Vijesti

ĐAKOVO (TU) – VIDEO – „I riječ je tijelom postala“ (Iv 1,14) – naslov je božićne čestitke i pastirske poruke nadbiskupa metropolita đakovačko-osječkog mons. dr. Đure Hranića, upućene u ponedjeljak, 20. prosinca 2021. na tradicionalnom susretu s predstavnicima medija u Nadbiskupskom domu u Đakovu.

Posvješćujući kako Bog ima lice Isusa Krista, nadbiskup je rekao kako je Božić istina koja nam poručuje: Bog je s nama! Emanuel! Naš Bog više nije daleki ni nepoznati Bog. On je tako ljubio svijet da je Druga božanska osoba, Riječ, tijelom postala. Božić je i više od poruke: Božić je događaj. On nije neka međuigra u ljudskoj sivoj svakodnevici. Božić je otajstvo Božjeg silaska među nas ljude u liku djeteta Isusa. Od toga trenutka sve postaje drukčije. On, koji rođenjem poprima ljudsko lice, Bog je koji zauvijek ostaje s nama.

U licu današnjega čovjeka odraz je lica Isusa Krista – sljedeća je istaknuta misao Božićne poruke, gdje je nadbiskup pojasnio kako je Bog toliko ljubio čovjeka da je postao ono što smo mi, kako bismo mi u potpunosti postali ono što je on… „I bolna stvarnost koju proživljavamo, povezana s aktualnom pandemijom bolesti COVID-19, zato je događanje u Kristu te odraz lica Isusa Krista. Događa se iza zatvorenih vrata, u izolaciji naših domova, a ponajviše u bolnicama, daleko od naših očiju. Tek nas svakodnevne brojke i grafikoni podsjete na našu ranjivost, nepostojanost i smrtnost, a učestali oproštaji od bliskih nam osoba i poznanika služe nam kao opomena, kao izazov na produbljenje vjere u utjelovljenoga i raspetoga Isusa Krista te kao poziv na kršćansku vjerodostojnost i suodgovornost za društvenu stvarnost u kojoj živimo“, rekao je nadbiskup Hranić.

Ističući kako se Bog poistovjetio s nama i postao čovjekom radi svakoga od nas, nadbiskup je ustvrdio: „Onako, kako je Bog iz ljubavi prema svakom čovjeku uzeo naše ljudsko tijelo da bi se poistovjetio s nama, da bi u svome tijelu na križ ponio posljedice naših grijeha, mukom i smrću pobijedio zlo i ozdravio našu ljudsku narav te nam uskrsnućem svoga tijela otvorio pristup k Ocu, tako je ljubav postala središnja opcija kršćanstva u pristupu čovjeku i društvu. A ljubav se očituje u osobnome milosrđu te u društvenoj odgovornosti. Ona je veća od zakona! Oslobađa nas od nas samih te čitavo naše biće – duh, dušu i tijelo – pretvara u velikodušni dar. Tako je i kršćanska etika tek onda kršćanska kad je vođena duhom velikodušne i samoprijegorne ljubavi, odgovorna etika.“

Nadbiskup je nadalje kazao kako Božje utjelovljenje u krilu Djevice Marije nadilazi našu povijest. „Božićna poruka ‘Riječ je tijelom postala’ svjetlo je istine koja se može naći samo zajedničkim hodom i solidarnošću čitavoga čovječanstva! Emanuel – s nama Bog! On je razlog nade svima koji su ranjeni. On oslobađa čovjeka od korijena svakoga zemaljskog ropstva, jer njegov put vodi prema Kraljevstvu koje nije od ovoga svijeta. On, rođen u našem tijelu, daje nam da upoznamo Boga kakav jest: Bog mira, zajedništva i ljubavi!“ – istaknuo je nadbiskup, dodajući kako se to svjetlo istine očituje onomu tko vjeruje da je božićno otajstvo, otajstvo ljubavi.

