Vijesti

ĐAKOVO (TU) – Na molbu Đakovačko-osječke nadbiskupije od 3. veljače 2020., dekretom Papinskoga Vijeća za promicanje nove evangelizacije, Papa Franjo imenovao je 1. travnja 2020. vlč. Ivana Kunčevića Misionarem milosrđa.

Naime, različiti odjeci duhovnih plodova, proizašlih iz službe Misionara tijekom Izvanrednog jubileja Godine Božjeg milosrđa (2015.-2016.), potaknuli su papu Franju na produženje te službe očitovanja Božjeg milosrđa i brižnosti Crkve u konkretnom znaku Misionara milosrđa.

U povodu imenovanja, razgovarali smo s vlč. Kunčevićem, koji je pobliže progovorio o svojoj novoj službi, o sakramentu pomirenja i samom Božjem milosrđu.

  1. Za početak, recite nam, što znači biti Misionar milosrđa i koja je posebnost ove službe?

Uloga je Misionara milosrđa biti „konkretan znak da milost Jubileja nastavlja biti u različitim dijelovima svijeta živa i djelotvorna“ (Misericordia et Misera, br. 9). Osim što su delegirani od Pape i ponuđeni dijecezanskim biskupima, marijanskim svetištima i župnicima za animiranje inicijativa koje se osobito odnose na slavljenje sakramenta pomirenja i na propovijedanje misterija Božjega milosrđa, posebnost njihove službe očituje se u ovlasti da pozivaju vjernike na obraćenje te valjano i dopušteno odrješuju od grijeha koji su pridržani Apostolskoj Stolici.

  1. Koji su to grijesi?

Osim grijeha koje pokornici uobičajeno ispovijedaju, a ispovjednici valjano i dopušteno odrješuju, postoji manja skupina grijeha koje Crkva smatra osobito velikim deliktima ili zločinima. Zbog osobite štetnosti Crkva ih izuzima iz redovitog načina oproštenja u sakramentu pomirenja. Drugim riječima, ne može ih odriješiti bilo koji svećenik, nego su kazne za te grijehe pridržane Apostolskoj Stolici. Najveća takva kazna je izopćenje (ekskomunikacija) iz Crkve. Radi se o sljedećim grijesima: povreda Presvete euharistije, fizički napad na Rimskog Prvosvećenika, povreda ispovjedne tajne, ređenje biskupa bez Papina odobrenja i odrješenje sukrivca po pitanju šeste Božje zapovijedi. Skupini od pet navedenih grijeha, koje spominje Zakonik kanonskoga prava, Benedikt XVI. je dodao kršenje „tajnosti konklava“. Ipak, treba imati u vidu da „svaki svećenik, ako i nema ovlasti ispovijedanja, valjano i dopušteno odrješenje od svih cenzura i grijeha sve pokornike koji se nalaze u smrtnoj pogibelji“ (Kan.  976, § 9).

  1. Na koji se način dobro pripremiti za ispovijed?

Postavili ste mi jako složeno pitanje, pa bih se ograničio samo na nekoliko konkretnih naglasaka koji mogu biti od pomoći u pripremi. Na prvi se pogled čini da dobra priprema za ispovijed ovisi o što boljem ispitu savjesti po Deset Božjih zapovijedi, sedam glavnih grijeha, crkvenim zapovijedima i slično. To je točno, ali ne i jedino bitno. Često zaboravljamo da je za plodonosno primanje sakramentalne milosti važan stav s kojim mu pristupamo.

Ispit savjesti je motiviran stavom s kojim pristupam sakramentu pomirenja. Taj stav može varirati od:

  • idem jer je ‘red’ ili se bojim da mi se štogod iznenada ne dogodi, pa da ne odem u pakao
  • idem da se riješim tereta grijeha koji me pritišće kako bih se bolje osjećao
  • idem jer mi je jako žao što sam zloupotrijebio svoju slobodu i opet uvrijedio ljubav Boga koji mi silno želi dobro.

