Vijesti

Proslavljen blagdan sv. Antuna Padovanskog – sveca cijeloga svijeta

Ispis
PDF

Blagdan sv. Antuna Padovanskog, sveca cijeloga svijeta, i ove je godine svečano proslavljen u brojnim župama naše nadbiskupije. Donosimo izvješća i fotografije naših dopisnika iz Đakova, Podvinja, Otoka, Krndije, Osijeka te iz Iloka, gdje su hodočastili vjernici triju župa Srijemske biskupije.  

ĐAKOVO – Brojni su vjernici – hodočasnici i ove godine 13. lipnja već od 4,30 ujutro pohrlili u prostore Samostana Milosrdnih sestara sv. Križa u Đakovu, kako bi proslavili blagdan sv. Antuna. Središnje misno slavlje na Ljetnoj terasi Centra Amadea predvodio je nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić.

U prigodnoj propovijedi nadbiskup je govorio o životu sv. Antuna. „Kad se za njega kaže da je on ‘omiljeni svetac’, sasvim je opravdano pitati se u čemu je njegova milina; iz čega je proizišla ta njegova tolika omiljenost? Zašto su ga vjernici diljem svijeta toliko zavoljeli? Što je to učinio tijekom svojega zemaljskog života, budući da je umro u dobi od samo 36 godina? Osluškujući iskustva ljudi, osjećaje vjernika, čini se da svi u njemu prepoznajemo upravo njegovu sinergiju, njegovo sjedinjenje s Isusom, a onda posljedično i iznimnu snagu Božjega uslišanja po njegovu zagovoru. I doista, svaki svetac, pa tako i sv. Antun, na osobit način pokazuje da je u sinergiji s Bogom; da djelo koje ostvaruje nije njegovo, nego Božje“, rekao je nadbiskup Hranić.

Ocrtavajući Svečev lik, istaknuo je kako je zadivljujuće kako je taj tadašnji intelektualac, dobar poznavatelj teologije i Sv. pisma, profesor na teološkim učilištima, koji je najprije pošao u red augustinaca, posvećenih kulturi, proučavanju i poučavanju, ipak bio životno privučen jednostavnošću subraće sv. Franje Asiškoga, odnosno Isusovom jednostavnošću koja ga je vodila u traženje bitnoga. „Bio je to zahvat milosti, zahvat mudrosti onoga obraćenja koje ga je usmjerilo prema drugima, prema Isusovim siromasima. Osjetio je da narodu treba Božja riječ i nepatvorena Radosna vijest. I da bi ju mogao prenositi, i sam je trebao ući u sinergiju s Isusom Kristom: sići u tišinu, u molitvu, u povučenost ponizna rada, kako bi odstranio svaku proračunatost i bio bliz ljudima, čuo ih, osjetio ih, uvodio ih u isto Božje djelo, u istu Božju radost i sinergiju s Isusom Kristom“, rekao je nadbiskup.

Osvrnuvši se na naviješten evanđeoski tekst koji poručuje da će oni koji uzvjeruju izgoniti zloduhe, govoriti novim jezicima, pobijediti otrov i brinuti se za bolesne, nadbiskup je naglasio: „Ne prepoznajemo li nabrojena djela u čudesima koja je činio sv. Antun u sinergiji s Isusom Kristom? Nisu li ta područja važna i za nas danas: područje borbe dobra i zla, u kojoj smo kao vjernici pozvani suzbijati sve što razara život; područje govora, uporabe jezika i komunikacija u kojoj je presudan samo jedan jezik – jezik ljubavi i dobrote. Gdje se njime ne govori, uvijek se susreće tuga i bijeda; i treće je područje područje istine, suočavanja s istinom, s Božjom riječju gdje mi prihvaćamo istinu o sebi i o drugima te stvarnost prosuđujemo u svjetlu evanđelja, i ne mijenjamo druge nego sebe.“

