Vijesti

ĐAKOVO (TU) – Na svetkovinu Svih svetih, u petak 1. studenoga, večernje misno slavlje u đakovačkoj katedrali, na kojemu se na osobit način moli za branitelje i civilne žrtve Domovinskoga rata, predvodio je nadbiskup đakovačko-osječki mons. Đuro Hranić, u koncelebraciji nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića, pomoćnog biskupa mons. Ivana Ćurića te kanonika mons. Pere Aračića i mons. Luke Marijanovića.

Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup je istaknuo kako svetost ne znači bezgrešnost te kako je bit svetosti biti u zajedništvu sa Svetim, s Isusom Kristom. Zajedništvo s Bogom, koji je svet, daje udio u svetosti Crkve i stvara odnose svetosti među nama ljudima, rekao je nadbiskup Đuro, dodajući kako se na današnju svetkovinu, okupljeni oko zajedničkog euharistijskog stola, prepoznajemo kao sveti po daru Božje milosti u Isusu Kristu: mi, putujuća Crkva, ali ujedinjeni s onima koji su u zajedništvu s Kristom živjeli i završili svoj zemaljski hod, tj. s proslavljenom Crkvom.

Osvrćući se u homiliji na naviješten odlomak Matejeva Evanđelja o Blaženstvima, nadbiskup je posvijestio kako Crkva izabirući ovo evanđelje na današnji dan poručuje da je put svetosti upravo u življenju blaženstava, u kojima je opisan duh Isusova Kraljevstva, koja su program njegove Crkve, put do ostvarenja Kraljevstva Božjega i način njegove izgradnje, koja nam otkriva­ju što i koje vrijednosti trebamo u sebi razvijati ukoliko želimo biti Isusovi učenici.

Ukazujući kako sveti Matej insistira na nutarnjem karakteru blaženstava pa ne kaže samo “Blago siromasima, njihovo je Kraljevstvo nebesko”, nego ističe “Blago siromasima duhom, njihovo je Kraljevstvo nebesko!”, nadbiskup je istaknuo kako je veći naglasak na ponaša­nju, nego na socijalnom položaju te kako spasenje nije vezano uz društveni položaj, nego je stanje srca i duha: „Mizeran život i siromaštvo nisu ideal, nego je ideal ne biti navezan na ono što posjedujemo. Oni koji se ne pouzdavaju u sebe, u svoje imanje i u svoju ušteđevinu kojom sve mogu kupiti i postići, nego svoju budućnost i život u punom povje­renju stavljaju u Božje ruke i sve očekuju od njega, blago njima. Ovome se blaženstvu „blago siromasima duhom“ ne suprotstavlja bogatstvo, nego samodostatnost. U isto vrijeme ono što posjedujemo, naše materijalno bogatstvo, otkriva opa­snost da zaboravimo Boga i potrebe drugih. Otvorenost za druge ljude, svijest da trebam druge, poniznost koja mi kaže da nisam sam sebi dosta, nego da trebam Boga i druge ljude je na­stavak prvoga blaženstva i stav sličan Bogu koji je otvoren za sve koji mu se približe“.

Zaključujući homiliju, nadbiskup je kazao kako su blaženstva program svetosti, „što ne znači da tre­bamo gladovati i žeđati, biti siromašni i uplakani…, ali znači da je Bog u kojega vjerujemo gladan, žedan, napušten, si­romašan i uplakan u našoj braći. U svakoj osobi koja proživljava takve trenutke treba vidjeti sliku Božju i prepozna­ti dijete Božje, svoju sestru i brata. Onda će njihovi problemi postati i moji, tugovat ću ako moja sestra ili brat tuguje, radovat ću se ako se oni raduju. Tako prihvaćamo duh Blaženstava, postajemo graditelji Kraljevstva, suobličujemo se nebeskome Ocu i po­tvrđujemo zajedništvo s proslavljenom Crkvom“, kazao je nadbiskup Hranić.