Ono prema čemu treba stremiti je treći stav. On započinje sviješću o grijehu čija težina ne proizlazi tek iz prekršaja nekoga propisa, nego iz povrede Božje ljubavi. U ispovijedi se treba osuditi pred Bogom, a ne opravdavati se objašnjavajući okolnosti koje bi eventualno umanjile odgovornost za počinjeno. Svjestan da mi Bog toliko daje a ja čovjek mu tako malo uzvraćam u mojoj duši rađa sram i žaljenje za učinjenim ali i čvrstom odlukom da ne želim više griješiti. Dakle, kajanje i odluka da ću se popraviti ne dolaze tek i samo u ispovjedaonici, nego ujedno i prethode cijelom procesu. Evo primjera: nekoliko tjedana ne idem na svetu misu. U određenom trenutku shvatim da vrijeđam Božju ljubav koji za mene umire a mene nema i odlučim da ću se za dva tjedna ispovijedati. U tome periodu nisam opravdano spriječen da odem na svetu misu, a ne odlazim misleći: Ah, ionako nisam išao. Lakše je ispovjedit sve to za dva tjedna nego da sada odem. Izvjesno je da u sličnim slučajevima ni ispovijed neće donijeti promjenu. Ne mijenja nas ispovijed po sebi, nego naša odluka koja biva osnažena milošću koja proizlazi iz sakramenta pomirenja.

Važno je u stanju grešnosti željeti novi početak i biti spreman na promjenu. Prvotni motiv za novi početak treba biti obnova odnosa ljubavi s Bogom, a plod toga je radost i mir koji nam Bog vraća.

  1. Što je za vas osobno ispovijed?

Za mene kao grešnika ispovijed je dar po kojemu mi Bog vraća dostojanstvo svoga djeteta. Ona je za mene milost koja mi na dramatičan način posviješćuje kolika je ljubav Božja za mene osobno, odnosno snaga novoga početka koja proizlazi iz svijesti koliko Njemu vrijedim. Iskustva susreta moje grešnosti i Božje svetosti – mene koji se ne umaram griješiti i Boga koji se ne umara opraštati – nosi moj život i uvelike snaži moju duhovnost.

Za mene kao ispovjednika, odnosno djelitelja Božjeg oproštenja, ispovijed je zasigurno najprivilegiranije mjesto za intimni i osobni susret vjernicima koje u Božje ime potičem na obraćenje i nastojim osnažiti u dobru za što plodonosnije primanje sakramentalne milosti. Uz Euharistiju, ispovijed je sakrament u kojemu sam doživio najljepša duhovna iskustva Božjeg milosrđa i zasigurno sakrament koji mi je najviše prirastao srcu.

  1. Kako biste ukratko pojasnili što je to milosrđe?

Postoje različiti naglasci i teološka promišljanja o milosrđu. Brojne su i knjige naslovljene na tu temu. Rekao bih da ako je Bog ljubav, a ljubav spremnost na žrtvu za dobro drugoga, onda da je milosrđe ne samo nekakva blagost slična onoj majčinskoj, nego Božji identitet koji nam se potpuno očitovao u spasenjskoj žrtvi Isusa Krista. Taj Božji identitet otkriven u njegovu Sinu djeluje bez prestanka po Duhu Svetom i to na razne načine, a možda i najočitije u ljubavi koja oprašta i tako iznutra obnavlja u nama ono božansko.

S obzirom da se ljudski život odvija u dinamici Bog poziva (objave milosrđa) – čovjek odgovara (prihvaćanja dara vjerom i moralnim življenjem), ukazao bih na jednu opasnu mogućnost koja se vezuje uz parcijalno promatranje navedene dinamike u kontekstu sakramenta pomirenja. Ukoliko Božje milosrđe počnemo shvaćati isključivo u vidu Boga koji je nježan i uvijek oprašta, podsvjesno se može roditi laksistički stav „jeftine milosti“ odnosno razmišljanje: Ima ispovijed. Ne treba se previše ni truditi ni zamarati grijehom. Bog sve oprašta. Božje milosrđe ne poništava njegovu pravednost, jer, kada bi bilo tako, Bog bi poništio slobodu koju nam je sam darovao.