Svoju propovijed Nadbiskup je zaključio pozivom svima: „Sveti nam Antun govori: ja nisam važan, gledajte njega – Spasitelja svijeta! I u konkretnom životu trudite se ne zanemariti Boga, njegovo evanđelje i otajstvo ljudskoga života, otajstvo djeteta, kao i zločine protiv nerođenih i protiv čovjeka… Braćo i sestre, svetca kojega rado zazivamo kod gubitka stvari, zazovimo danas da se mi ne izgubimo, kao kršćani, kao narod; da ne izgubimo sebe, previđajući da se ljudska radost nalazi u istom Božjem djelu, u sinergiji darovanosti bližnjih i svijeta.“

Kao i svake godine misna slavlja održavala su se cijeloga prijepodneva, od 4,30 ujutro, svakih sat i po, a vjernici su sve vrijeme imali prigodu za ispovijed. Popodne, u 16 sati, vlč. Mato Mićan, misnik u kapeli Doma sv. Josipa, vodio je uz prigodnu riječ blagoslov djece, a slavlje je završilo sv. misom u 17,30. s. Nada Martinković

Veliki četvrtak – Misa posvete ulja u đakovačkoj prvostolnici

Ispis
PDF

ĐAKOVO (TU) – HOMILIJA – FOTOGALERIJA – AUDIO – VIDEO – „Missa chrismatis uvijek je tako lijepo i posebno slavlje; snažno, svečano i bremenito okupljanje čitavoga prezbiterija naše Nadbiskupije, i to na Dan ustanove svećeništva i euharistije, na Veliki četvrtak, u majci svih crkava naše Nadbiskupije, u prvostolnici sv. Petra, apostola u Đakovu“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić započinjući 14. travnja 2022. godine Misu posvete ulja, koju je slavio u zajedništvu s pomoćnim biskupom Ivanom Ćurićem, nadbiskupom u miru Marinom Srakićem te s oko 130 svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, među kojima su bili i ovogodišnji jubilarci. Pozdravljajući sve okupljene svećenike, nadbiskup je posebno pozdravio mons. Tomislava Đukeza, voditelja Ureda za statistiku u Prvoj sekciji Državnoga tajništva u Rimu, mons. Većeslava Tumira, tajnika Apostolske nuncijature u Tokiju i mons. Ivicu Pažina, predstojnika Nacionalnog katehetskoga ureda.

S posebnim bratskim pijetetom i zahvalnom mons. Hranić prisjetio se čak desetorice svećenika, šestorice dijecezanskih svećenika te četvorice redovnika koji su dio svoga svećeničkog i redovničkog života poklonili Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji, a koje je Gospodin pozvao k sebi u razdoblju od prošlogodišnjeg Velikog četvrtka do danas. To su: vlč. Nikola Jelić, vlč. Zlatko Rajčevac, vlč. Zoran Vukoja, vlč. Branimir Mađarac, vlč. dr. Slavko Platz, vlč. Adam Boričić, otac isusovac p. Ante Lozuk, DI, dvojica franjevaca manje braće: fra Oktavijan Nekić, OFM i fra Branimir Kosec, OFM te franjevac konventualac fra Stanko Mijić, OFM Conv.

Zahvalnost i čestitka jubilarcima

U svojoj homiliji, nadbiskup Hranić istaknuo je kako za snagu od Boga koja ih nosi i vodi kroz svećenički život posebno zahvaljuju četvorica svećenika koji ove godine obilježavaju zlatni svećenički jubilej – 50 godina svećeničkog služenja i rada, a to su: vlč. Franjo Bodonji, župnik u Ladimirevcima; vlč. Stjepan Buček, umirovljeni župnik Župe Trnjani; vlč. Slavko Vranjković, župnik Župe Nuštar te vlč. Marko Bubalo, umirovljeni župnik Župe Tordinci, koji zbog zdravstvenih razloga nije nazočio misnom slavlju.

