Vijesti

ĐAKOVO (TU) – „Ove godine nismo mogli zajednički slaviti svetkovinu Kristova uskrsnuća od mrtvih. Tim je veća naša radost što danas zajedno slavimo rođendan Crkve: dan kad je raspeti i uskrsli Isus na svoje apostole izlio svoga Svetoga Duha i povjerio im da nastave njegovo poslanje“, rekao je nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, uvodeći na svetkovinu Duhova, 31. svibnja, svečano misno slavlje u đakovačkoj katedrali, koje su u svom programu izravno prenosili Televizija Slavonije i Baranje (STV) te Slavonskobrodska televizija (SBTV).

„Danas si posvješćujemo da on svoga Svetoga Duha izlijeva i na nas i da po svakom krizmenom slavlju on uvijek iznova rađa i pomlađuje svoju Crkvu. Tako je on Duhom Svetim krstio i nas te je svakoga od nas pojedinačno i zajedno učinio svojim apostolima, Crkvom kojoj je povjerio da u ovome svijetu progovara jezikom ljubavi, grešnicima naviješta oproštenje i oslobođenje od zla, te bude vidljivi znak i graditeljica zajedništva među ljudima“, dodao je u uvodu nadbiskup Đuro te pozdravio sve okupljene i one koji su se ovom slavlju pridružili prateći televizijski prijenos.

Izlijevanje Duha Svetoga – tajna i trajni temelj života Crkve

U svojoj homiliji, osvrnuvši se na prvo liturgijsko čitanje, nadbiskup je istaknuo kako ono nije samo slikovit opis o prvom izlasku u javnost male zajednice Isusovih učenika, već je tim opisom – kako je silaskom Duha Svetoga ostvareno obećanje koje im je uskrsli Isus dao prije svoga uzlaska na nebo – izražena ona duboka, teološka, stvarnost Crkve, koju Pavao naziva „tijelom Kristovim“. „Tijelo je živi organizam, a svaki se organizam rađa i nastavlja živjeti životom koji je primjeren samo tomu organizmu. Pa kao što je djetinjstvo neotuđiva tajna ljudskoga života i temelj na kojem počiva svaki kasniji rast, tako su i Duhovi, odnosno izlijevanje Duha Svetoga na apostole i na svakoga od nas, tajna i trajni temelj života Crkve“, posvijestio je nadbiskup.

Osvrćući se evanđeoski odlomak Lukina Evanđelja o silasku Duha Svetoga, nadbiskup je pojasnio kako ono govori da Crkva nije nastala nikakvim osnivačkim aktom, ili većinom glasova na osnivačkoj skupštini: „Crkva je rođena kao dar Krista Uskrsloga, kao dar ljubavi između Oca i Sina, snagom i djelovanjem Duha Svetoga, poput djeteta koje se rađa iz ljubavi oca i majke. Stoga, premda se Crkva čini sličnom svakoj drugoj instituciji, i premda se mi koji je činimo često tako i ponašamo, Crkva ipak nije naša ljudska tvorevina, nego ona svoj pravi izvor ima u Trojedinom Bogu. Ona je djelo Presvetoga Trojstva, koje nadilazi nas ljude i naše ljudske organizacijske sposobnosti te naše djelovanje…  Ona proizlazi iz Božjega nauma i milosti, iz Očeve spasenjske volje i prije stvaranja ovoga svijeta. Oblikovana je Kristovim životom i propovijedanjem, smrću i uskrsnućem te poslanjem njegova Svetoga Duha. I upravo stoga, Crkva ima smisla samo ako je ispunjena Duhom Isusa Krista – ako je njegovo uprisutnjenje i slika, ako je nastavak njegova djelovanja u svijetu, odnosno ako mi koji je činimo dopuštamo da nas oblikuju njegovi evanđeoski principi i ako smo preporođeni darovima njegova Svetoga Duha.“

Na kraju svoje homilije nadbiskup je istaknuo kako primiti Duha Svetoga znači primiti snagu odozgor koja nam se daruje, koja ne dolazi od našega ega i koja nadilazi naše ljudske snage; koja nas oslobađa od pretrpljenog zla i počinitelja toga zla; i koja nas čini sposobnim za praštanje te za novu snagu govora jezikom slobode od sebe i od vlastite povrijeđenosti,  jezikom pomirenja i ljubavi. Svoju homiliju nadbiskup je zaključio molitvom da Gospodin izlije svoga Svetoga Duha ne sve nas, na čitavu svoju Crkvu i na čitavo hrvatsko društvo.

