Vijesti

ĐAKOVO (TU) – Djeca Župe Svih Svetih – učenici osnovnih škola Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić iz Đakova, na poticaj volontera zajednice Milosrdni Samarijanac, a predvođena svojim vjeroučiteljicama, u povodu Dana bolesnika pisali su pisma ohrabrenja s dobrim željama za zdravlje starim i bolesnim korisnicima Doma za starije i nemoćne osobe u Đakovu te korisnicima Svećeničkog doma.

„I jedni i drugi razveselili su se ukrašenim dječjim pismima i činjenicom da netko misli na njih. Ove godine ih ne možemo posjetiti kako smo običavali uz ovaj dan, pa neka barem na ovakav način dožive našu blizinu i ljubav“, istaknuli su volonteri zajednice Milosrdni Samarijanac. Tiskovni ured

“Evo, uzlazimo u Jeruzalem…”
(Mt 20, 18). Korizma: vrijeme obnove vjere, nade i ljubavi

Draga braćo i sestre,

najavljujući učenicima svoju muku, smrt i uskrsnuće, kako bi ispunio Očevu volju, Isus im otkriva duboki smisao svoga poslanja i poziva ih da se u to uključe, radi spasenja svijeta.

Na korizmenom putu koji nas vodi do vazmenih slavlja sjetimo se Onoga koji »ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu« (Fil 2, 8). U ovo vrijeme obraćenja obnovimo svoju vjeru, napajajmo se na vrelu “žive vode” nade i otvorena srca prihvatimo Božju ljubav po kojoj postajemo braća i sestre u Kristu. U uskrsnoj noći obnovit ćemo naša krsna obećanja da bismo se, po Duhu Svetom, ponovno rodili kao novi muškarci i žene. No, kao i cio kršćanski život i sâm korizmeni hod sav je obasjan svjetlom uskrsnuća, koje oživljuje osjećaje, stavove i odluke onih koji žele slijediti Krista.

Post, molitva i milostinja, kakvima ih je Isus predstavio u svojemu propovijedanju (usp. Mt 6, 1-18), uvjeti su i izraz našega obraćenja. Put siromaštva i odricanja (post), pogled i geste ljubavi prema ranjenom čovjeku (milostinja) i sinovski dijalog s Ocem (molitva) omogućuju nam uosobiti iskrenu vjeru, živu nadu i djelatnu ljubav.

1. Vjera nas poziva prihvatiti Istinu i postati njezinim svjedocima pred Bogom i pred svom našom braćom i sestrama.

U ovo korizmenom vremenu prihvatiti i živjeti Istinu očitovanu u Kristu ponajprije znači dopustiti Božjoj riječi, koju nam Crkva prenosi iz naraštaja u naraštaj, da nam progovori u srcu. Ta Istina nije umotvorina pridržana nekolicini izabranih, viših ili istaknutih umova, nego je to poruka koju primamo i možemo razumjeti zahvaljujući mudrosti srca, otvorena veličini Boga koji nas ljubi prije nego što smo toga i svjesni. Ta je Istina sâm Krist koji je, u potpunosti prihvaćajući naše čovještvo, postao Put – zahtjevan, ali otvoren za sve – koji vodi punini Života.

Post, ako se živi kao iskustvo odricanja, dovodi one koji ga čine u jednostavnosti srca do ponovnog otkrivanja Božjega dara i spoznaje istine o našoj stvarnosti bića stvorenih na njegovu sliku i priliku, koja u njemu nalaze puninu. Iskustvom slobodno prihvaćenog siromaštva, onaj koji posti i sam postaje siromašan i “zgrće” blago ljubavi primljene i dijeljene s drugima. Kad se tako shvaća i čini, post pomaže ljubiti Boga i bližnjega jer, kao što kaže sv. Toma Akvinski, ljubav je pokret koji usmjerava pažnju na drugoga, smatrajući ga jednim sa samim sobom (usp. enc. Fratelli tutti, 93).