Svoj srebrni svećenički jubilej, 25. godina svoga svećeničkog služenja obilježavaju: vlč. mo Ivan Andrić, profesor crkvenoga pjevanja na đakovačkom KBF-u i regens chori đakovačke prvostolnice sv. Petra; vlč. Zoran Ćosić, bizovački župnik; preč. Ivan Lenić, đakovački župnik; vlč. Tomislav Kovačić, duhovnik u Domu za starije i bolesne osobe u Osijeku te vlč. Dinko Kalmar, voditelj Hrvatske katoličke misije u Ottawi, koji također nije nazočio misnom slavlju. Nadbiskup je istaknuo kako je gotovo punih proteklih 25 godina kao svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije služio i djelovao i mons. Fabijan Svalina, koji je jesenas imenovan biskupom koadjutorom Srijemske biskupije, a zajedno s njima bio je, kao svećenik tadašnje Đakovačke i Srijemske biskupije, zaređen i doc. dr. Ivica Čatić, koji je poslije osamostaljenja Srijemske biskupije odlučio inkardinirati se u tu biskupiju i koji je kao župnik u Rumi istodobno ostao i profesor biblijskih znanosti na KBF-u u Đakovu.

Svećenički život i djelovanje – udioništvo u djelu spasenja

Osvrćući se na naviješteni ulomak iz Lukina evanđelja, nadbiskup Đuro je rekao: „Draga braćo svećenici, kad Isus naviješta da se danas ispunilo ovo Pismo; kad objavljuje da je došao Duh definitivnog oslobođenja, on aludira na temeljnu istinu i zahtjev. A ta istina je sljedeća: tijekom cijelog svog poslanja on je oslobađao zatvorenike, siromašne, slijepe i potlačene ovoga svijeta. Svaka Isusova gesta i riječ bile su radosna vijest života i punine za ljude; radosna vijest koja uvijek kulminira u Uskrsu radikalne preobrazbe ljudskog bića. Odatle proizlazi i zahtjev za nas njegove blagovjesnike danas. Isusove geste i riječi, djelovanje Duha u njemu i po njemu trebamo nastaviti mi kroz naš svećenički život i svjedočanstvo. A naše riječi, geste i stavovi su blagovijest samo u mjeri u kojoj mi iscjeljujemo srca slomljena, zarobljenicima proglašavamo slobodu, potlačenima nosimo oslobođenje; u mjeri u kojoj mi pružamo ulje radosti umjesto ruha žalosti i pjesmu zahvalnicu umjesto duha očajna.“

Naglašavajući kako „svećeničko služenje, dakle, nije i ne sliči nekom svjetovnom “job-u”, nego su naš svećenički život i djelovanje naše osobno udioništvo u djelu spasenja do smrti poslušnoga Sina Božjega i na sliku njegove potpune darovanosti iz ljubavi na križu, što zahtijeva i troši našu osobnu energiju, naše zdravlje, naše slobodno vrijeme i čitav naš život“, mons. Hranić je istaknuo: „Punomoć nam ne daju ljudi, nego Krist i naša pokretačka snaga nije u nama, nego u Kristu.“ Citirajući Hans Urs von Balthasara: „Svećenik je čovjek koji je u Bogu postao tako sebi nevažan, da mu je samo On važan”, đakovačko-osječki nadbiskup je kazao: „Zbog toga je svećenik toliko i tako običan i tako hranjiv kao kruh, od kojega svatko može sebi uzeti jedan komadić. Bog ga je izabrao da poput njegova utjelovljenoga Sina Isusa Krista svoj život stavi u službu Crkve.“