  1. Kakvi su Vaši osjećaji s obzirom na ovo imenovanje?

Prožimaju me osjećaji velike radosti i zadovoljstva, nedostatnosti i ponosa. Istovremeno, promatram ga kao dar Crkve na kojemu trebam odgovoriti savjesnim i zauzetim služenjem. Bez obzira što vjerojatno neću često koristiti izvanrednu ovlast za odrješenje od grijeha koji su pridržani Apostolskoj Stolici, smatram ovo imenovanje vrijednim jer sam između ostaloga pozvan staviti se na raspolaganje biskupima, marijanskim svetištima i župnicima za promoviranje tajne Božjega milosrđa i za održavanje prikladnih poticaja u vidu propovijedi, duhovnih obnova ili pokorničkih bogoslužja na tu temu. Ta iskustva i godišnji susreti sa Misionarima milosrđa iz cijeloga svijeta zasigurno će mi biti dodatan smjer praktične nadogradnje za rast u ljubavi prema moralnoj teologiji i osobito prema sakramentu pomirenja.

Vlč. Ivan Kunčević rođen je 18. lipnja 1993. u Mosbachu (Njemačka) od oca Boška i majke Ane r. Jokić. Osnovnu je školu pohađao u Privlaci, a Opću gimnaziju završio u Vinkovcima. Nakon toga upisuje filozofsko-teološki studij na Katoličkom-bogoslovnom fakultetu i pristupa Bogoslovnome sjemeništu u Đakovu. Za đakona biva zaređen 22. listopada 2017. godine u Đakovu, a potom svoj đakonski praktikum vrši u Župi svetog Petra i Pavla apostola u Osijeku. Za svećenika je zaređen u đakovačkoj katedrali na Petrovo 2018. Svoje mladomisničko geslo oblikovao je nadahnut redcima Psalma: Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina i ne zaboravi dobročinstva njegova (Ps 103,2). Mladu misu slavio je 29. srpnja 2018. u rodnoj Župi svetog Martina biskupa u Privlaci. Te godine, danom 21. kolovoza, imenovan je župnim vikarom u Župi Svih Svetih u Đakovu. Dekretom nadbiskupa Đure Hranića, u ljeto 2019. razriješen je službe župnog vikara Župe Svih Svetih u Đakovu te upućen u Rim na poslijediplomski studij iz moralne teologije.

Priredila: A. Banović

ĐAKOVO (TU) – Đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić uputio je poruku svećenicima i vjernicima Đakovačko-osječke nadbiskupije u povodu preporuka Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za sprečavanje zaraze COVID-19 u crkvenim prostorima, vezano uz vjerska okupljanja.

Nadbiskup je na početku istaknuo: „Ponajprije treba zahvaliti svima koji vode brigu o našem zdravlju. Zahvaljujem kao biskup i vama, dragi svećenici i vama dragi vjernici Đakovačko-osječke nadbiskupije, što ste odgovorno prihvatili i pridržavali se Odredbi HBK od 19. ožujka 2020. Svojom disciplinom i žrtvom pokazali ste kao kršćani visoku svijest odgovornosti za opće dobro, a to je pripomoglo da pandemija ne zahvati veći postotak stanovništva Hrvatske. Radujemo se što sada možemo ubirati prve plodove discipline svih građana, pa tako i vas vjernika. Ove prve mjere popuštanja mjera prevencije budi nadu za postupnu normalizaciju liturgijskih i molitvenih okupljanja pa i pastoralno-katehetskog djelovanja.

No, zbog opreza i zaštite zdravlja naših bližnjih i sviju nas, kako bi se smanjila opasnost od zaraze, mi, biskupi potičemo sve vas, draga braćo svećenici, i sve vas, dragi vjernici, da se i dalje nastavite pridržavati najnovijih preporuka Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, posebno onih koje se odnose na crkvene prostore i vjerska okupljanja. Riječ je o stručnom mišljenju i preporukama, koje od svih nas traže da ih shvatimo ozbiljno, da ih poštujemo te da ih se savjesno pridržavamo.“

Preporuke HZJZ, koje mi prihvaćamo naglašavaju:

1. Fizičko distanciranje

– Potrebno je poštovati udaljenost između vjernika u crkvi od najmanje dva metra. To vrijedi i za udaljenost prilikom ulaza, izlaza, odlaska na pričest i neovisno o tome da li se u crkvi sjedi ili stoji. Nije određen broj koliko vjernika može ući u crkvu. Taj broj ovisi o veličini svake pojedine crkve. Župnike zato molimo da analiziraju koliko vjernika može ući u crkvu. Bilo bi dobro čak i označiti sjedeća i stajaća mjesta po crkvi. Netko od župnih suradnika mora biti na ulazu u crkvu koji će, kad u crkvu uđe broj vjernika kojega crkva može primiti poštujući distancu od 2 m, ostale vjernike zamoliti da ostanu ispred ili oko crkve. 