Misno slavlje pjevanjem je animirao Mješoviti katedralni zbor, pod vodstvom mo. Ivana Andrića i uz orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića. Njima je nadbiskup Hranić na kraju misnog slavlja uputio posebnu zahvalu. Anica Banović

ĐAKOVO (TU) – Uz nadbiskupa Đuru Hranića, nadbiskupa u miru Marina Srakića, župnika đakovačke župe Svih svetih Tomislava Ćorluku te četvoricu svećenika koji djeluju u središnjim nadbiskupijskim ustanovama, večernje misno slavlje na Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan, 2. studenoga 2019., u đakovačkoj je katedrali predvodio pomoćni biskup Ivan Ćurić. Slavlje je pjevanjem pratio Mješoviti katedralni zbor, pod vodstvom mo. Ivana Andrića i orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića.

Svoju homiliju biskup Ivan započeo je govoreći o smrti i pokojnima, o našem odnosu i povezanosti s njima, te je među ostalim rekao kako je smrt stvarna, istinska, najradikalnija promjena, bolan, posljednji odlazak i s njom se teško išta može usporediti. Ali, istovremeno, čovjek na tolike načine pokazuje da nije samo „zemljani“, već da njegovu životu pripada živa duša i duh, ne kao neki dodatci, već kao temeljna odrednica, i zato čovjek propituje i o svom postojanju nakon zemaljskog, smrtnog odlaska; stvara slike o tom ‘drugom’ svijetu, sjeća se i ne želi zaboraviti one koji su umrli.

Kršćanski je nauk, braćo i sestre, u tim dubokim i teškim pitanjima u svome temelju, usudio bih se reći, zapravo jednostavan. Gradi se i oslanja na istinu da je nama ljudima darovano zajedništvo s Bogom. To je ona osnovna, milosna istina u kojoj se nalaze naši životi. I cijelo se kršćansko postojanje, sav ljudski život rasvjetljuje upravo tom istinom: U Kristu, utjelovljenom, raspetom i uskrslom, darovano nam je trajno zajedništvo s Bogom. Moja zemaljska povijest nije tek prolazna, samo takva da ću jednom, kad se izbroje moji dani, samo iščeznuti. Ne, nego je moj sadašnji život već uključen u ono što kršćanski nauk naviješta kao „povijest spasenja“, u koju je uključeno cjelovito otajstvo života, uključujući i iskustvo smrti“, rekao je biskup Ivan.    

Nadalje, biskup je kazao kako je za nas kršćane pitanje vječnosti života, zapravo, najprije pitanje o samom Bogu i njegovu djelu spasenja za nas ljude. Pritom je podsjetio na 1. čitanje koje govori o pravednom Jobu i njegovoj vjeri, povjerenju i predanosti zajedništvu s Bogom, a potom i na naviješten evanđeoski ulomak u kojem Isus obećava i naviješta: tko „vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni“ i On će ga „uskrisiti u posljednji dan“. U toj vjeri rasvjetljuje nas svaki kršćanski sprovod, rekao je biskup, dodavši kako je stoga važno s kakvim stavom i s kojom vjerom sudjelujemo na sprovodima svojih bližnjih, prijatelja, susjeda i poznanika.

Okupljene vjernike biskup je podsjetio kako svećenik pri kraju sprovodnih obreda izriče biblijsku pouku: Spomeni se, čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti. Upitao se je li to zadnja poruka te istaknuo kako uz nju postoji „još jedan istinit navještaj, koji je tako snažno sadržan u gesti kad svećenik uzima križ, te kao da znamenuje grob, po mogućnosti dotičući pokojnikov lijes, kaže: Križ Kristov, čuvao te i sačuvao za život vječni. Upravo je u tom ona glavna boja života i smrti kršćanina, svjetlo istinske, neprolazne nade, nova  – i to ona posljednja, najdublja i najodlučnija „šansa“ našem životu: S Kristom ćemo uskrsnuti“, naveo je biskup.