Na kraju misnog slavlja nadbiskup je uputio poziv svoj djeci i mladima, napose prvopričesnicima i krizmanicima koji su započeli pripravu za primanje sakramenata, da se vrate ozbiljnoj pripravi u župama, napose na nedjeljna euharistijska slavlja, kako bi uistinu mogli pristupiti sakramentima. Misno slavlje pjevanjem su pratili članovi Mješovitog katedralnog zbora, predvođeni mo. Ivanom Andrićem, uz orguljsku pratnju Darija Kusture. A. Banović

ĐAKOVO (TU) – Udruga svetog Vinka Paulskog, konferencija Župe Svih svetih u Đakovu, organizirala je u nedjelju, 31. svibnja akciju podjele knjiga pred đakovačkom katedralom. Nakon misnih slavlja svatko je mogao uzeti knjigu te po želji ostaviti prilog za potrebite. Prikupljeno je 6150 kuna i sva sredstva biti će namijenjena za karitativne aktivnosti tijekom ljeta.

Tijekom vremena pandemije koronavirusa i fizičkog distanciranja, Udruga je priredila i podijelila, uz nužne mjere opreza, preko 120 paketa hrane potrebitim obiteljima. Nastavljaju se i redoviti susreti članova u župnim prostorijama svakog drugog utorka nakon večernje mise. Ivan Bassi

ĐAKOVO (TU) – „Draga braćo i sestre! Okupljeni smo u našoj katedrali sv. Petra na 100. obljetnicu rođenja sv. Ivana Pavla II. Slavimo ovu euharistiju zahvaljujući dragom Bogu za toga velikoga papu, punog oduševljenja za Isusa Krista i evanđeoske vrednote. U njemu smo prepoznavali oduševljenje apostola Pavla i prvih kršćana te pastira Crkve, koji su naviještali Kristovo evanđelje i izgrađivali prve kršćanske zajednice“, rekao je nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić, predvodeći 18. svibnja zahvalno večernje misno slavlje u đakovačkoj katedrali, u suslavlju s nadbiskupom u miru Marinom Srakićem, pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem te svećenicima grada Đakova.

Nadbiskup je u ovoj prigodi odjenuo misnicu koju je sv. Ivan Pavao II. nosio na euharistijskom slavlju u Osijeku, svi koncelebranti nosili su također misnice nošene toga dana, a kalež s kojim je slavljena ova euharistija dar je sv. Pape Đakovačkoj i Srijemskoj biskupiji. Ispred oltara izložena je pokaznica s relikvijom sv. Ivana Pavla II. – komadić tkanine natopljene njegovom krvi, kao i njegov portret, na koji se Papa vlastoručno potpisao tijekom svoga boravka u Đakovu.

Nadbiskup je podsjetio kako je sv. Ivan Pavao II. na najbrojnijem euharistijskom slavlju u povijesti Nadbiskupije, u Osijeku 7. lipnja 2003. godine, zaključujući rad Druge Biskupijske sinode đakovačke i srijemske, poručio da misionarski poziv nije nekakav „dodatak” kršćanskomu pozivu, već je naprotiv, po svojoj naravi, poziv na apostolat.