Župnike zato molimo da što prije osiguraju barem privremeno ozvučenje prostora oko i ispred crkve kako bi vjernici koji ostanu vani mogli pratiti euharistijsko slavlje. A najbolje je, i potičemo sve one župe kojima je to moguće ostvariti, da koriste mogućnost euharistijskog slavlja na otvorenom prostoru. Sve vjernike molimo da budu razumni i da poštuju upute župnih suradnika, da sami vode računa o distanci od 2 m, da oni koji dođu prije i budu zamoljeni da zauzmu mjesto koje je u crkvi najdalje od ulaza te da nikako ne prave „čep“ na ulazu u crkvu.

Svim vjernicima preporučujemo da u crkvi koriste masku za lice, koju će ukloniti samo na trenutak pristupajući sv. pričesti. Svećenike i djelitelje pričesti molimo da nakon što se pričeste stave masku na lice, dezinficiraju ruke te tada pristupe podjeli sv. pričesti. Jednako tako molimo i skupljače milostinje i druge župne suradnike koji se eventualno radi nekog razloga kreću među vjernicima po crkvi, da to čine s maskom na licu.

2. Pojačana higijena prostora

– Župnike, sakristane, zvonare i druge župne suradnike molimo da poštuju mjere obaveznog prozračivanja prostora po pola sata prije i poslije sv. mise; te o dezinfekciji čitavog prostora, a posebno ručki, rukohvata, prekidača i sl. predmeta koje dotiče veći broj ljudi. Na ulazu u crkve treba postaviti sredstvo za dezinfekciju ruku.

3. I dalje na snazi ostaju specifične mjere o uklanjanju blagoslovljene vode na ulazu u crkvu, o primanju sv. pričesti isključivo na ruke te izostanku geste mira.

4. Svim se vjernicima preporučuje da kod kuće izmjere tjelesnu temperaturu te da ne idu na euharistijsko slavlje ukoliko imaju temperaturu veću od 37,2˚ C, ukoliko kašlju, kišu, otežano dišu.

Nadbiskup je rekao kako je novost što su novim mjerama dopuštena vjenčanja, krštenja i drugi sakramenti, pri čemu se trebaju poštovati upute Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo. Spomenuo je i župnu katehezu, rekavši kako će se ona nastaviti na način kao do sada, putem elektroničkih medija. Svjestan da će mnogi postavljati pitanja o sv. pričestima i krizmama, nadbiskup je istaknuo kako je do daljnjega sve odgođeno. Čim to bude moguće, svećenicima će biti poslan novi raspored krizmi. Ovom prigodom, nadbiskup je uputio molbu svim vjernicima i roditeljima da ne vrše pritisak na svećenike i požuruju ih da odrede datume pričesti ili krizmi, jer je nužno ponajprije biti razborit, s obzirom da nije poznato kako će se razvijati situacija s pandemijom te je dodao kako je moguće da dio krizmi bude krajem lipnja ili početkom srpnja, a vrlo lijepo razdoblje za slavljenje krizmi i pričesti je jesensko razdoblje. Tiskovni ured

ĐAKOVO (TU) – Nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić uputio je 1. svibnja Pismo o liturgijskim slavljima i okupljanjima vjernika u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji u vremenu ublaženih mjera za sprječavanje širenja bolesti Covid-19. Pismo donosimo u cijelosti.

Svim župama Đakovačko-osječke nadbiskupije

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, dragi vjernici u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji!

Nakon što je Hrvatska biskupska konferencija objavila prigodno pismo o slavljenju svetih misa i drugih liturgijskih slavlja u vrijeme epidemije Covid-19, primili smo i najnovije preporuke Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo koje se odnose na djelomično ublažavanje mjera ograničavanja društvenih okupljanja u vremenu pandemijske zaraze. Navedene se preporuke oslanjaju na odluku Vlade Republike Hrvatske od 23. travnja o. g. i prihvaćanje zaključaka o postupnom popuštanju uvedenih mjera, uključujući i dopuštanje vjerskih okupljanja, počevši od 2. svibnja 2020., čija je obustava bila donesena 19. ožujka 2020. godine.