Na kraju svoje pastirske poruke nadbiskup je uputio čestitku: „Sa željom da prihvatimo Božić kao događaj koji je kadar obnoviti naš život, da nas susret s Riječju koja je tijelom postala pretvori u ljude koji se otvaraju očekivanjima i potrebama svojih bližnjih te da se Kristovo lice milosrđa i ljubavi ovoga Božića preobrazi u svima nama, vama, draga braćo svećenici, Bogu posvećene osobe, vjeroučitelji i župni suradnici, vama, dragi vjernici u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji i svim ljudima dobre volje, u zajedništvu s mons. Ivanom Ćurićem, pomoćnim biskupom i s mons. Marinom Srakićem, nadbiskupom u miru, želim sretan i blagoslovljen Božić te njegovim svjetlom i mirom ispunjenu 2022. godinu!“

Odgovori na novinarska pitanja

U nastavku susreta nadbiskup je odgovarao na upite prisutnih novinara. Na pitanje kako komentira sve veći konzumerizam, trendove slavljenja Božića bez Djeteta Isusa, uputa Europske komisije da se izbaci riječ Božić, a koriste riječi poput „blagdani“, nadbiskup je odgovorio: „Od početka se dijete Isus moralo skrivati, Herod ga progoni i želi ga ubiti. Rekao bih da se to na ovaj ili onaj način ponavlja kroz čitavu povijest, do toga – što je meni nezamislivo – da u Europskoj komisiji dobiju diskretnu uputu da ne koriste riječ Božić nego ‘blagdan’ ili neku drugu prikladnu riječ. Božić, malo dijete, Isus, jasle…  ovdje na Trgu župa je priredila jaslice, tu su svijeće koje ćemo paliti, tu su šatre gdje se nešto malo prodaje, jede, pije itd., ali na žalost sve svedemo na to. Zašto? Pa zato što je to lakše, jednostavnije, komotnije, uopće nije zahtjevno, opuštajuće je. A Božić nas angažira, govori da se Bog združio s čovjekom i da ne možemo dalje ići kroz život, a da iza lica svakog čovjeka ne otkrivamo Božje lice. Božić nas poziva na solidarnost, ali ne da darujemo od svoga suviška, stanemo pred kamere i pokažemo kako smo velikodušni i veliki, nego da u svojoj svakodnevici svoj život, svoj svakodnevni posao uistinu pretvaram u velikodušno služenje i darivanje, u samoprijegornosti i spremnosti zaborava na sebe, da stvarno budem odgovoran, pošten i čestit u društvu, da stvarno nosim Boga i evanđeoske vrednote u društvo. To je zahtjevnije. Potom, malo dijete Isus izaziva. Danas toliki žive zajedno, a ne žele i ne otvaraju se za djecu. Staviti dijete pred njih je izazov. Mene to ne čudi, to se događa kroz čitavu povijest, ali Bog je onaj koji je gospodar povijesti i ja se ne bojim za njegovo mjesto u povijesti, bez obzira na naše ponašanje. Naša bi ljudska povijest bila humanija, solidarnija kad bismo Bogu dopuštali da se nastanjuje među nama. Bez obzira na to, on snagom i djelovanjem svoga Svetoga Duha pronalazi tih i nevidljiv način da dotakne naša ljudska srca, da mijenja, vodi i usmjerava našu ljudsku povijest. Zato ne možemo kazati da bi ovaj svijet bio samo zlo, nego u njemu vidimo i toliko dobrih i lijepih stvari.“