Korizma je vrijeme vjere odnosno vrijeme u kojem se Boga prima u svoj život i omogućuje mu da se “nastani” kod nas (usp. Iv 14, 23). Postiti znači osloboditi naš život od svega što ga opterećuje pa i od prezasićenosti – istinitim ili lažnim – informacijama i kupovanjem proizvodâ da bismo otvorili vrata svojega srca Onome koji nam dolazi u posvemašnjem siromaštvu, ali »pun milosti i istine« (Iv 1, 14): Sinu Božjem, Spasitelju.

2.  Nada kao “živa voda” koja nam omogućuje nastaviti svoj put.

Žena Samarijanka, od koje Isus traži da mu daje piti na zdencu, ne razumije na što On to misli kad joj kaže da joj može dati “vode žive” (Iv 4, 10). Ona isprva, naravno, misli na običnu vodu, no Isus cilja na Duha Svetoga kojega će dati u obilju u vazmenom otajstvu i koji ulijeva u nas nadu koja ne razočarava. Već u času u kojem najavljuje svoju muku i smrt, Isus naviješta nadu kad kaže: »treći dan [će] uskrsnuti« (Mt 20, 19). Isus nam govori o budućnosti širom otvorenoj Očevim milosrđem. Nadati se s njim i zahvaljujući njemu znači vjerovati da povijest ne završava na našim pogreškama, na našim nasiljima i nepravdama i na grijehu koji Ljubav pribija na križ. To znači primiti iz njegova otvorenog Srca Očevo oproštenje.

U ovim tjeskobnim prilikama u kojima danas živimo i gdje se sve čini krhkim i nesigurnim, govoriti o nadi moglo bi djelovati kao provokacija. Ali korizmu upravo i imamo za to da se nadamo, da iznova svoj pogled upravimo na strpljivost Boga, koji se nastavlja brinuti za svijet koji je stvorio, dok smo se mi često loše odnosili prema njemu (usp. enc. Laudato si’, 32-33.43-44). To je nada u pomirenje na koju nas usrdno poziva sveti Pavao: »dajte, pomirite se s Bogom« (2 Kor 5, 20). Primajući oproštenje u sakramentu pomirenja, koji je u središtu našeg puta obraćenja, mi sami širimo dalje oproštenje: budući da smo ga mi sami primili, možemo ga dati svojom spremnošću da stupimo u brižni dijalog i pružamo utjehu onima koji su ranjeni. Božje oproštenje, također po našim riječima i našim gestama, omogućuje nam doživjeti Uskrs bratstva.

U korizmi budimo pozorniji »govoriti riječi utjehe, koje tješe, daju snagu, hrabre i potiču, a ne riječi koje ponižavaju, rastužuju, rasrđuju, preziru« (enc. Fratelli tutti [FT], 223). Ponekad je, da bi se drugome dalo nadu, dovoljno biti »ljubazna osoba koja svoje strahove i sve ono što je tjera na žurbu ostavlja po strani kako bi drugome posvetila pažnju, nasmiješila mu se, rekla riječ ohrabrenja, omogućila prostor za slušanje usred tolike ravnodušnosti« (ibid. 224).

U sabranosti i tihoj molitvi, nada nam se daje kao nadahnuće i unutarnje svjetlo koje svojim svjetlom obasjava izazove i izbore s kojima se suočavamo u svome poslanju: eto zašto je od temeljne važnosti povući se na molitvu (usp. Mt 6, 6) i susresti se, u skrovitosti, s Ocem koji je sama nježnosti.

Živjeti korizmu s nadom znači osjetiti da smo, u Isusu Kristu, svjedoci novog vremena u kojem Bog “sve čini novo” (usp. Otk 21, 1-6). To znači primiti Kristovu nadu koji polaže svoj život na križu i kojeg Bog uskrisuje treći dan, »uvijek spremni na odgovor svakomu koji od [n]as zatraži obrazloženje nade koja je u [n]ama« (1 Pt 3, 15).

3. Ljubav, koju se živi po uzoru na Krista, u pažnji i suosjećanju prema svakoj osobi, najviši je izraz naše vjere i naše nade.