„U krilu Crkve sveopće“. Upravo mi taj zaziv naše molitvene pjesme doziva u srce razmjere iskustva što ga trenutno proživljavamo, i mi ovdje, u svojim župama po našim selima i gradovima, ali zajedno s milijunima ljudi i u duhovnom zajedništvu s vjernicima diljem svijeta. A proteklo nam je razdoblje svima donijelo sasvim izvanredna iskustva. Ljudskim smo očima mogli gledati svijet zaustavljen pred opasnošću i prijetnjom zaraze, u strahu i neizvjesnosti, ali su se očitovali i vrijedni koraci sućuti, zajedništva i solidarnosti. U svemu je tako znakovito bilo i naše vjerničko kršćansko iskustvo, u kojem smo i očima vjere proživljavali sadašnje stanje svijeta i naših života. Kakvu nam je samo divnu „školu“ zajedništva i pouzdanja pružila ona „šutnja“ u klanjaju i molitvi sa Svetim Ocem u Rimu protekloga 27. ožujka! A koliko, još i više, slavlje Velikoga tjedna i Vazmenoga trodnevlja, iako smo bili primorani odreći se liturgijskoga zajedništva u te najsvetije dane. Kao da nas je Gospodin, kao i svoje apostole, uputio na „silazak“ s gore Tabora, gdje nam je „lijepo biti“. A nas je, vjerujem, kršćanski pogled, makar zabrinut, vodio do križa Kristova, do svjedočanstva Božje blizine i ljubavi, koja je zasjala u događaju uskrsnuća. To je trajno „svijetlo našoj životnoj stazi“, utjeha i hrana, koja u svakome od nas obnavlja vjeru, nadu i ljubav, danas i dovijeka.

I u ovoj prigodi svima vama od srca želim izraziti zahvalnost na razumijevanju, strpljenju i podnošenju teških i zahtjevnih mjera ograničenja, koja su do sada bila na snazi. Zahvalni smo što sadašnje okolnosti omogućuju ublažavanje zaštitnih mjera, iako na obazriv i postupan način. Za naš crkveni život i pastoralno djelovanje to znači otvaranje puta prema postupnom vraćanju u redovite načine naših liturgijskih i molitvenih susreta, kao i evangelizacijskoga pastoralno-katehetskoga rada.

Pred nama je razdoblje djelomično ublaženih mjera za sprječavanje širenja bolesti Covid-19 te danom 2. svibnja 2020. prestaju zabrane liturgijskih slavlja s narodom, a na crkvenom se području opozivaju odredbe HBK izdane 19. ožujka 2020.

U prilogu vam dostavljamo dokument Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Preporuke za sprječavanje zaraze Covid-19 u crkvenim prostorima vezano za vjerska okupljanja te vas, kako je to istaknuto i u najnovijem zajedničkom pismu svih naših biskupa, pozivam „da ih shvatimo ozbiljno, da ih poštujemo te da ih se savjesno pridržavamo“.

Vama, draga braćo svećenici pristupamo s najiskrenijim povjerenjem, u nadi da ćete i u sadašnjim okolnostima znati mudro ostvarivati načela i zahtjeve svoje svete službe, razborito ih prilagođavajući onim zahtjevima koji se odnose na posebne mjere zaštite ljudskoga zdravlja za vrijeme pandemijske zaraze.

Navedene Preporuke u velikoj mjeri sadržavaju precizne upute za pripravu i ostvarenje naših liturgijskih slavlja i drugih susreta u našim zajednicama, te ih nije potrebno ponavljati. Možemo primijetiti da u sadašnjim okolnostima od svih nas liturgijska slavlja, kao i ostala područja našeg pastoralnoga rada, zahtijevaju veliku mjeru dodatne pozornosti i izvanrednih koraka u pripravi svih naših susreta i aktivnosti.