Razdavati sebe – darovati život, snagu, ljubav, strpljenje i praštanje

Podsjetio je zatim da missom chrismatis Isus svećenike poziva u “blagovalište na katu” da ih podsjeti da su kao svećenici rođeni iste večeri kad je ustanovljena i euharistija, kako bi kao predsjedatelji i djelitelji euharistijskog kruha dijelili i razdavali sami sebe. „Koji to od nas nije osjetio zahtjevnost primljenog poslanja blagovjesnikom biti siromasima i proglašavati godinu milosti Gospodnje u tzv. okazionalnim susretima s crkveno rubnim vjernicima u župnom uredu koji prigodom traženja sakramenata nisu spremni ni na kakav iskorak iz svojih poimanja i stavova, niti iz svoje distanciranosti i kritičnosti prema nama svećenicima?! Kako je teško ostati pribran i blag te tu prigodu iskoristiti za blagohotni dijalog koji bi postupno mogao prerasti u početak povratka Crkvi i ne dopustiti si da svojom ikojom riječju ili postupkom otežamo dijalog ili ih gurnemo još dalje od Crkve i od sebe! Naše je svećeničko služenje blagovijest siromasima i oslobođenje sužnjima u onoj mjeri u kojoj svojim župljanima velikodušno poput Isusa peremo noge i u kojoj im darujemo svoj život, snagu, ljubav, strpljenje i praštanje“, rekao je đakovačko-osječki nadbiskup i poručio: „Zračimo Duhom Isusove evanđeoske blagovijesti ukoliko težimo njegovom prijelazu kroz smrt u život i njegovom Uskrsu.“

Uslijedila je obnova svećeničkih obećanja, a zatim je nadbiskup posvetio krizmano ulje i blagoslovio katekumensko i bolesničko ulje. Liturgijsko slavlje animirao je zbor svećenika i bogoslova uz orguljsku pratnju vlč. Brune Diklića, studenta na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu.

Svećeničko zvanje je i zahtjevno i veličanstveno

Prije završnog blagoslova nadbiskup je još jednom čestitao jubilarcima i uručio im prigodne darove. Uime čitavog prezbiterija, napose uime ovogodišnjih jubilaraca, prisutnima se obratio vlč. Vranjković, župnik u Nuštru, rodnom mjestu nadbiskupa Hranića. Ističući kako je bio župnikom u rodnim mjestima trojice biskupa – i nadbiskupa Marina, i pokojnoga biskupa Ćirila te sada nadbiskupa Đure, vlč. Vranjković je rekao: „Nije danas lako nijedno zvanje. Zvanje svećenika je zahtjevno, zvanje svećenika je nešto veličanstveno, ali  treba se odricati.“ Iskazao je potom zahvalnost nadbiskupu Đuri i Marinu, biskupu Ivanu i zlatomisnicima; svećenicima koji slave srebrni jubilej poželio je da požive i dočekaju i dijamantne jubileje, a svima prisutnima čestitao je najveći kršćanski blagdan – blagdan Uskrsa. – HOMILIJA – FOTOGALERIJA – AUDIO – M. Kuveždanin

Misa večere Gospodnje u đakovačkoj katedrali – Budimo i ostanimo dobri izvršitelji Isusove oporuke!

Ispis
PDF

ĐAKOVO (TU) – U predvečerje Velikog četvrtka, 14. travnja 2022. đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić predvodio je Misu večere Gospodnje u đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra. Kako će Nacionalnim susretom hrvatskih katoličkih obitelji u Ludbregu u svibnju ove godine biti zaključen ciklus obiteljskog pastorala posvećen starijim osobama, međugeneracijskoj solidarnosti te poslanju djedova i baka, nadbiskup je u znak sjećanja na Isusovo pranje nogu apostolima oprao noge dvanaestorici župljana đakovačke župe Svih svetih, djedovima ovogodišnjih prvopričesnika i krizmanika.

U svojoj se homiliji nadbiskup osvrnuo na Isusovo pranje nogu apostolima. „Znajući da je ‘došao njegov čas’, odložio je svoje haljine. S njima je ‘odložio’ sav svoj život i predao ga u ruke Očeve. No, ujedno ga je stavio na službu onima koje je ljubio. Ljubav je pokazao kroz služenje. Stoga ne iznenađuje što je ova scena pranja nogu kod evanđeliste Ivana zauzela ono mjesto koje je kod ostalih evanđelista pripalo izvješću o ustanovi euharistije. No, večeras naše savjesti u svjetlu te Isusove geste pranja nogu učenicima ispituje jedna činjenica: barem mi koji smo večeras ovdje uglavnom smo revni u slavljenju euharistije, no ‘pranje nogu’ – počesto ga zapostavljamo. Euharistija je dar, a pranje nogu braći, odnosno ljubav prema braći je obveza. No, dok darove primamo, obveze teško prihvaćamo“, rekao je nadbiskup.