Ljubav se raduje dok gleda druge kako rastu. To je razlog zašto pati kad je drugi u nevolji: usamljen, bolestan, beskućnik, prezren, u potrebi… Ljubav je zanos srca koji nam omogućuje izići iz sebe samih i koji gradi vezu dijeljenja i zajedništva.

»“Socijalna ljubav” omogućuje napredak prema civilizaciji ljubavi, na koju se svi možemo osjećati pozvanima. Ljubav, svojom univerzalnom dinamikom, može izgraditi novi svijet, jer to nije besplodni osjećaj, nego najbolji način za postizanje učinkovitih putova razvoja za sve« (FT, 183).

Ljubav je dar koji našem životu daje smisao i zahvaljujući kojem onoga koji je u neimaštini smatramo članom svoje obitelji, prijateljem i bratom. Ono malo, ako se dijeli s ljubavlju, nikad se ne potroši, nego postaje zalihom života i sreće. Tako se dogodilo s brašnom i uljem udovice u Sarafti, koja je ponudila kolačić proroku Iliji (usp. 1 Kr 17, 7-16) i s kruhovima koje Isus blagoslivlja, lomi i daje učenicima da ih razdijele mnoštvu (usp. Mk 6, 30-44). Isto je i s našom milostinjom, bila ona mala ili velika, kad se daje u radosti i jednostavnosti.

Živjeti korizmu ljubavi znači skrbiti za one koji pate, koji su napušteni ili su obuzeti tjeskobom zbog pandemije covida-19. U prilikama u kojima vlada velika neizvjesnost u pogledu budućnosti, spominjući se riječi koje je Bog uputio svome Sluzi: »Ne boj se, jer sam te otkupio« (Iz 43, 1), pružimo zajedno sa svojom ljubavlju riječ povjerenja i pomozimo drugome da osjeti da ga Bog ljubi kao svoje dijete.

»Samo pogledom čiji je horizont preobražen ljubavlju, koja vodi do toga da se spozna dostojanstvo drugoga, siromašne se može prepoznati i cijeniti u njihovu neizmjernom dostojanstvu i poštivati u njihovu vlastitom načinu života i kulturi, te ih tako stvarno integrirati u društvo« (FT, 187).

Draga braćo i sestre, svaka etapa života vrijeme je vjere, nade i ljubavi. Neka nam ovaj poziv da živimo korizmu kao put obraćenja, molitve i dijeljenja svojih dobara s drugima pomogne obnoviti, kao zajednica i pojedinci, živi spomen one vjere koja dolazi od živoga Krista, nade oživljene dahom Duha Svetoga i ljubavi čiji je nepresušan izvor Očevo milosrdno srce.

Neka nas Marija, Spasiteljeva majka, vjerno prisutna podno križa i u srcu Crkve, podupire svojom brižnom ljubavlju i neka nas blagoslov Uskrsloga prati na našem putu prema vazmenome svjetlu.

Rim, pri Svetom Ivanu Lateranskom, 11. studenoga 2020., spomen svetoga Martina iz Toursa.

Franjo

(Image: ANSA/Vatican News)

 

ĐAKOVO (TU) – U zajedništvu s nadbiskupom Đurom Hranićem, umirovljenim nadbiskupom Marinom Srakićem te još šestoricom svećenika, večernje misno slavlje s obredom pepeljenja u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra na Čistu srijedu – Pepelnicu predvodio je pomoćni biskup đakovačko-osječki Ivan Ćurić.