Radi lakšega snalaženja i cjelovitije priprave liturgijskih slavlja, u duhu navedenih Preporuka, imajući na umu važeće liturgijske i kanonske propise, upravljamo vam i nekoliko sljedećih uputa i preporuka:

Okupljanje vjernika i priprema liturgijskih prostora

  1. U pripremi liturgijskih slavlja vjerujemo da ćete se s lakoćom moći osloniti na svoje župne suradnike, posebno kad je riječ o pripremi prostora za nedjeljno euharistijsko slavlje, u kojemu se slavi više misa u danu, te je prije i poslije mise potrebno prozračiti crkvu i izvršiti dezinfekciju.
  2. Jednoga ili nekoliko župnih suradnika poučite i uputite da prije misnoga slavlja budu na ulazu u crkvu ili crkveno dvorište te da pravodobno usmjere i rasporede vjernike na njihova mjesta, u skladu s uputama o razmaku i dezinfekciji pri ulasku u crkveni prostor. U tu svrhu dobro je, već i prema drevnom kršćanskom primjeru, uspostaviti ‘službu vratara’, kao i ‘službu redara’, koji i sami trebaju paziti na potreban razmak i preporuku nošenja maske.
  3. Tamo gdje je moguće, kada to dopuštaju vremenske prilike, liturgijska se slavlja mogu slaviti i uz crkve, na otvorenome. Štoviše, to Vam i preporučujemo. U tu svrhu bit će potrebno uspostaviti vanjsko ozvučenje, u čemu, vjerujemo, neće nedostajati pomoći župnih suradnika i župljana.
  4. U crkvi, a prema prilikama i na vanjskom liturgijskom prostoru, prethodno označite i pripravite mjesta za vjernike, poštujući upute o razmaku.
  5. Opskrbite crkvu sredstvima za dezinfekciju, osobito na ulazu za potrebe dezinfekcije ruku. Tamo gdje postoje poteškoće u nabavci sredstava, neka župnici, ako je potrebno i preko dekana, kontaktiraju nadležni Stožer civilne zaštite.
  6. Potaknite vjernike da u ovim posebnim okolnostima i sami budu obazrivi u crkvenom prostoru, da u duhu kršćanske odgovornosti i ljubavi prema bližnjima paze na preporučeni razmak, smanjujući kretanje u crkvenom prostoru koje nije nužno, kao i doticanje predmeta.
  7. Crkve neka i nadalje svakoga dana budu kroz određeno vrijeme otvorene za molitvu i pohod.