Nadalje je istaknuo kako Isus svoju oporuku, svoju posljednju volju, te tajnu svoga poslanja te večeri očituje i snažnim te dubokim znakom zajedništva za stolom, u okviru slavlja obredne pashalne večere, kojom su Židovi slavili izlazak iz egipatskoga ropstva. „Ništa od stare povijesti Isus nije opozvao. Dapače, dodatno ju je potvrdio dajući do znanja da Bog Izraelov, Otac Isusa Krista, želi svoj narod voditi u slobodu“, rekao je nadbiskup Hranić te nastavio: „Svako ropstvo je protiv njegove volje. No, Isus na svojoj pashalnoj večeri proširuje poimanje ropstva. Sada se pod tim pojmom više ne podrazumijeva samo izvanjsko ropstvo, nego i oslobođenje od našeg nutarnjeg sužanjstva: od robovanja našoj komotnosti i egoizmu, od robovanja sebi, robovanja grijehu, zlu i smrti.“

Osvrnuvši se na Pavlovu poslanicu Korinćanima u kojoj je opisano kako je Isus razlomio kruh rekavši: „Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen“, a potom i čašu po večeri govoreći: „Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen“, nadbiskup je naglasio: „Riječi su to bremenite misterijem, koje jasno očituju Isusovu volju: On se pod prilikama kruha i vina uprisutnjuje svojim predanim tijelom i svojom prolivenom krvlju. To je žrtva novog i konačnog saveza ponuđenog svima, bez razlike u rasi i kulturi. I tim svetim obredom, kojeg predaje Crkvi kao najviši dokaz svoje ljubavi, Isus ustanovljuje službenike i svoje učenike i sve one koji će tijekom stoljeća vršiti taj misterij.“

Ponavljajući Isusove riječi: „Ovo činite meni na spomen!“ nadbiskup je molio Nebeskog Oca da svima nazočnima dadne snage da budu i ostanu dobri izvršitelji Isusove oporuke.

Misa Večere Gospodnje završena je prijenosom Presvetoga Oltarskog Sakramenta na pokrajnji oltar, a potom je uslijedilo klanjanje. Uz nadbiskupa u miru Marina Srakića, koncelebrirala su još sedamnaestorica svećenika. Misi je nazočila zajednica Milosrdnih sestara sv. Križa te brojni vjernici đakovačke župe Svih svetih, među kojima ovogodišnji prvopričesnici i njihovi roditelji.

Brojna su djeca te večeri donijela Caritasove korizmene kutijice s dobrotvornim prilozima za pomoć potrebitima te ih ostavila u posebne košare u blizini oltara. Slavlje je pjevanjem pratio Mješoviti katedralni zbor pod ravnanjem mo. Ivana Andrića i uz orguljsku pratnju mo. Vinka Sitarića. A. Banović

Obredi Velikog petka u đakovačkoj prvostolnici

Ispis
PDF

ĐAKOVO (TU) – Brojni vjernici đakovačke župe Svih svetih okupili su se u poslijepodnevnim satima Velikoga petka, 15. travnja 2022. u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra te sudjelovali u obredima Muke Gospodnje, koje je predvodio župnik Ivan Lenić, uz sudjelovanje nadbiskupa u miru Marina Srakića, pomoćnog biskupa Ivana Ćurića te još nekoliko svećenika. U šutnji, klečeći pred oltarom, započeli su obredi – služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest.