Podsjetio je na Papine riječi: „Predraga braćo i sestre Đakovačke i Srijemske biskupije, Rimski je Biskup došao danas k vama podsjetiti vas, u Gospodinovo ime, da ste pozvani na svetost već sada ovdje na zemlji, u svakome životnom razdoblju: u proljeće mladosti, usred ljeta zrele dobi, jednako kao i u jesen i u zimu starosti te, na kraju, u trenutku smrti i nakon nje, u posljednjemu čišćenju, što ga je pripravila milosrdna Božja ljubav.“

U prigodnoj homiliji nadbiskup je podsjetio na povijesne riječi Ivana Pavla II. na početku njegova pontifikata: Ne bojte se! Otvorite širom vrata za Krista!, koje su, kako je zapisao i papa Benedikt XVI., obilježile cijeli njegov pontifikat te ga učinile istinskim obnoviteljem Crkve, sve do posljednjih trenutaka njegova života. „Već je samim svojim izborom za papu postao znakom nade u vremenu kad je Crkva bila teško ugnjetavana, osobito u Istočnoj Europi. Bio je čovjek i papa koji je svojim nastupom, osobnošću i riječju osvajao ljude – ne za sebe, nego za Krista! Zadnja četvrtina 20. st. Crkve i svijeta zapravo je bila u znaku Ivana Pavla II.“, rekao je nadbiskup Hranić, dodavši kako je Božja moć i dobrota, koja je kroz njega zračila, bila vidljiva i prepoznatljiva i svima nama u Hrvatskoj.

Nakon što je iznio niz zanimljivih podataka o životnom putu i 27-godišnjem pontifikatu svetog Pape, nadbiskup je podsjetio kako je ovaj svetac hrvatski narod pohodio čak pet puta: tri puta u Hrvatskoj i dva puta u BiH. Za vrijeme svoga 100. apostolskoga putovanja i 3. u Hrvatsku, 7. lipnja 2003. godine, pohodio je tadašnju Đakovačku i Srijemsku biskupiju. U Osijeku je predsjedao euharistijskom slavlju, a potom je pohodio Đakovo te ovdje u katedrali klečeći molio, prisjetio se nadbiskup.

Potom se spomenuo njegovih brojnih putovanja i susreta, koji se najbolje mogu shvatiti u njegovoj nastupnoj homiliji na početku pontifikata, kada je rekao: „Želim svima doći, sve posjetiti, i mjesta gdje se moli i ljude koji mole; beduine u pustinji i karmelićane i cistercite u samostanima; bolesnike u krevetima i radnike u tvornicama. Htio bih vidjeti i sve one koji su poniženi i obespravljeni. Htio bih zaviriti i iza kućnih pragova vaših kuća, posvuda bih htio doći“.

Nadbiskup je istaknuo osobitu ljubav svetog Pape prema mladima, koji su za njega bili, kako je sam rekao, odmor i radost u ispunjavanju Isusova naloga, a potom je podsjetio što je Papa poručio vjernicima tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije na euharistijskom slavlju u Osijeku: „Dragi vjernici svjetovnjaci, muževi i žene, pozvani ste velikodušno preuzeti na sebe svoj dio odgovornosti za život crkvenih zajednica kojima pripadate. Lice župâ, mjesta prihvaćanja i poslanja, ovisi također o vama. Vi ste – kao dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe (usp. Lumen gentium, 34–36), te obogaćeni darovima Duha – osposobljeni pružati svoj doprinos na području bogoštovlja i vjerske pouke te u promaknuću raznovrsnih misijskih i karitativnih djela. Ni jedan krštenik ne smije ljenčariti! Ne obeshrabrujte se pred složenošću prilikâ! U molitvi tražite ishodište svake apostolske snage. Iz Evanđelja crpite svjetlost, koja će ravnati vašim koracima.“

Homliju je nadbiskup zaključio riječima: „Zahvalni Bogu što smo bili suvremenici svetoga Ivana Pavla II., prihvatimo njegov poziv i vapaj, te otvarajmo Kristu sve više vrata naše duše i našega srca, našega doma i obitelji, naše nadbiskupije i čitavoga našega društva. Učimo od njega kako se Krista voli i kako mu se odano moli. Neka i nama ovaj Isusov učenik i zaljubljenik pomogne da budemo vjerni Isusovi učenici koji ljube Boga i čovjeka te se zauzeto mole i angažiraju za dobrobit svakoga čovjeka i čitavoga svijeta. Sveti Ivane Pavle, pomozi nam u tome i moli za nas!“

Prije misnog slavlja, u sklopu svibanjskih pobožnosti, vjernici su molili Litanije sv. Ivanu Pavlu II. te njegovu Molitvu za obitelj, a nakon slavlja brojni su se zadržali u molitvi pred njegovom relikvijom i slikom. Misu je pjevanjem pratio zbor Župe Svih svetih Santo, predvođen s. Jelenom.

