Vijesti

 

DUBOŠEVICA/BATINA (TU) - Oko 2500 mladih sudjelovalo je 21. ožujka na X. križnom putu za mlade Đakovačko-osječke nadbiskupije koji je započeo ispred crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Duboševici, a održao se pod geslom „Žedan sam!“. Križni put organizirao je Odbor za križni put pri Povjerenstvu za pastoral mladih Đakovačko-osječke nadbiskupije s povjerenikom, vlč. Filipom Perkovićem, a ovoga puta izabrana je ruta na području Baranje, kako bi se ostvario plan da mladi tijekom godina s pobožnošću križnoga puta propješaće cijelu nadbiskupiju.

Predviđena relacija bila je duga 22 km, a sudionici su, krenuvši iz Duboševice, prošli kroz Topolje, Gajić, Draž te su u kasnim popodnevnim satima pobožnost završili u Batini. Molitvi križnog puta i cjelodnevnom pješačenju prethodilo je misno slavlje održano ispred crkve u Duboševici, koje je predvodio đakovačko-osječki nadbiskup, mons. Đuro Hranić u koncelebraciji sa svećenicima koji su na križni put poveli svoje mlade.

"Ljudi bivaju predavani; izručuje ih se različitim vlastima, poslodavcima, moćnicima. Dospijevaju između mlinskih kamenova i bivaju smrvljeni, upadaju u kandže terorističkih skupina, političkih i drugih interesa – kao što se to dogodilo i samome Isusu. I njegova je sudbina upadanje u ruke drugih,bezočnih i beskrupuloznih osoba koji druge ljude koriste kao ucjenu i sredstvo za postizanje svojih vlastitih ciljeva“, rekao je na početku homilije, mons. Hranić. „Kad se pak jedan iz najužeg kruga aktivno uključuje u izručenje, onda je to prava pravcata izdaja. Posebno boli ona izdaja koju počine prijatelji. Napose je pak odvratno kad do čina izdaje dolazi zbog novca. Isusova se izdaja ostvarila upravo u takvom najbrutalnijem obliku: izdao ga je jedan od članova apostolskog zbora, Juda, zbog novca, i to tako što je kao mig za Isusovo uhićenje ugovorio posebno intiman znak: poljubac“, opisao je nadbiskup. Spomenuo je i uvjeravanje u suprotno te neumjereno hvalisanje kao što se Petar hvalo Isusu, kako će život dati za njega, kao sastavne dijelove izdaje. No, Isus sve to podnosi, nastupa kao janje koje vode na klanje i smjerno prihvaća volju svoga Oca.

„Smrt nije samo fizičko uništenje. Iza nje uvijek stoje mržnja i sebičnost: dvije pokretačke sile ubijanja. Tu je i tajna velike subote, kad Isus silazi u tajnu smrti, u najveću tamu svijeta i istodobno ju pobjeđuje. To je ljubav koju nam Isus odašilje s križa, od koje Isusa ne mogu odvratiti ni okrutnost ni sebičnost“, pojasnio je mons. Hranić i naglasio: „Ljubav je ozbiljna i ustrajna stvarnost. Mi ljudi je često shvaćamo kao nešto poput igrarije. No, ona ne prestaje ljubiti ni onda joj se čini najveća nepravda. I ludost ove ljubavi najveća je moć ovoga našega svijeta. Sve druge moći bivaju uništene, ostaju bez snage i na koncu potpuno onemoćaju. Iako se može činiti da je takva ljubav gubitak, ona na kraju ipak pobjeđuje.Isus nam pokazuje kako je važno da je shvaćamo sasvim ozbiljno; smrtno ozbiljno. Ona onda postiže svoj cilj.“ Isusova je ljubav neizmjerna, ustraje u svim okolnostima i ne poznaje granica; za razliku od nas koji često pitamo hoće li nam se ostvariti računica; hoće li nam se isplatiti, hoće li nam drugi uzvratiti, a istinska je ljubav neizmjerna.