Uz vlč. Zdenka Ilića i vlč. Roberta Erka, navještaj Muke po Ivanu pjevali su članovi Mješovitog katedralnog zbora i Zbora bogoslova, pod vodstvom mo. Ivana Andrića. Prigodnu propovijed, u kojoj je govorio o Isusovoj šutnji, uputio je župnik Lenić, rekavši na početku kako Isusova šutnja pred Pilatom nije bila bespomoćna, već spasonosna, ta šutnja „daje blagotvornu priliku uroniti u more Njegove ljubavi, omogućava Njegovo unutarnje prihvaćanje križa i umiranja u ljubavi prema Ocu i nama“.

Okupljenima je poručio kako ovoga dana ne treba suvišnog govorenja: sve treba sjediniti s Kristovom šutnjom, s njim Raspetim. „Njegova šutnja na križu danas je govor i odgovor nama koji sve želimo staviti u riječi, sve izreći riječima, pa i puno zla činiti riječima i raspinjati riječima svoje bližnje…“, ukazao je župnik, dodajući kako je Isusova šutnja na križu govor našoj civilizaciji koja daje preveliku ‘moć riječi’, gdje jedni nadglasavaju druge, a međusobno se ne čuju.

Kazavši kako u Isusovoj šutnji upravo progovara snaga njegove ljubavi, posvjestio je: „Isus je silno velik u svojoj ljubavi, pa i kada izgleda da nemoćno šuti. On se dragovoljno predao u smrt. Da se branio, uzvraćao… potisnuo bi možda iz srca ljubav koja ga je vodila naprijed. Što je išao dalje prema Kalvariji i na križ, to je više šutio, pa i više molio, a njegova je ljubav bivala očitijom.“

Zaključujući propovijed, istaknuo je kako pred Raspetim Kristom današnji čovjek i suvremeni svijet ponovno trebaju zastati i učiti šutjeti da bi više ljubili. „Zaboravili smo školu šutnje, a u šutnji se rađaju najbolje misli, najveći planovi, najveća djela. U šutnji se najbolje sagledava vlastiti život, donose odluke za dalje, u šutnji se najbolje razumije i prihvaća križ i patnja“, rekao je župnik Lenić te pozvao na molitvu: „Raspeti, šutljivi Isuse! Osvoji nas svojim Duhom šutnje, svojim Duhom ljubavi. Neka šutnja u nama otvori prostor čistoj ljubavi, koja se s križa razlijeva u naša srca. Isuse šutljivi, a puni ljubavi, pomozi nam da te u tome vjerno slijedimo ‘do kraja’.“ A. Banović

Vazmeno bdjenje u Đakovu: Uskrsli Krist rasvjetljuje tamu smrti i poručuje da nismo stvoreni za trulež groba

Ispis
PDF

ĐAKOVO (TU) – AUDIO – Blagoslovom ognja i paljenjem uskrsne svijeće na ulazu u đakovačku prvostolnicu Sv. Petra te unošenjem novoga uskrsnog svjetla koje je osvijetlilo katedralu, započelo je 16. travnja 2022. godine Vazmeno bdjenje – vrhunac i središte Svetoga trodnevlja, kada Crkva iščekuje i slavi Isusovo uskrsnuće. U zajedništvu s nadbiskupom u miru Marinom Srakićem te još sedamnaestoricom svećenika, obrede je predvodio nadbiskup Đuro Hranić.

Exultet – Vazmeni hvalospjev uskrsnoj svijeći otpjevao je đakon Bernard Prelčec. Uslijedila je Služba riječi u kojoj je pročitano više čitanja iz Starog i Novog zavjeta o povijesti spasenja te su ponovno zazvonila sva katedralna zvona, a Katedralni zbor zapjevao je pjesmu Slave.

Iz homilije nadbiskupa Hranića  
Na početku homilije nadbiskup je govorio o simbolici uskrsne svijeće te, podsjećajući na riječi Exulteta, ustvrdio kako ta simbolika izražava središnju kršćansku poruku: Isus je uskrsnuo! Iz groba je ustao onaj koji je na križu bio raspet, umro i pokopan! Isus je pobijedio smrt! Njegovo uskrsnuće garancija je i našeg uskrsnuća!