Anica Banović

 

ĐAKOVO (TU) – „Očinstvo i majčinstvo predstavljaju zadatak koji po naravi nije samo tjelesni nego duhovni; preko njih, naime, teče rodoslovlje osobe koje ima svoj vječni početak u Bogu i koje treba k njemu dovesti“, kaže sv. papa Ivan Pavao II. u  br. 10 svoga Pisma obiteljima. Donosimo primjer molitvenoga života šesteročlane kućne Crkve obitelji Nađ iz Đakova.

Obitelj Nađ iz Župe Dobrog Pastira u Đakovu čine otac Domagoj i majka Marijana te četvero djece – Ivo (9); Božo (5); Diva (3) i Pia (6 mjeseci). Domagoj i Marijana u braku su deset godina te su aktivni u Caritasu đakovačke župe, kojoj je na čelu župnik Josip Ivešić. „U ovim danima pandemije molitva je više prisutna u našoj obitelji. Na kreativne načine djeci pokušavamo približiti Isusov križ i uskrsnuće“, ističe obitelj Nađ i poručuje: „Molitva nam daje snagu i mir.“

Priredila: M. Kuveždanin (foto: obitelj Nađ)

ĐAKOVO (TU) – Na molbu Đakovačko-osječke nadbiskupije od 3. veljače 2020., dekretom Papinskoga Vijeća za promicanje nove evangelizacije, Papa Franjo imenovao je 1. travnja 2020. vlč. Ivana Kunčevića Misionarem milosrđa.

Naime, različiti odjeci duhovnih plodova, proizašlih iz službe Misionara tijekom Izvanrednog jubileja Godine Božjeg milosrđa (2015.-2016.), potaknuli su papu Franju na produženje te službe očitovanja Božjeg milosrđa i brižnosti Crkve u konkretnom znaku Misionara milosrđa.

U povodu imenovanja, razgovarali smo s vlč. Kunčevićem, koji je pobliže progovorio o svojoj novoj službi, o sakramentu pomirenja i samom Božjem milosrđu.

  1. Za početak, recite nam, što znači biti Misionar milosrđa i koja je posebnost ove službe?

Uloga je Misionara milosrđa biti „konkretan znak da milost Jubileja nastavlja biti u različitim dijelovima svijeta živa i djelotvorna“ (Misericordia et Misera, br. 9). Osim što su delegirani od Pape i ponuđeni dijecezanskim biskupima, marijanskim svetištima i župnicima za animiranje inicijativa koje se osobito odnose na slavljenje sakramenta pomirenja i na propovijedanje misterija Božjega milosrđa, posebnost njihove službe očituje se u ovlasti da pozivaju vjernike na obraćenje te valjano i dopušteno odrješuju od grijeha koji su pridržani Apostolskoj Stolici.

  1. Koji su to grijesi?

Osim grijeha koje pokornici uobičajeno ispovijedaju, a ispovjednici valjano i dopušteno odrješuju, postoji manja skupina grijeha koje Crkva smatra osobito velikim deliktima ili zločinima. Zbog osobite štetnosti Crkva ih izuzima iz redovitog načina oproštenja u sakramentu pomirenja. Drugim riječima, ne može ih odriješiti bilo koji svećenik, nego su kazne za te grijehe pridržane Apostolskoj Stolici. Najveća takva kazna je izopćenje (ekskomunikacija) iz Crkve. Radi se o sljedećim grijesima: povreda Presvete euharistije, fizički napad na Rimskog Prvosvećenika, povreda ispovjedne tajne, ređenje biskupa bez Papina odobrenja i odrješenje sukrivca po pitanju šeste Božje zapovijedi. Skupini od pet navedenih grijeha, koje spominje Zakonik kanonskoga prava, Benedikt XVI. je dodao kršenje „tajnosti konklava“. Ipak, treba imati u vidu da „svaki svećenik, ako i nema ovlasti ispovijedanja, valjano i dopušteno odrješenje od svih cenzura i grijeha sve pokornike koji se nalaze u smrtnoj pogibelji“ (Kan.  976, § 9).