Rezultati popisa stanovništva

Upitan što očekuje od rezultata nedavnog popisa stanovništva te kako će ti rezultati utjecati na život Đakovačko-osječke nadbiskupije, nadbiskup je rekao: „Zasigurno je za očekivati da će na području biskupije biti manje stanovnika, a time i manje vjernika. Demografi više ne govore o demografskoj depopulaciji, nego o demografskom slomu. Malo se djece rađa, puno nas više umire. Imali smo odljev mladog stanovništva. Vele da je to usporeno, ali nije zaustavljeno. Govore o pozitivnim pomacima koji su jako stidljivi. Otišlo nam je mlado stanovništvo u fertilnoj dobi, djecu ne rađaju ovdje, eventualno ih dolaze krstiti i opet odlaze ‘van’. Zato je za očekivati da ćemo se susresti s bolnim činjenicama. Međutim, to moramo prihvatiti i dopustiti Bogu da nađe mjesta u našim srcima kako bi se nešto moglo promijeniti. Djeca se ne rađaju i ne prihvaćaju zbog ljubavi prema narodu, već samo iz ljubavi prema životu, otvorenosti prema daru života. Usvajajući Božju riječ da je najveće dobro koje čovjek može iza sebe ostaviti novi ljudski život, ulaganje u ljudsku osobu, podizanje djeteta itekako je zahtjevno. Lakše je i komotnije, manje zahtjevno imati kućne ljubimce, pa imati nekoga živoga u kući. Međutim, moramo znati birati što nam je vrijedno, što hoćemo. Evanđelje je uvijek zahtjevno ako želimo biti otvoreni.

Podjele u društvu i mogući referendum

Zamoljen da komentira aktualne podjele u društvu te mogući referendum, nadbiskup je rekao: „Nažalost je bolna činjenica da i nositelji najviših državnih vlasti zaboravljaju na ulogu i direktni i indirektni utjecaj koji imaju na život čitavoga društva. Morali bi biti svjesni službe koju obnašaju, imati neke kontrolne mehanizme i ne dopuštati si ovako javne svađe koje višestruko jako negativno djeluju na život čitavoga društva. To mi je bolno i žalosno, i to indirektno vodi prema nekakvoj toleranciji govora mržnje, nasilja na nižim razinama u čitavom društvu. Vjerujem da će Duh Božji dotaknuti srca onih koji si takvo što dopuštaju, da se nešto promijeni. Vjerujem da će i oni uočiti da se tako ne može naprijed i da se tako ne obnaša javna vlast u jednom društvu, i da nisam bolji, pametniji i sposobniji ako znam bolje zaoštriti jezik i još energičnije vratiti nazad, nego ako znam prešutjeti u javnosti, tražiti putove dijaloga s drugom osobom na način da zajedno sjednemo, pogledamo se u oči, da iskreno kao ljudi porazgovaramo te međusobno surađujemo na dobrobit čitavoga naroda. Priredila: Anica Banović

ĐAKOVO (TU) – Župljani katedralne župe Svih svetih u Đakovu s vjernicima okolnih župa sudjelovali su na blagdan Bezgrešnoga začeća BDM, 8. prosinca 2021. na večernjem misnom slavlju u đakovačkoj prvostolnici Sv. Petra, kako bi zahvalili za godinu dana trajnoga euharistijskoga klanjanja u župnoj crkvi Svih svetih, zvanoj Mala crkva.

Susret zahvale započeo je molitvom krunice, a potom euharistijom koju je predvodio domaći župnik Ivan Lenić u suslavlju s mons. Lukom Marijanovićem. U prigodnoj homiliji župnik se najprije osvrnuo na liturgijska čitanja i naviješten evanđeoski odlomak, stavljajući pred okupljene lik Marije, koja nas bez grijeha začeta uči kako se vjerom i samo vjerom ulazi u suradnju s Bogom, kako se zauzima odgovorno mjesto u njegovu planu spasenja. „U svijetu u kojemu ljudi žele biti na prvome mjestu u bilo čemu, pod svaku cijenu, ne birajući sredstva, bučno, a nerijetko i gazeći druge, Marija uči da se s malo riječi, ponizno i poslušnom vjerom postaje velik i svet“, rekao je župnik Lenić.