Započinjući svoju homiliju, biskup Ivan ukazao je na pomalo neuobičajen početak ovog misnog slavlja, u skladu s liturgijskim uputama – po ulazu je slijedio liturgijski pozdrav, potom odmah Zborna molitva, s kratkim i jasnim izričajem: „započinjemo korizmu posta, molitve i bratske ljubavi“. Dodao je: „Na samom je početku, vidimo, već naznačen onaj osobiti korizmeni poziv nama, Kristovim vjernicima, a liturgijska su ga čitanja još nadalje produbila i pojasnila riječima biblijskoga svjedočanstva, starozavjetnog i novozavjetnog, u kojem se uvijek iznova treba ogledati snaga i istinitost našeg kršćanskoga života.“

Podsjetivši na prošlogodišnju Čistu srijedu, nakon koje je ubrzo nastupio „lockdown“, zatvaranje i izolacija zbog pandemije, biskup je okupljenima u sjećanje prizvao tužan, ali istodobno nadahnjujući prizor iz prošlogodišnjeg ožujka, koji se brojnima duboko urezao u spomen – papa Franjo koji na praznom Trgu sv. Petra u Rimu moli i razmatra. Tada se Papa u molitvi obratio Kristu: „Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas (…) Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno (…), da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svoga života ponovno usmjerimo prema Tebi i prema drugima.“ Biskup je posvijestio: „Upravo u ovim riječima možemo ponovno otkriti poziv korizmenoga vremena, koje nam dolazi kao nova prigoda, nova šansa našeg „izbora“, ne sumnje pred djelima Božje ljubavi ili straha pred djelima njegova suda, već obraćenje, iskren i stvaran zaokret koji daje svjetlo, usmjerava i obnavlja onu životnu, neprolaznu snagu od koje živimo, a to je naše zajedništvo s Bogom i s našim bližnjima, braćom i sestrama s kojima ostvarujemo i dijelimo svoj životni put.“

Kazavši kako u samoj jezgri razlogâ zbog kojih nam je i ove godine važan korizmeni hod susrećemo prije svega divno djelo našega spasenja u Isusu Kristu, u njegovoj muci, smrti i uskrsnuću, biskup je naglasio kako upravo stoga zajednica Crkve najsnažniji poziv na obraćenje stavlja baš u vrijeme priprave za Uskrs, kad svi trebaju u novom svjetlu, u obnovljenoj jasnoći razumjeti i živjeti svoj krsni savez s Bogom. „Na što, znači smjera korizmeni hod? Ponajviše na životnu snagu krsne milosti i poziva, da u svim životnim prilikama spremno, s nekom prepoznatljivom svježinom mognemo uvijek svjedočiti: Isus je moj Spasitelj. On je Spasitelj svih ljudi i svega svijeta. Od tog životnoga stava svakome od nas dolazi sposobnost da veliko otajstvo neizmjerne Božje ljubavi posadašnjujemo, da ga „prevodimo“ u konkretne, svakodnevne korake naviještanja i svjedočenja Kristove blizine svakom čovjeku“, rekao je biskup Ivan, pozivajući okupljene da svaki, na tragu Kristova poziva, danas preda se postavi odluku: Nemoj u korizmu površno! tek izvanjski, zbog običaja, bez otvorenosti da obraćenje zahvati i promijeni moje srce, da duboko prožme moje misli, moje stavove, moje odluke i planove, moje vrednovanje i prihvaćanje sebe i drugih ljudi.

Poticaj na razmatranje u obiteljima

Na kraju homilije biskup Ivan, u duhu zajedništva s nadbiskupom Đurom, okupljene je potaknuo na dva znakovita koraka u korizmenom vremenu: „Prvi – vježbajte u korizmenom vremenu razmatranje Svetoga pisma u svojim kućama. Je li moguće da to bude svakodnevno, po nekoliko minuta? Ili barem tjedno, u pripravi za nedjelju?; I drugi – razmatrajte Križni put u svojim obiteljima. Pored pobožnosti koje vršimo u našim župnim zajednicama, učinimo to kroz ovu korizmu i u krugu svoje obitelji, „kućne Crkve“, barem jedanput, kad se u svojim kućama ili svome stanu smirimo, kad po strani ostavimo sve drugo te mirno razmatramo, prihvaćamo i nasljedujemo primjer Kristove ljubavi, u kojoj je Bog objavio i zauvijek nam darovao spasenje, kad nas je ‘do kraja ljubio’“.