  1. Na koji se način dobro pripremiti za ispovijed?

Postavili ste mi jako složeno pitanje, pa bih se ograničio samo na nekoliko konkretnih naglasaka koji mogu biti od pomoći u pripremi. Na prvi se pogled čini da dobra priprema za ispovijed ovisi o što boljem ispitu savjesti po Deset Božjih zapovijedi, sedam glavnih grijeha, crkvenim zapovijedima i slično. To je točno, ali ne i jedino bitno. Često zaboravljamo da je za plodonosno primanje sakramentalne milosti važan stav s kojim mu pristupamo.

Ispit savjesti je motiviran stavom s kojim pristupam sakramentu pomirenja. Taj stav može varirati od:

  • idem jer je ‘red’ ili se bojim da mi se štogod iznenada ne dogodi, pa da ne odem u pakao
  • idem da se riješim tereta grijeha koji me pritišće kako bih se bolje osjećao
  • idem jer mi je jako žao što sam zloupotrijebio svoju slobodu i opet uvrijedio ljubav Boga koji mi silno želi dobro.

Ono prema čemu treba stremiti je treći stav. On započinje sviješću o grijehu čija težina ne proizlazi tek iz prekršaja nekoga propisa, nego iz povrede Božje ljubavi. U ispovijedi se treba osuditi pred Bogom, a ne opravdavati se objašnjavajući okolnosti koje bi eventualno umanjile odgovornost za počinjeno. Svjestan da mi Bog toliko daje a ja čovjek mu tako malo uzvraćam u mojoj duši rađa sram i žaljenje za učinjenim ali i čvrstom odlukom da ne želim više griješiti. Dakle, kajanje i odluka da ću se popraviti ne dolaze tek i samo u ispovjedaonici, nego ujedno i prethode cijelom procesu. Evo primjera: nekoliko tjedana ne idem na svetu misu. U određenom trenutku shvatim da vrijeđam Božju ljubav koji za mene umire a mene nema i odlučim da ću se za dva tjedna ispovijedati. U tome periodu nisam opravdano spriječen da odem na svetu misu, a ne odlazim misleći: Ah, ionako nisam išao. Lakše je ispovjedit sve to za dva tjedna nego da sada odem. Izvjesno je da u sličnim slučajevima ni ispovijed neće donijeti promjenu. Ne mijenja nas ispovijed po sebi, nego naša odluka koja biva osnažena milošću koja proizlazi iz sakramenta pomirenja.

Važno je u stanju grešnosti željeti novi početak i biti spreman na promjenu. Prvotni motiv za novi početak treba biti obnova odnosa ljubavi s Bogom, a plod toga je radost i mir koji nam Bog vraća.

  1. Što je za vas osobno ispovijed?

Za mene kao grešnika ispovijed je dar po kojemu mi Bog vraća dostojanstvo svoga djeteta. Ona je za mene milost koja mi na dramatičan način posviješćuje kolika je ljubav Božja za mene osobno, odnosno snaga novoga početka koja proizlazi iz svijesti koliko Njemu vrijedim. Iskustva susreta moje grešnosti i Božje svetosti – mene koji se ne umaram griješiti i Boga koji se ne umara opraštati – nosi moj život i uvelike snaži moju duhovnost.

Za mene kao ispovjednika, odnosno djelitelja Božjeg oproštenja, ispovijed je zasigurno najprivilegiranije mjesto za intimni i osobni susret vjernicima koje u Božje ime potičem na obraćenje i nastojim osnažiti u dobru za što plodonosnije primanje sakramentalne milosti. Uz Euharistiju, ispovijed je sakrament u kojemu sam doživio najljepša duhovna iskustva Božjeg milosrđa i zasigurno sakrament koji mi je najviše prirastao srcu.