„Na današnju svetkovinu skromno zahvaljujemo providonosnom Bogu za godinu dana trajnoga euharistijskoga klanjanja u našoj župi, gradu i okolici; zahvaljujemo za milosnu mogućnost sklanjanja do Isusovih nogu u svako doba dana i noći, podno njegova oltara u našoj drevnoj župnoj crkvi, kao i obogaćenju duhovnoga života tolikih koje po toj mogućnosti osjećaju i svjedoče; zahvaljujemo za trajnu priliku očitovanja i jačanja osobnoga prijateljstva s Kristom Učiteljem; za tolika iskustva njegove božanske blizine i ljubavi, ponovno zadobivenoga mira i radosti, tihoga a sigurnoga krijepljenja na izvoru njegove prisutnosti; zahvaljujemo za tolike bližnje, znane i neznane, koji su kroz godinu dana pred euharistijskim Isusom nalazili svoje utočište, ali i vapili za tolike pored sebe…“, istaknuo je župnik, dodajući kako u mogućnosti trajnog euharistijskog klanjanja živo osjećamo kolika je vrijednost ovoga sakramenta ljubavi božanskog Spasitelja i koliko on znači Crkvi i svima nama: „U njemu je naš život, sve naše!“

Pozvao je okupljene da Marijinom vjerom pristupaju još poniznije, odanije i češće živom Kristu: „Klanjajmo mu se Marijinim raspoloženjem, kojim tražimo samo što je Očeva volja, što je Kristova želja. Tražimo, s njom, u Kristu smisao svom životu i poslanju na zemlji, tražimo ponizno rješenja svojim teškoćama i problemima, osnaženje u svojim nemoćima i bolestima, potporu u svojim nedoumicama i krizama. Vjerujemo: prostrti pred Kristom sve možemo postići, milost na milost!“

Zaključujući homiliju, župnik Lenić izrazio je nadu da će Mala crkva nastaviti biti mjesto osobite milosti za sve nas i sve oko nas. „Po trajnom euharistijskom klanjanju, ona je iznova postala nasušno potrebna oaza života nas i našega grada“, rekao je župnik te dodao: „Blagoslivljamo i sve one koji su odlazeći ispred živoga Gospodina bivali blagoslovom svojim obiteljima, našem gradu i kraju. Blagoslivljajmo i one koji su od početaka prepoznali, podržali, pomogli i kroz godinu dana pomažu i podupiru da ova inicijativa dostojno živi, da se Isus među nama proslavlja, a mi da služimo njegovu djelu i njegovoj slavi – na spasenje svih.“

Nakon misnog slavlja uslijedilo je klanjanje pred Presvetim, tijekom kojega su dva dojmljiva svjedočanstva vjerničkoga iskustva prigodom pohoda Presvetom u tijeku godine dana trajnoga klanjanja u Maloj crkvi izrekli jedna od župljanki te jedan bračni par. Na kraju je upriličena i podjela medaljona koje su izradile karmelićanke u Đakovačkoj Breznici, kao mali spomen-dar za više od tri stotine redovitih klanjatelja. Anica Banović

ĐAKOVO (TU) – Večer uoči svetkovine apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, u ponedjeljak, 28. lipnja, apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj, mons. Giorgio Lingua predvodio je pjevanu liturgiju Prve večernje u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra. Uz nadbiskupa mons. Đuru Hranića, nadbiskupa u miru mons. Marina Srakića te pomoćnog biskupa mons. Ivana Ćurića, u molitvi su sudjelovali kanonici Prvostolnog kaptola, svećenici iz središnjih nadbiskupijskih ustanova,  mons. Alfred Rayan D’Souza, tajnik Apostolske nuncijature u RH, zajednica Bogoslovnog sjemeništa sa svojim poglavarima i četvoricom đakona koji će sutradan, na Petrovo, biti zaređeni za svećenike, kao i zajednica Milosrdnih sestara Sv. Križa, predvođena provincijalnom poglavaricom s. Valerijom Široki. Kako Grad Đakovo slavi apostolske prvake sv. Petra i Pavla kao svoje nebeske zaštitnike, u molitvi su sudjelovali i predstavnici Grada, predvođeni gradonačelnikom Marinom Mandarićem te vjernici župe Svih svetih.