Na kraju misnoga slavlja biskup Ivan sa zahvalnošću je spomenuo i u molitvu preporučio Mariju Jančikić, koja je toga dana preminula u Đakovu, a u svom je životu više od 60 godina posvetila pjevanju u Katedralnom zboru. A. Banović

ĐAKOVO (TU) – Na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 2021. godine, pomoćni biskup đakovačko-osječki mons. Ivan Ćurić predvodio je svečano misno slavlje u đakovačkoj katedrali. U koncelebraciji je bio vlč. Stjepan Maroslavac te vlč. Dario Hrga, koji je nakon navještaja Evanđelja pjevajući navijestio slavlje Vazma u ovog godini.

Misnu homiliju mons. Ćurić započeo je krenuvši od vlastitoga doživljaja sadržajnoga bogatstva Bogojavljenja: „Uvijek me s nekim posebnim raspoloženjem zahvaćala upravo današnja svetkovina. Osjećao sam kako Bogojavljenje nosi nešto što nam tako snažno, svom dubinom i širinom, kao nekim „ključem univerzalnosti“ rasvjetljuje i tumači otajstvo što smo ga iščekivali i proslavili na dan Božića. Učinili smo to, vjerujem s dragošću i milinom, unatoč poteškoćama koje su nam nadošle s opasnostima i razboritim oprezom pred zaraznom bolesti.“ Te je proslijedio: „Današnja svetkovina pripada među najznačajnije i najstarije kršćanske blagdane. Čini se da je njezino svetkovanje pod imenom „Epifania“ – Božje očitovanje najprije započelo u Aleksandriji i kasnije se proširilo diljem kršćanskoga svijeta. Još i danas ima drevnih kršćanskih zajednica koje Božić slave samo Bogojavljenjem. A najrasprostranjenija praksa slavlja božićnih blagdana, kad je malo dublje proučimo, pokazuje nam kako su se u ranim kršćanskim stoljećima crkvene zajednice uzajamno obogaćivale i zajednički rasle u izričaju svoje vjere. Tako su kršćani Rima u drugoj polovici 4. stoljeća od kršćanskoga Istoka preuzeli slavlje Bogojavljenja na današnji dan, dok su kršćani Istoka u svoju liturgijsku baštinu preuzeli datum i slavlje Božića. Tako u slavlju božićnih blagdana možemo otkriti i vrijednu povezanost kršćana Istoka i Zapada. I to nas nuka da danas, iz ovog našeg bogojavljenskog svečanog bogoslužja upravimo molitvu za braću i sestre pravoslavnih Crkava koji će noćas, prema julijanskom kalendaru, započeti slavlje Kristova rođenja.“

Osvrćući se na otpjevani proglas uskrsnih slavlja u 2021. godini biskup Ivan je naglasio: „Navještaj Vazma u svetkovini Bogojavljenja još dodatno pojačava njezinu sadržajnu dubinu. Pogled našeg srca pozvan je usredotočiti se na djela spasenja prema kojima je, zapravo, okrenut i sam događaj Božjeg utjelovljenja. Božje očitovanje koje je započelo Isusovim rođenjem potpuno će se objaviti u događaju Pashe – Vazma, kad je Krist svojom smrću na križu i svojim uskrsnućem izvršio djelo otkupljenja. Upravo ta cjelovitost događaja spasenja odgovorit će na pitanje: Tko uistinu je taj novorođeni Kralj? I jasno će nam pokazati kako je Bog u Njemu odgovorio na dugi hod iščekivanja i na proročke navještaje izraelskog naroda i kako je u Njemu Božje spasenje darovano svim narodima, da se proteže do svakog čovjeka, i to u cjelini povijesti čovječanstva. Upravo tu istinu da su obzorja i plodovi spasenja otvoreni svim narodima, svakom čovjeku bez ikakve razlike i prednosti, središnja je poruka svetkovine Bogojavljenja.“