„Mi smo pak često u ulozi onih koji stalno postav­ljaju uvjete. Možda ih ne izgovaramo riječima, ali podižemo ograde u svojim srcima. Na taj način porobljavamo ljubav, povlačimo hvalisavo izgovo­rene riječi i opterećujemo jepreduvjetima. Kod Isusa je to drukčije. Zato i slavimo njegovu smrt. Ima mnogo drugih smrti koje su možda i okrut­nije od njegove. Ali u njegovu je slučaju okrut­nost počinjena nad najpravednijim od svih ljudi. A način na koji Isus umire, kako ljubi - to je ne­ponovljivo. Zato nas svaki križ gleda širom rašire­nih ruku, otvorenih očiju i usta koja nam go­vore. Gleda nas iz neposredne blizine kako bi nas mogao dohvatiti i zagrliti: Nisam te zaboravio. Ne odbacuj moju ljubav. Uvijek sam s tobom.“

Po završetku mise, nadbiskup je predmolio uvodnu molitvu križnoga puta, a potom je formirana kolona te su se mladi uputili prema sljedećim postajama. Na križnom putu zajedno s mladima koračale su i Milosrdne sestre sv. Križa, svećenici i bogoslovi. Za vrijeme križnog puta mladi su upisivali svoje dojmove i zahvale Bogu u spomenicu. Vlč. Perković zahvalio je mladima koji su sudjelovali na križnom putu i na njihovoj ustrajnosti te rekao da pozdrave i Božji blagoslov ponesu svojim prijateljima i svojim obiteljima. Petar Maskaljević (foto: Dominik Kalajdžić/ Ivana Kardo)

 

Sapientia cordis. "Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju" (Job 29, 15)

Draga braćo i sestre,

u prigodi dvadeset i trećeg Svjetskog dana bolesnika, koji je ustanovio sv. Ivan Pavao II., obraćam se svima vama koji ste opterećeni bolešću i na razne načine pridruženi Kristovu trpećem tijelu, kao i vama, profesionalnim djelatnicima i volonterima u zdravstvu.

Ovogodišnja tema poziva nas na razmišljanje o retku iz Knjige o Jobu: "Bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju" (Job 29, 15). Želim promatrati tu rečenicu iz perspektive "sapientia cordis" - mudrosti srca.

 1. Ta "mudrost" nije teorijsko, apstraktno znanje, plod umovanjâ. Ona je radije, kao što je sveti Jakov opisuje u svojoj poslanici, "čista, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena" (3,17). To je, dakle, stav koji Duh Sveti izlijeva u um i srce onih koji su osjetljivi na patnje svoje braće i sestara i koji su kadri vidjeti u njima Božju sliku. Molimo molitvu psalmista kao da je naša vlastita: "Nauči nas dane naše brojiti, / da steknemo mudro srce" (Ps 90,12). U tu mudrost srca, koja je Božji dar, možemo sažeti plodove Svjetskog dana bolesnika.

2. Mudrost srca je služiti našoj braći i sestrama. Jobove riječi "bjeh oči slijepcu i bjeh noge bogalju" pokazuju da je taj pravednik, koji ima određenu vlast i važni položaj među starješinama svoga grada, služio onima u potrebi. Njegova moralna veličina dolazi do izražaja u pomoći koju je pružao siromašnima koji mole za pomoć, kao i u brizi za siročad i udovice (Job 29,12-13).

Koliki samo kršćani i danas pokazuju, ne svojim riječima, već životom ukorijenjenim u iskrenoj vjeri, da su "oči slijepcu" i "noge bogalju"! To su osobe koje su blizu bolesnikâ koji trebaju stalnu brigu i pomoć kod pranja, odijevanja i hranjenja. To služenje, osobito kada je dugotrajno, može postati naporno i teško. Relativno je lako pomagati nekome nekoliko dana, ali je teško dvoriti osobu mjesecima ili čak godinama, i onda kad on ili ona više nisu u stanju izraziti zahvalnost. Pa ipak, kako je samo silno velik taj put posvećenja! U tim teškim trenutcima možemo računati na poseban način na Gospodinovu blizinu i postajemo posebna potpora misiji Crkve.