Pastirsku riječ okupljenima uputio je biskup Ivan Ćurić, veliki prepošt Prvostolnog kaptola. Na samom početku ukazao je na đakovačku katedralu kao „prekrasan znak“, onu koja izaziva ponos i udivljenje, pogotovo „kad na njezinim zidovima i svodovima čitamo povijest spasenja, složenu upravo zato da nam bude podsjetnik na čudesna Božja djela i na životnu istinu ‘Saveza’ – Božjeg saveza s nama ljudima, saveza što nam je najjasnije i najbliskije zasjao u Isusu Kristu“, rekao je biskup Ivan.

Osvrnuo se na evanđeoske odlomke svetkovine Apostolskih prvaka, koji, kako je istaknuo, jasno upućuju na dvije bitne sastavnice na kojima treba graditi iskustvo vjere: „Prva je sadržana u evanđelju Mise dana. U središtu je Petrova ispovijest vjere: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.“ Ali, odmah je jasna Isusova uputa: blaženstvo vjere nije plod naše spoznaje i djela. To što vjeru započinje, rađa i stvara Božje je djelo, njegova milost i njegov dar. Druga je sastavnica vjere opisana u evanđelju Mise bdijenja, u kojem je jedan sasvim osoban i konkretan dijalog između Isusa i apostola Petra, dijalog koji, možemo reći ima svoju pretpovijest i posebne razloge, ali još više, taj dijalog nosi i snagu obećanja, on naviješta budućnost. „Petre, ljubiš li me?“ Sasvim osobno Isusovo pitanje, i to pred drugima. Pitanje ponovljeno tri puta, kao da ponavlja znakovitu mjeru Petrovih zatajenja u predvečerje svoje smrti. No, nikako za osudu, već kao izraz ljubavi i povjerenja, zapravo obećanja da će podupirati ljudsku nemoć i hraniti je svojom ljubavlju“, rekao je biskup Ivan, dodavši kako samo iz Božje ljubavi i našeg prihvaćanja i suobličenja toj ljubavi proizlazi poslanje Crkve izrečeno Petru riječima: „Pasi ovce moje!“ I pozivom: „Idi za mnom!“

Obraćajući se mons. Lingui, biskup je rekao kako njegovo sudjelovanje u ovogodišnjem slavlju Petrova u Đakovu sve ispunja iskrenom radošću i doziva u pamet snagu zajedništva sveopće Crkve i svima drage prigode „kad smo snažno osjećali to zajedništvo i podršku Petrove službe koja predsjeda u ljubavi”, kazao je biskup te dodao: “A kako ne spomenuti ljubav i potporu sv. Ivana Pavla II., koji nas je osobno pohodio te, kao i mi večeras, prije 18 godina, 7. lipnja 2003. godine pobožno molio u ovoj Petrovoj katedrali – manjoj bazilici.”

Nastavljajući, podsjetio je na Korizmenu okružnicu biskupa J. J. Strossmayera 1881. godine kad je, godinu dana prije slavlja posvete katedrale, pisao vjernicima svoje biskupije te ih, naznačujući osobitu brigu i ljubav prema jedinstvu Crkve i obnovi kršćanskoga jedinstva, ovako poučavao: „Što se pako napose nas u ovoj biskupiji tiče sjetimo se svi, da je naša stolna crkva posvećena svetomu Petru, stožerniku jedinstva crkvenoga. Zlatna slova, koja nam odmah pri ulazu u novu našu Crkvu uoči udaraju „Ti si Petar“ … nek nas vazda opominju, da izmed ostalih dužnosti kršćanskih imamo i jedinstvo crkveno njegovati i po mogućnosti širiti. (…) Ovu nam dužnost okolnosti, u kojih u biskupiji živimo, osobito nalažu (…) i sjetimo se, da je najsjajniji dokaz prave vjere ljubav čista i dobrotvorna; sjetimo se, da je ljubav ona silna moć, koja sve svladava, kojoj se nitko, ni ista smrt oprieti ne može.“