Na kraju svoje homilije biskup je rekao da mi kršćani, kad se povezujemo sa svojim pokojnima, to činimo na način da jednostavno, upravo kao Kristovi vjernici, prihvaćamo svoju povezanost s Isusom, znajući da samo iz te povezanosti izvire i istina da nam je s uskrslim Kristom darovano i istinsko zajedništvo s pokojnima. Ono što molitvom i djelima činimo za pokojne i za njihovo vječno spasenje, mi uvijek upravljamo Kristu, s kojim smo po krštenju uronjeni „u njegovu smrt i uskrsnuće“. „Zato i radi svih naših preminulih mi želimo još više uranjati u Božju ljubav, prihvaćati ju i nasljedovati, da i zbog naše vjere, nade i ljubavi, svi oni prispiju do pune slave i radosti uskrsnuća. To je duhovna ‘riznica Crkve’, u koju se i danas uključujemo svojim molitvama i žrtvama, da svi prispijemo do punine života, ‘gdje s oka svake suze nestaje’“, biskup je zaključio. A. Banović

ĐAKOVO (TU) – U Mažuranićevoj ulici u Đakovu u četvrtak 31. studenoga otvorena je socijalna samoposluga čiji osnivač je Socijalno-humanitarna udruga „Terezijin krug”, a koja je nastala, kako je pojasnila predsjednica sestra Karmela Eva Dominković, kao nastavak dosadašnjeg dugogodišnjeg djelovanja i akcije „Siromah siromahu”.

Socijalnu samoposlugu blagoslovio je nadbiskup Đuro Hranić pozvavši na solidarnost s onima koji oskudijevaju. „Caritas, ova socijalna samoposluga su nastavak onoga što doživljavamo za euharistijskim stolom i to je ona zadnja, konačna inspiracija koja vas, poštovane i drage sestre svetog Križa nosi, one koji s vama surađuju, Terezijin krug. Želite svjedočiti ono što živimo i slavimo kao otajstvo za euharistijskim stolom. Ne možemo blagovati s istoga euharistijskoga stola i potom ostati ravnodušni za naše sugrađane, za braću i sestre koji su u velikoj potrebi. Ne možemo jedni nagomilavati zalihe, čuvati ih, a drugi oskudijevati”, kazao je nadbiskup Hranić.

No, upozorio je, socijalne samoposluge, Caritas, ne mogu biti zamjena za socijalnu državu. „Tako često se događa da oni koji su negdje na rubu, koji su marginalizirani, koji su bolesni, osobe s invaliditetom.., da tako često za njih u proračunu ostane jako malo i da nemamo dovoljno za njih. Socijalna samoposluga, Caritas, Crkva, druge humanitarne udruge, ne mogu zamijeniti socijalnu državu i mi ovdje se uopće time ne nadahnjujemo niti mislimo da možemo riješiti socijalne probleme tolikih naših sugrađana koji se doista s ozbiljnim problemima suočavaju, ali ono što možemo je, osim što želimo donijeti Boga, posredovati iskustvo Božje blizine, želimo i na način i u granicama koliko god je to nama moguće pokazati solidarnost tim ljudima da naše propovijedanje Isusa Krista ne bi bilo prazno i ne bi bilo jalovo”, poručio je nadbiskup Hranić.

Zahvalivši svima onima koji su bili angažirani oko osnivanja socijalne samoposluge i svima koji će pomagati, kako je rekao, da police socijalne samoposluge ne ostanu prazne, posebno je naglasio da se vodi računa o dostojanstvu onih koji će dolaziti po pomoć u socijalnu samoposlugu.

„Vodimo računa o ljudskom dostojanstvu svakoga čovjeka pa i onoga koji je sirotinja. On ima svoje ljudsko dostojanstvo i najčešće, baš zato što čovjek ima svoje ljudsko dostojanstvo i oni koji su u velikoj potrebi, jer imaju svoje dostojanstvo, onda i ne dođu prositi, nego će radije gladovati nego da dođe moliti. Evo, vas molim da ih dočekujete takvim licem, takvim srce, da svatko tko bude ovamo dolazio da se osjeti potvrđenim u svome ljudskome dostojanstvu i da mu ne bude teško doći ovamo i da, odlazeći odavde, može osjetiti i prepoznati da ga Bog ljubi i da ga Bog nije ostavio i da mu zato šalje vas ljude, nas ljude, koji se trudimo, nastojimo i želimo biti bližnji”, zaključio je nadbiskup Hranić.