3. Mudrost srca je biti s braćom i sestrama. Vrijeme provedeno s bolesnicima sveto je vrijeme. Na taj način uzdižemo hvalu Bogu koji nas suobličuje slici svoga Sina, koji "nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mt 20,28). Sâm Isus je rekao: "ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje" (Lk 22, 27).
Sa živom vjerom molimo Duha Svetoga da nam udijeli milost da cijenimo vrijednost naše, počesto tihe, spremnosti da posvetimo vrijeme toj braći i sestrama koji, zahvaljujući našoj bliskosti i ljubavi, bivaju većma ljubljeni i utješeni. Kako se velika laž, s druge strane, krije iza nekih fraza koje toliko inzistiraju na važnosti "kvalitete života", ne bi li se ljude navelo da vjeruju da životi pogođeni teškom bolešću nisu vrijedni življenja!

4. Mudrost srca je izići iz samoga sebe prema našoj braći i sestrama. Naš svijet katkad zaboravlja posebnu vrijednost vremena provedenog uz bolesnikovu postelju, jer mi smo stalno u nekoj žurbi i jurnjavi, zahvaćeni mahnitim ritmom rada, proizvodnje, pa zaboravljamo slobodno samodarivanje, brinuti se o drugima, biti odgovorni za druge. Iza tog se stava često krije mlaka vjera koja je zaboravila Gospodinove riječi: "Meni učiniste" (Mt 25, 40).

Zbog toga, želim još jednom podsjetiti na "apsolutni prioritet 'izlaženja iz samoga sebe prema bratu' kao jednu od dviju glavnih zapovijedi na kojima se temelje sve moralne norme i kao najjasniji znak za duhovno razlučivanje na putu duhovnog rasta u odgovoru na Božje apsolutno slobodno darivanje" (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 179). Misijska narav Crkve je izvor "djelotvorne ljubavi prema bližnjemu, suosjećanja koje razumije, pomaže i promiče" (isto).

5. Mudrost srca je pokazati solidarnost s našom braćom i sestrama i ne suditi ih. Za ljubav treba izdvojiti vremena. Vremena posvećenog brizi za bolesne i njihovu posjećivanju. Vremena u kojem ćemo biti uz njih poput Jobovih prijatelja: "Potom sjedoše kraj njega na zemlju i ostadoše tako sedam dana i sedam noći. Nijedan mu ne progovori ni riječi, jer vidješe da je velika njegova bol" (Job 2,13). No, Jobovi su prijatelji u srcu krili negativan sud o njemu: mislili su da je nesreća koja je Joba snašla Božja kazna za njegov grijeh. Međutim, istinska ljubav je dijeljenje koje ne sudi drugoga, koja ne teži za tim da obrati drugoga; lišena je one lažne poniznosti koja, duboko u sebi, traži pohvalu i osjeća samodopadnost zbog učinjenog dobra.

Jobovo iskustvo patnje pronalazi svoj pravi odgovor jedino u Isusovu križu, najvišem činu Božje solidarnosti s nama, potpuno besplatnom i bogatom milosrđem. Taj odgovor ljubavi na dramu ljudske boli, a posebno patnje nevinih, ostavio je neprolazni trag na tijelu uskrslog Krista. Njegove slavne rane sablazan su za vjeru, ali i provjera vjere (usp. Homilija na kanonizaciji Ivana XXIII. i Ivana Pavla II., 27. travnja 2014.).

Čak i kad nam je zbog bolesti, samoće i nemoći teško doći do drugih, iskustvo trpljenja može postati povlašteno sredstvo prenošenja milosti i izvor za stjecanje i jačanje mudrosti srca. Moguće je stoga shvatiti kako Job, na kraju svog iskustva, može reći Bogu: "Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe" (42,5). I osobe uronjene u otajstvo patnje i boli, kada to prihvaćaju u vjeri, i same mogu postati živi svjedoci vjere koja omogućuje prigrliti patnju, premda je čovjek svojim umom ne može potpuno shvatiti.