Na kraju homilije biskup se obratio đakonima, sutrašnjim ređenicima, naglasivši kako se s velikim razlogom može reći da su prispjeli svom najvažnijem i nezaboravnom Petrovu. „Radujemo se što smo, svatko u svojoj mjeri, dionici vašeg puta. Zadivilo me kako je jedan otac doživio dan svećeničkog ređenja svoga sina. Ovako je to zapisao: ‘Bio sam prisutan i milošću Božjom sukreator njegova začeća. Držao sam ga kad se rodio. (…) Ipak, ništa čemu sam svjedočio u njegovu životu ne može se usporediti s čudom koje će Bog učiniti u sakramentu svetog reda’. I preporučuje novoga svećenika: Molite prije svega za njegovu vjernost. Molite da mogne, poput Isusa u svojoj službi sve “činiti dobro” (usp. Mk 7,37). Na kraju svakog dana, neka mogne pogledati unazad i vidjeti dobra koja je Bog učinio kroz blagoslovljene ruke čovjeka iz istočnog Ohija’ (Scott Hahn, Ohio). A mi večeras mislimo na blagoslovljene ruke vas četvorice, mladićâ iz Osijeka, Andrijaševaca i Slavonskoga Broda“, rekao je biskup Ivan, zaključujući zazivom: O Petre sveti štiti nas, na stijeni vjere čuvaj nas. Sa svetim Pavlom uz nas bdij, da Krista uvijek slijedimo i svim ga srcem ljubimo.

Anica Banović

ĐAKOVO (TU) – Nakon svečanog mimohoda sudionika 55. Đakovačkih vezova u nedjelju 4. srpnja, u kojemu je sudjelovalo više od 40 folklornih skupina, sa svatovskim zapregama i jahačima, u đakovačkoj prvostolnici sv. Petra svečano misno slavlje predvodio je nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić. Koncelebrirao je nadbiskup u miru Marin Srakić te tajnik Nadbiskupskog ordinarijata Domagoj Lacković.

Nadbiskup je uvodno pozdravio sve okupljene na ovom misnom slavlju, među kojima đakovačkog gradonačelnika Marina Mandarića, nazočne saborske zastupnike te sve predstavnike kulturnog i prosvjetnog te društvenog, gospodarskog i političkog života Republike Hrvatske, Osječko-baranjske županije i Grada Đakova.

U svojoj homiliji nadbiskup se osvrnuo na liturgijska čitanja toga dana, koja govore u neuspjehu, ali i poručuju da neuspjeh ne mora odmah biti nešto negativno, niti mora biti Božja opomena niti kazna. Podsjetio je na proroka Ezekiela i apostola Pavla. Ezekiela Bog šalje svome narodu i on ne odustaje od nakane da opomene i spasi taj narod, iako su mogućnosti da se narod obrati minimalne. Ne odustaje jer zna da se tu ne radi o njegovu umovanju, nego o Božjoj poruci. Apostolu Pavlu je pak neka osobna slabost remetila apostolsko veselje i uspješno djelovanje. On ga slikovito naziva „trnom u tijelu“, kojeg shvaća kao kočnicu, kako se ne bi uzoholio pa pomislio da je sav silni uspjeh kojega je imao njegova zasluga i djelo. Svjestan je da su svi njegovi uspjesi djelo Kristove snage u njemu.

Nadbiskup se osvrnuo na naviješten evanđeoski ulomak koji govori o Isusovom ‘neuspjehu’, i to u svom zavičaju, u Nazaretu, rekavši da je to bio tek nagovještaj njegova potpunog debakla na križu. „To što nije bilo uspjeha i priznanja nije ga odvratilo od zadaće. Izvršio je svoju zadaću i pošao dalje izgubljenim ovcama doma Izraelova kao liječnik koji traži bolesnike. Jer, bolesni idu k liječniku i traže njegovu pomoć. Samo slabi su spremni primati Božju snagu, samo gladni traže hranu, a obdaren može biti samo onaj tko ima prazne i otvorena ruke pred Bogom“, rekao je nadbiskup te nastavio: „Naša društvena scena, naša kultura, društveni i politički život trebaju proroke u vlastitoj sredini. Uz pismoznance trebaju vizionare, odvažne čestite i samoprijegorne ljude čiji glas i doprinos ima proročku težinu. Pozvani smo biti proroci svoje sredine, naše Slavonije i Baranje, u našem hrvatskom društvu.“