  1. Kako biste ukratko pojasnili što je to milosrđe?

Postoje različiti naglasci i teološka promišljanja o milosrđu. Brojne su i knjige naslovljene na tu temu. Rekao bih da ako je Bog ljubav, a ljubav spremnost na žrtvu za dobro drugoga, onda da je milosrđe ne samo nekakva blagost slična onoj majčinskoj, nego Božji identitet koji nam se potpuno očitovao u spasenjskoj žrtvi Isusa Krista. Taj Božji identitet otkriven u njegovu Sinu djeluje bez prestanka po Duhu Svetom i to na razne načine, a možda i najočitije u ljubavi koja oprašta i tako iznutra obnavlja u nama ono božansko.

S obzirom da se ljudski život odvija u dinamici Bog poziva (objave milosrđa) – čovjek odgovara (prihvaćanja dara vjerom i moralnim življenjem), ukazao bih na jednu opasnu mogućnost koja se vezuje uz parcijalno promatranje navedene dinamike u kontekstu sakramenta pomirenja. Ukoliko Božje milosrđe počnemo shvaćati isključivo u vidu Boga koji je nježan i uvijek oprašta, podsvjesno se može roditi laksistički stav „jeftine milosti“ odnosno razmišljanje: Ima ispovijed. Ne treba se previše ni truditi ni zamarati grijehom. Bog sve oprašta. Božje milosrđe ne poništava njegovu pravednost, jer, kada bi bilo tako, Bog bi poništio slobodu koju nam je sam darovao.

  1. Kakvi su Vaši osjećaji s obzirom na ovo imenovanje?

Prožimaju me osjećaji velike radosti i zadovoljstva, nedostatnosti i ponosa. Istovremeno, promatram ga kao dar Crkve na kojemu trebam odgovoriti savjesnim i zauzetim služenjem. Bez obzira što vjerojatno neću često koristiti izvanrednu ovlast za odrješenje od grijeha koji su pridržani Apostolskoj Stolici, smatram ovo imenovanje vrijednim jer sam između ostaloga pozvan staviti se na raspolaganje biskupima, marijanskim svetištima i župnicima za promoviranje tajne Božjega milosrđa i za održavanje prikladnih poticaja u vidu propovijedi, duhovnih obnova ili pokorničkih bogoslužja na tu temu. Ta iskustva i godišnji susreti sa Misionarima milosrđa iz cijeloga svijeta zasigurno će mi biti dodatan smjer praktične nadogradnje za rast u ljubavi prema moralnoj teologiji i osobito prema sakramentu pomirenja.

Vlč. Ivan Kunčević rođen je 18. lipnja 1993. u Mosbachu (Njemačka) od oca Boška i majke Ane r. Jokić. Osnovnu je školu pohađao u Privlaci, a Opću gimnaziju završio u Vinkovcima. Nakon toga upisuje filozofsko-teološki studij na Katoličkom-bogoslovnom fakultetu i pristupa Bogoslovnome sjemeništu u Đakovu. Za đakona biva zaređen 22. listopada 2017. godine u Đakovu, a potom svoj đakonski praktikum vrši u Župi svetog Petra i Pavla apostola u Osijeku. Za svećenika je zaređen u đakovačkoj katedrali na Petrovo 2018. Svoje mladomisničko geslo oblikovao je nadahnut redcima Psalma: Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstva njegova (Ps 103,2). Mladu misu slavio je 29. srpnja 2018. u rodnoj Župi svetog Martina biskupa u Privlaci. Te godine, danom 21. kolovoza, imenovan je župnim vikarom u Župi Svih Svetih u Đakovu. Dekretom nadbiskupa Đure Hranića, u ljeto 2019. razriješen je službe župnog vikara Župe Svih Svetih u Đakovu te upućen u Rim na poslijediplomski studij iz moralne teologije.

Priredila: A. Banović