6. Povjeravam ovaj Svjetski dan bolesnika majčinskoj zaštiti Marije, koja je začela i rodila utjelovljenu Mudrost: Isusa Krista, Gospodina našega.

Marijo, Prijestolje mudrosti, prati svojim majčinskim zagovorom sve bolesnike i one koji skrbe za njih! Daj da u služenju našim bližnjima koji trpe i po samom iskustvu patnje uzmognemo zadobiti i u sebi njegovati istinsku mudrost srca!
Ovu molitvu za sve vas pratim svojim apostolskim blagoslovom.

Iz Vatikana, 3. prosinca 2014.

Spomen svetog Franje Ksaverskoga

Članovi Djela Marijina – Pokreta Fokolara u nedjelju 1. veljače 2014. ponudili su kolače na prodaju župljanima Župe Svih Svetih u Đakovu poslije svetih misa.  Prigodna akcija kolača organizirana je sa svrhom da bi se ljudima slabijeg imovinskog stanja i siromasima grada Đakova pomoglo prigodnim poklonom ili paketom koji sadrži osnovne namirnice za život. Akcijom kolača prikupljeno je 1901 kn.

Članovi Djela Marijina – Pokreta Fokolara zahvaljuju se svim župljanima koji su sudjelovali u akciji kolača svojim dobrovoljnim prilogom i na taj način omogućili da se pomogne onima koji su u potrebi. Suzana Vujinović 

Međunarodni dan starijih osoba proglasila je Glavna Skupština Ujedinjenih naroda 14. prosinca 1990. rezolucijom 45/106, da bi se naglasila važnost osiguravanja životne sredine koja se može prilagoditi potrebama i sposobnostima stanovnika treće dobi. Proglašenjem međunarodnog dana starijih osoba želi se potaknuti države da starijim članovima osiguraju zadovoljenje njihovih potreba i omoguće im sudjelovanje u društvu u skladu s njihovim fizičkim i intelektualnim sposobnostima.

Međunarodni dan starijih osoba obilježava se od 1991. svake godine 1. listopada.

Ove godine mladi iz zajednice Milosrdnog Samarijanca obilježili dan tako što su posjetili korisnike Doma za starije i nemoćne osobe u Đakovu. Druženje je bilo veselo i upotpunjeno prigodnim programom mladih članova zajednice. Zajedno s korisnicima doma čitale su se i pjevale narodne i duhovne pjesme. Pljesak publike nije izostao, kao ni pohvale.

Dan starijih osoba obilježen je darivanjem prigodnih poruka korisnicima doma, pod motom "Ne zapostavimo nikoga: promovirajmo društvo za sve generacije".

Svi su bili radosni i puni nade u bolje sutra uz lijepe duhovne misli voditeljice s. Meri Gotovac. Suzana Vujinović

Naša je župa 20. Kolovoza 2014. Dobila novoga župnog vikara - Davora Senjana.

Vlč. Davor rođen je 30. Kolovoza 1989.g. Rodom je iz Jarmine, sela nedaleko od Vinkovaca. Završio je opću gimnaziju u Vinkovcima. Svećenički poziv osjetio je još u osnovnoj školi, a s godinama želja da postane svećenik iz dana u dan je sve sve više rasla.

Nakon završene srednje škole upisuje se na Katoličko bogoslovni fakultet u Đakovo i Sjemenište u Đakovu. Sjemenište je oduvijek smatrao svojim domom, a ostale bogoslove svojom braćom.

Nakon fakultetskom obrazovanja, zaređen je za đakona 6. Listopada 2013. G. Svoj pastoralni praktikum odrađuje u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Slavonskom Brodu.

U katedrali svetoga Petra, 29. Lipnja 2014., polaganjem ruku nadbiskupa Đure Hranića, zaređen je za svećenika, te kao žuoni vikar dolazi u našu župu.

Aktivno sudjeluje u radu naše župe i na raspolaganju je u svakoj prilici. Od velike je pomoći našem župniku Tomislavu, kao i svima nama.

Velečesni Davore, Dobro nam došli!

Maja Troha