Liturgijsko pjevanje animirali su članovi Mješovitog katedralnog zbora, predvođeni mo. Ivanom Andrićem te uz orguljsku pratnju Darija Kusture. A. Banović

ĐAKOVO (TU) – Na blagdan sv. Ilije, proroka – zaštitnika Đakovačko-osječke nadbiskupije, u utorak, 20. srpnja večernje misno slavlje u đakovačkoj prvostolnici predvodio je nadbiskup Đuro Hranić. Uz nadbiskupa u miru Marina Srakića, koncelebrirala su još sedmorica svećenika. Uvodeći u misno slavlje, nadbiskup je podsjetio okupljene kako je svetog zaštitnika naše današnje nadbiskupije donio bosanski biskup Ponsa, koji je ubrzo nakon što je 1239. godine darovnicom hrvatskog hercega Kolomana dobio na dar posjede Đakovo i Breznu, iz Bosne preselio u Đakovo gdje je i ostao te je nastavio častiti i nebeskoga zaštitnika svoje biskupije sv. Iliju, proroka.

U svojoj propovijedi nadbiskup je govorio o sv. Iliji, njegovom sukobu sa svećenicima kulta boga Baala te njegova progona od kraljice Izabele, straha i bijega u pustinju te je ukazao na Ilijino stanje u pustinji, na njegovu bespomoćnost, ostavljenost od sviju i razočaranje, uslijed čega je bio spreman i dići ruku na sebe. Tada mu Bog šalje gavrana s vodom i kruhom te Ilija 40 dana ide kroz pustinju do ‘Božje gore’ Horeba, gdje treba doživjeti Božju blizinu. „U stvari, kroz samoću pustinje Bog Iliju vodi k njemu samome, do njegove savjesti da tu progovori njegovu srcu, da ga pouči da Bog nije u nasilju, ognju, u žestini i moći, u potresu ili olujnom vihoru, nego u šaptu laganoga i blagoga lahora, da je pokolj Baalovih svećenika zlo kojim ništa nije postigao, nego da je potrebno ići drugim putem, putem milosrđa i ljubavi“, rekao je nadbiskup.

„Na vrhuncu planine čovjek je bliži Bogu, bliži nebu i Bog kao da mu izgleda dostupniji. Odatle, uronjen u tišinu, čovjek motri svijet koji je ostavio umanjenim i stavljenim u pravu perspektivu. Što se više Ilija penjao u vis, to mu je sve zemaljsko postajalo manje. Na gori se pozornost može usredotočiti na ono što je bitno, a duša se može lakše prepustiti Bogu i njegovim naumima. Na Horebu, na mjestu gdje je Mojsije susreo Boga u gorućem grmu i gdje je dobio ploče Saveza, na tom mjestu Božje objave i svetom mjestu za njegov židovski narod, Ilija u ruševinama svoga života i djelovanja, žedan Boga i njegove blizine, na izvoru vjere svoga naroda traži Boga i nalazi rješenje. Bog ga vraća na početak povijesti spasenja na kojemu se zasniva i njegova proročka služba i poslanje“, kazao je nadbiskup, poručujući kako je to poruka za sve vjernike, da se su svome umoru i bezvoljnosti, kada vidimo da smo pogriješili i učinili krive korake, znamo približiti Bogu i dopustiti Bogu da nam se približi, da znamo moliti za poučljivo srce.

Zaključujući homiliju, nadbiskup je potaknuo okupljene da se mole i utječu sv. Iliji, jer je on ‘divan i tako ljudski’ nebeski zaštitnik, a svi mi trajno smo u potrebi obraćenja, Božje snage i milosrđa te samo zahvaljujući snazi koja dolazi od Boga možemo ostvarivati svoje poslanje. Nakon završnog blagoslova, brojni su se vjernici zadržali u molitvi pred oltarom sv. Ilije. Anica Banović