodu nadbiskup Đuro te pozdravio sve okupljene i one koji su se ovom slavlju pridružili prateći televizijski prijenos.

Izlijevanje Duha Svetoga – tajna i trajni temelj života Crkve

U svojoj homiliji, osvrnuvši se na prvo liturgijsko čitanje, nadbiskup je istaknuo kako ono nije samo slikovit opis o prvom izlasku u javnost male zajednice Isusovih učenika, već je tim opisom – kako je silaskom Duha Svetoga ostvareno obećanje koje im je uskrsli Isus dao prije svoga uzlaska na nebo – izražena ona duboka, teološka, stvarnost Crkve, koju Pavao naziva „tijelom Kristovim“. „Tijelo je živi organizam, a svaki se organizam rađa i nastavlja živjeti životom koji je primjeren samo tomu organizmu. Pa kao što je djetinjstvo neotuđiva tajna ljudskoga života i temelj na kojem počiva svaki kasniji rast, tako su i Duhovi, odnosno izlijevanje Duha Svetoga na apostole i na svakoga od nas, tajna i trajni temelj života Crkve“, posvijestio je nadbiskup.

Osvrćući se evanđeoski odlomak Lukina Evanđelja o silasku Duha Svetoga, nadbiskup je pojasnio kako ono govori da Crkva nije nastala nikakvim osnivačkim aktom, ili većinom glasova na osnivačkoj skupštini: „Crkva je rođena kao dar Krista Uskrsloga, kao dar ljubavi između Oca i Sina, snagom i djelovanjem Duha Svetoga, poput djeteta koje se rađa iz ljubavi oca i majke. Stoga, premda se Crkva čini sličnom svakoj drugoj instituciji, i premda se mi koji je činimo često tako i ponašamo, Crkva ipak nije naša ljudska tvorevina, nego ona svoj pravi izvor ima u Trojedinom Bogu. Ona je djelo Presvetoga Trojstva, koje nadilazi nas ljude i naše ljudske organizacijske sposobnosti te naše djelovanje…  Ona proizlazi iz Božjega nauma i milosti, iz Očeve spasenjske volje i prije stvaranja ovoga svijeta. Oblikovana je Kristovim životom i propovijedanjem, smrću i uskrsnućem te poslanjem njegova Svetoga Duha. I upravo stoga, Crkva ima smisla samo ako je ispunjena Duhom Isusa Krista – ako je njegovo uprisutnjenje i slika, ako je nastavak njegova djelovanja u svijetu, odnosno ako mi koji je činimo dopuštamo da nas oblikuju njegovi evanđeoski principi i ako smo preporođeni darovima njegova Svetoga Duha.“

Na kraju svoje homilije nadbiskup je istaknuo kako primiti Duha Svetoga znači primiti snagu odozgor koja nam se daruje, koja ne dolazi od našega ega i koja nadilazi naše ljudske snage; koja nas oslobađa od pretrpljenog zla i počinitelja toga zla; i koja nas čini sposobnim za praštanje te za novu snagu govora jezikom slobode od sebe i od vlastite povrijeđenosti,  jezikom pomirenja i ljubavi. Svoju homiliju nadbiskup je zaključio molitvom da Gospodin izlije svoga Svetoga Duha ne sve nas, na čitavu svoju Crkvu i na čitavo hrvatsko društvo.

Na kraju misnog slavlja nadbiskup je uputio poziv svoj djeci i mladima, napose prvopričesnicima i krizmanicima koji su započeli pripravu za primanje sakramenata, da se vrate ozbiljnoj pripravi u župama, napose na nedjeljna euharistijska slavlja, kako bi uistinu mogli pristupiti sakramentima. Misno slavlje pjevanjem su pratili članovi Mješovitog katedralnog zbora, predvođeni mo. Ivanom Andrićem, uz orguljsku pratnju Darija Kusture. A. Banović