Socijalnu samoposlugu otvorila je sestra Valerija Široki, provincijalna poglavarica Milosrdnih sestara svetog Križa, koja je u prigodnoj riječi istaknula da je međusobna solidarnost i pomaganje prirodno poslanje svakog čovjeka, a napose vjernika.

„Danas je vrijeme takozvanih modernih siromaha; ljudi koji su ostali bez posla i prihoda, koji su u kreditima, koji nigdje ne spadaju u smislu da bi im netko trebao pomoć, koji se poput psalmiste pitaju „Gospodine, odakle će nam pomoć doći?”. Potreba vremena volja je Božja, geslo je našeg utemeljitelja oca Teodozija Florentinija čija je suutemeljiteljica blažena majka Marija Terezija Scherer čije ime nosi ova udruga. Blažena majka Marija Terezija Scherer je i u najpotrebnijima prepoznala potrebu vremena, ali i volju Božju. Istu potrebu prepoznala je i skupina Đakovčana, vjernika – laika koji su se udružili u krug ljubavi – Terezijin krug i u onim najmanjima, kako ih Isus naziva, egzistencijalno ugroženima, prepoznaju potrebu današnjeg vremena”, kazala je provincijalna poglavarica čestitajući inicijatorima, članovima i podupirateljima na ovoj inicijativi.

Zahvalu svima koji su se angažirali oko osnivanja prve socijalne samoposluge u Đakovu i onima koji su napunili police uputile su i sestra Eva Karmela Dominković, predsjednica i sestra Deodata Kočonda, tajnica Socijalno-humanitarne udruge „Terezijin krug”. (Radio Đakovo)

ĐAKOVO (TU) – Mons. Georgi Jovčev, biskup biskupije Sofija-Plovdiv predvodio je u nedjelju, 6. listopada 2019. svečano misno slavlje u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra o 137. godišnjici njezina posvećenja. U koncelebraciji je bio đakovačko-osječki nadbiskup metropolit Đuro Hranić te đakovačko-osječki nadbiskup u miru Marin Srakić, zatim generalni vikar biskupije Sofija-Plovdiv mons. Stefan Manolov i tajnik Đakovačko-osječke nadbiskupije vlč. Domagoj Lacković.

Na početku misnoga slavlja mons. Hranić podsjetio je kako je đakovačka prvostolnica posvećena 1. listopada 1882. te da je biskup Strossmayer je za tu veliku svečanost u Đakovo pozvao biskupa Jurja Posilovića, jer je on kao tadašnji senjski biskup imao pravo bogoslužje slaviti na hrvatskom jeziku. Biskup Strossmayer prepustio je da on na starohrvatskom jeziku posveti njegovu novosagrađenu katedralu. „To puno govori o hrvatskim osjećajima i identitetu biskupa Strossmayera, istodobno o njegovoj zdravoj crkvenosti te o njegovu odnosu prema slavenskom pitanju unutar Austrougarske monarhije i unutar čitave Europe“, naglasio je đakovačko-osječki nadbiskup te rekao: „Jedan od slavenskih naroda kojega je biskup Strossmayer osobito volio bio je bugarski narod.“ Pozdravio je potom uime pomoćnog biskupa Ivana Ćurića, umirovljenog nadbiskupa Srakića i u svoje osobno ime biskupa Jovčeva, njegova generalnoga vikara Manolova te njihovu pratnju. „Drago mi je što i na ovaj način nastavljamo te snažimo dugogodišnje osobne i crkvene veze osobnog prijateljstva između nas biskupa te između naših biskupija na temeljima koje je postavio graditelj ove katedrale biskup Strossmayer“, rekao je mons. Hranić.