U središnjem dijelu homilije biskup je, na temelju liturgijskih čitanja, protumačio značenje hoda i iščekivanja Mesije u krilu izraelskog naroda, osvrćući se na evanđeoski odlomak koji upozorava na stav zatvorenosti i ‘uznemironosti’ koja je na vijest o Kristovu rođenju zavladala u Jeruzalemu, na čelu s kraljem Herodom. Nasuprot takvom stavu „trojica Mudraca s Istoka zorno nas poučavaju o otvorenosti ljudskoga duha, njegova iskrenog i poniznog srca, za otkrivenje Boga i njegove objave, uključujući i otvorenost ljudskoga uma i znanja“. Na tom je tragu mons. Ćurić naveo riječi nadbiskupa Fultona Sheena, koji je u svojim poticajnim razmatranjima ustvrdio da su samo dvije skupine ljudi prepoznale plač Novorođenoga, a ‘zajednička im je poniznost. Prepoznali su ga vrlo jednostavni i vrlo učeni. Nikada onaj koji misli da sve zna!’“ Na tom je tragu biskup kratko naznačio i pitanje odnosa vjere i razuma istaknuvši: „Primjer trojice mudraca, po kršćanskoj predaji kraljeva, moćnih i umnih ljudi, predstavlja nam brojne vrijedne tražitelje učena, a ponizna srca. Oni nas snažno upućuju na činjenicu da iskreno i duboko iskustvo kršćanske vjere čovjeka obasjava, pokreće ga i otvara mu obzorja, što nam, u primjeru svetih Mudraca, ali i u nebrojenim primjerima iz prošlosti i sadašnjosti, pokazuje kako se duboka vjera i ljudsko znanje uzajamno rasvjetljuju te u nama, ljudima današnjice, nisu i ne trebaju biti proturječni i sukobljeni ‘kršćanin i znanstvenik’.“

Slavlje je pjesmom animirao Mješoviti katedralni zbor, pod vodstvom mo. Ivana Andrića i orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića. Anica Banović

ĐAKOVO (TU) – U predvečerje 3. adventske nedjelje, 13. prosinca 2020., članovi Odreda izviđača “Klasje” Đakovo, Ante Blažević i Irma Dravec, donijeli su u đakovačku katedralu betlehemsko svjetlo mira te ga uime Saveza izviđača Osječko-baranjske županije predali pomoćnom biskupu đakovačko-osječkom Ivanu Ćuriću.

Svjetlo su iz Zagreba, uime Saveza izviđača OBŽ, donijeli članovi Udruge izviđača “Slavonski hrast” iz Osijeka, Daniel Antonović i Zdenko Popović, koji je uputio pozdravnu riječ biskupu Ćuriću, domaćem župniku Tomislavu Ćorluki i vjernicima koji su se okupili na večernje misno slavlje.

„Dragi naši izviđači! Tako nam je drago i ove godine vidjeti u vašim rukama i dočekati betlehemsko svjetlo mira. Ove godine, zbog sadašnje covid-pandemije, to nam je još i draže“, rekao je izviđačima biskup Ivan, te nastavio: „U tamu mnogih naših ljudskih nesigurnosti i straha vi nam želite biti znakoviti svjedoci svjetla, koje je svemu svijetu zasjalo Isusovim rođenjem u Betlehemu. Donoseći nam betlehemsko svjetlo, kao da preuzimate nešto i od Isusova preteče, sv. Ivana Krstitelja, za kojeg evanđelje današnje nedjelje veli: ‘On dođe kao svjedok da posvjedoči za svjetlo da svi vjeruju po njemu’ (usp. Iv 1,7). Nositi svjetlo – spremnoga koraka, marljivih ruku, draga i radosna srca, s nadom zagledani u budućnost, miroljubivi i plemeniti, ponizni i požrtvovni. Uime svih nas, danas u smanjenom broju sabranih ovdje u katedrali i uime cijele naše nadbiskupije od sveg vam srca hvala! Živjeli!“

Svi koji to žele, uz poštivanje epidemioloških mjera, betlehemsko svjetlo mira mogu iz katedrale prenijeti i u svoje domove. A. Banović / foto: J. Kazalicki