„Noć je u našem ljudskom shvaćanju vrijeme povećane opasnosti te ambijent djelovanja najrazličitijih razornih sila zla… U takvom ambijentu noći i tame u ovoj se liturgiji vazmenog bdjenja pojavilo svjetlo uskrsne svijeće. Pojavilo se svjetlo života, svjetlo koje je raspršilo tmine i mrak. Zato nam uskrsna svijeća koju smo zapalili u tami simbolizira uskrsnuloga Isusa, Krista Gospodina, koji je svjetlo svijeta, pobjednik nad tamom smrti i darovatelj vječnoga života. On je ustao iz tame i truleži groba. Pobijedio je smrt. Kao što svijeća razgoni tamu noći, tako njegovo uskrsnuće razgoni tamu naše smrti; razgoni noć i opasnosti iz našega ljudskoga života“, rekao je nadbiskup.

Brojne vjernike koji su ove večeri ispunili đakovačku prvostolnicu potaknuo je govoreći: „Svi mi, koji se vjerom otvaramo Isusu iz Nazareta te se po sakramentima krsta, potvrde i euharistije sjedinjujemo s uskrslim Isusom i postajemo dionicima njegova uskrsnuća i njegove pobjede nad tamom smrti – svi smo mi i nositelji (ili bismo barem trebali biti nositelji) Isusova svjetla i dobrote, njegove uskrsne pobjede nad zlom u ovome svijetu te preobrazbe ovoga svijeta snagom njegove ljubavi i dobrote, koja se nastanila u nama i koja zrači (ili bi trebala zračiti) iz nas.“

Naglasivši kako Uskrsli Krist rasvjetljuje tamu smrti i poručuje da nismo stvoreni za trulež groba, propovjednik je dodao: „Kao što je svjetlo uskrsne svijeće razbilo mrak među nama u našoj katedrali, tako Kristova uskrsna pobjeda unosi svjetlo i razbija tamu groba i ljudske izgubljenosti pred besmislom ovozemnog života uopće. Zato je, draga braćo i sestre, Uskrs sav u znaku svjetla. To uskrsno svjetlo je izvor života, slobode; pobjede, dobrote, istine i ljubavi; izvor vječne radosti.“

Zaključujući homiliju, nadbiskup je rekao kako je Isus svojim uskrsnućem od mrtvih zasvijetlio svjetlom na prosvjetljenje čitavoga svijeta, postao je neuništivim ognjem koji pročišćuje i svojom snagom razara i samu smrt, njezine okove i spone. „Vatra Uskrslog Gospodina spaljuje zlo i grijeh staroga čovjeka, da bi iz njegova pepela izašao novi čovjek, po mjeri i uzrastu punine Kristove“, kazao je nadbiskup te uputio uskrsnu čestitku nadbiskupu Marinu, svim svećenicima, časnim sestrama na čelu s provincijalnom poglavaricom s. Valerijom, svim nazočnima, njihovim obiteljima, svim bolesnicima, bolničkom osoblju, osamljenima; hrvatskim braniteljima, vojsci i policiji; svima koji rade u javnim službama te moraju raditi i na Uskrs. Čestitao je skori Uskrs ukrajinskom narodu i svima onima koji su otvorili vrata izbjeglicama iz Ukrajine i drugim unesrećenim osobama, sa željom da Uskrsli Gospodin svima daruje svoga Svetoga Duha!

Obred je nastavljen Litanijama svih svetih, blagoslovom vode i obnovom krsnih obećanja, a nadbiskup Đuro je potom blagoslovljenom vodom poškropio sve okupljene u prvostolnici te je uslijedila euharistijska služba. Prije svečanog blagoslova nadbiskup je uputio riječi zahvale svim bogoslovima, Župi Svih svetih i svima na koji su pridonijeli u pripravi i ostvarenju obreda Vazmenog trodnevlja, a na osobit način pjevačima Katedralnog zbora i njihovom voditelju „na darovanom srcu i glasu i Bogu i svima nama“. A. Banović

Više članaka...