U svojoj homiliji, koju je biskup Jovčev izrekao na bugarskom, a vlč. Lacković pročitao na hrvatskom jeziku, istaknuo je: „Dom moj dom će se molitve zvati, govori Gospodin; u njemu, tko moli dobiva i tko traži nalazi, i tko kuca, njemu će se otvoriti. Tu se otkriva tajna pravoga hrama i prikazuje se slika nebeskog Jeruzalema; jer ti si napravio od tijela svojeg jedinorođenog Sina, rođenog od Prečiste Djevice, sveti hram za sebe, u kojem prebiva punina božanstva. Ustanovio si Crkvu, tvoj sveti grad izgrađen na temeljima apostola kojemu je zaglavni kamen sam Krist Isus, izgrađen od izabranog skupocjenog kamenja, gdje ćeš prebivati u sve vijeke i svima biti svjetlo Kristovo koje će sjati kao vječna zora u njemu.“

Mons. Jovčev zatim je naglasio: „Ove riječi odnose se i na ovu katedralu–baziliku svetog apostola Petra, koja se uzdiže na čast i slavu Boga Svemogućega i najvećega. Posvećena je Duhom Svetim po rukama biskupa. To je sveto mjesto na kojem se razlijevaju božanske tajne za spas vjernika.“ Pojašnjavajući kako se u Bugarskoj govori jezik sličan hrvatskom, biskup Jovčev rekao je kako je došao među vjernike u ovu prvostolnicu sa željom da se pridruži svečanom glasu molitvenog mnoštva kršćana ove biskupije i da izrazi svoje zajedništvo s ovom Crkvom, koja je dio Univerzalne Katoličke Crkve, čiji smo svi živi članovi. „Želim se radovati s vama, jer je vaša crkvena zajednica, bliska mojoj crkvenoj zajednici u Bugarskoj, mojoj domovini, u promatranju mističnoga crkvenoga tijela, čija je glava Krist Svemogući i Gospodar cijelog svemira“

Poručujući vjernicima da su od trenutka kada na kraju mise čuju riječi idite u miru „nositelji Božje svete milosti na spasenje svih ljudi“ te da će tako „biti pravi misionari Krista Gospodina, koji želi da svi ljudi vjeruju i da budu spašeni“, mons. Jovčev je proučio: „Neka vam ovaj blagdan bude ostvarenje velikoga ideala koji nam je donio Krist: Idite po cijelom svijetu i propovijedajte evanđelje svim ljudima. Neka Duh Božji prebiva u vašim srcima i neka vas on ujedini u slavnom zajedništvu sa svim anđelima i svetima.“

Misno slavlje pjesmom je animirao Mješoviti konkatedralni zbor pod ravnanjem mo Ivana Andrića, uz orguljsku pratnju mo Vinka Sitarića. Nakon mise, biskup Jovčev posjetio je središnje ustanove Đakovačko-osječke nadbiskupije u Đakovu i Osijeku. M. Kuveždanin/P. Tustanovski

ĐAKOVO (TU) – Projektom Caritasa “Za 1000 radosti”, đakovačka župa Svih svetih osigurala je dio materijala za obnovu fasade đakovačkoj obitelji s bolesnim djetetom. Udruga svetog Vinka Paulskog konferencija Svih svetih Đakovo preuzela je projekt na sebe te osigurala dodatna sredstva za izradu. Sredstva su osigurana iz redovitog godišnjeg plana kojim Grad Đakovo sufinancira Udrugu, akcijom dijeljenja knjiga pred katedralom i crkvom Dobrog Pastira u Đakovu.

Plan rada uključivao je cjelokupni materijal te plaćanje izvođačima radova. Projekt izrade potpomogla je i Župa Svih svetih te sama obitelj. Radovi su započeli sredinom i završeni krajem kolovoza. Ispunjena je prvotna nakana poboljšati toplinsku izolaciju kuće te pomoći obitelji živjeti u grijanom prostoru. Obitelj kojoj se pomoglo zahvaljuje se svima koji su na bilo koji način podržali projekt.

Na sličan način župa Svih svetih i udruga svetog Vinka Paulskog realizirala je desetak projekata u gradu Đakovu i okolici. Napravljene su tri fasade, žbukanje doma, ugradnja PVC prozora i balkonskih vrata, kupaonica, odvod i dva krova na kućama. I ovom prigodom zahvaljuju Nadbiskupijskom Caritasu na spremnosti sufinanciranja svakog dosadašnjeg projekta te župniku Tomislavu Ćorluki na potpomaganju i bivanju osloncem u istima. Ivan Bassi