Euharistijska slavlja i druga bogoslužja 

  1. Svima nam je kao kršćanskim vjernicima na srcu ponajprije nedjelja, Dan Gospodnji, kad se kao Kristova zajednica sabiremo oko euharistijskoga stola, na spomen njegove muke, smrti i uskrsnuća. U sadašnjim okolnostima to nam svima nije moguće ostvariti. Stoga pozivam svećenike da, tumačeći uvijek jasan nauk o Danu Gospodnjem, vjernike koji su zbog opasnosti od zaraze u sadašnjim okolnostima spriječeni za sudjelovanje na nedjeljnoj misi ( kan. 1248 § 2.) potiču na osobnu i obiteljsku molitvu i razmatranje Božje Riječi.
  2. U tu svrhu vrijedno je vjernike uputiti na radijske, televizijske ili internetske prijenose misnih slavlja, koji su se doista pokazali, ne kao zamjena, već kao veoma vrijedna duhovna pomoć u nemogućnosti neposrednog osobnoga sudjelovanja u sv. misi.
  3. Dok mislimo na starije i bolesne vjernike od kojih sadašnje prilike traže suzdržavanje od sudjelovanja na nedjeljnim misama, mislimo na poseban način i na sve vas, draga naša starija braćo svećenici, koji ste u pastoralnim službama. I vi, ukoliko primijetite zdravstvene poteškoće o kojima govore i najnovije Preporuke, uzdržite se od misnoga slavlja s narodom. Za potrebnu zamjenu javite se svome dekanu ili Nadbiskupskom ordinarijatu.
  4. U euharistijskim slavljima, posebno nedjeljnima, i u sadašnjim je prilikama, radi svetosti i doličnosti samih slavlja, nužno uključiti liturgijske službe. Sada to trebamo činiti u veoma smanjenom broju. Mislimo na službe ministranata, pjevača, čitača i drugih, koji također trebaju poštovati zahtijevani razmak, osim kad na kratko trebaju pristupiti da izvrše određeni čin svoje službe.
  5. Zbog opreza i mjera zaštite, preporučuje se da liturgijska slavlja ne budu duga, da se okupljeni ne zadržavaju predugo zajedno. Gledajmo, stoga, one dijelove slavlja u kojima je to moguće (homilija, ophod, upućivanje na pisane župne oglase i dr.), prilagoditi sadašnjim okolnostima.
  6. Neka svećenik ili, gdje je potrebno, i drugi odobreni djelitelj pričesti, prije samog čina podjeljivanja svete pričesti, stavi preporučenu zaštitnu masku i dezinficira ruke. Samo pričešćivanje neka vrši polagano i veoma pažljivo. Ako će to smanjiti fizičke kontakte između vjernika, pričesnici mogu ostati na svojim mjestima, a svećenik neka dođe do njih. Gdje se odnedavna ustalio običaj stavljanja „križića“ na čelo djeci, neka se to u sadašnjim okolnostima ne čini.
  7. O pitanju uvećanja broja svetih misa nedjeljama i blagdanima, zbog smanjenoga broja mjesta za vjernike u našim crkvama uslijed obveze razmaka, treba brižljivo promisliti. U ovom pitanju neophodno je voditi računa o vremenskom razmaku između misa i zahtijevanoj dezinfekciji i prozračivanju crkve, ali i o kanonskim odredbama koje, zbog pastoralnih razloga, jednom svećeniku nedjeljama i svetkovinama dopuštaju slavljenje najviše tri svete mise, a dopuštenje za slavljenje četvrte pridržano je Svetoj Stolici.
  8. Slavlje i obrede krštenja trebat će prilagoditi sadašnjim okolnostima, kako je naznačeno u Preporukama. Zbog ograničenoga broja, uputno je slaviti krštenja pojedinačno, tj. za svakog krštenika posebno. Također se može, iako u redovitim prilikama nastojimo krštenja slaviti za vrijeme nedjeljnih misa, sakrament krsta podjeljivati u obliku liturgijskoga slavlja izvan mise, ako je potrebno, i u druge dane kroz tjedan. Neki dijelovi obreda trebat će se prilagoditi: (1) znak križa u uvodnom obredu primanja neka daju samo roditelji; (2) u samom krštenju, nakon polijevanja neka jedno od roditelja obriše djetetovu glavu; (3) nakon pomazanja krizmom, također, neka netko od roditelja obriše djetetovo čelo; (4) kod obreda „Effata“ neka se koriste riječi, bez znakovitih gesta doticanja. Preporučuje se da svećenik, kumovi i drugi koji neminovno dolaze u bliži kontakt prigodom krštenja nose maske.
  9. Slavlje sakramenta pomirenja i pojedinačnu ispovijed vjernika u proteklom smo vremenu, zbog zahtijevane distance, bili primorani smanjiti u najvećoj mjeri. Posebno nas je to pogodilo u danima priprave i slavlja svetkovine Uskrsa. Vjernicima smo tada preporučili savršeno pokajanje, koje je vezano uz obvezu što prije pristupiti pojedinačnoj ispovijedi. Zato vas, draga braćo svećenici, molim da se sada potrudimo omogućiti ispovijed svim vjerenicima u svojim župnim zajednicama. Preporuke koje su sada na snazi preporučuju nam za slavlje sakramenta pomirenja veće prostore (crkva, sakristija, dvorana ili druge prostorije), tj. gdje je moguće ostvariti potreban fizički razmak, uz nošenje maske za lice (i svećenik i pokornik). Odvojimo u tu svrhu svakoga dana neko vrijeme i ponudimo ga vjernicima kao priliku za sv. ispovijed.
  10. Za slavlje vjenčanja kao i kršćanskoga ukopa, uključujući i sprovodnu misu zadušnicu, potrebno je slijediti najnovije Preporuke.

Evangelizacijsko i katehetsko djelovanje 

  1. Budući da ni sadašnje ublažene mjere zaštite od zaraze ne omogućuju redovite oblike neposredne župne kateheze, u svrhu katehetske pouke neka se koriste dostupni katehetski materijali. Takvi su materijali ponuđeni i na našim biskupijskim mrežnim stranicama, dostupni su i na drugim mrežnim stranicama te ih je moguće i potrebno i u sadašnjim prilikama koristiti kao vrijednu pomoć u komunikaciji i katehizaciji djece i mladih, osobito prvopričesnika i krizmanika. Svim vjeroučiteljima koji su do sada dali svoj obol u pripravi navedenih materijala, od srca izražavam zahvalnost i poticaj za daljnji rad.
  2. I za odrasle je vjernike (posebno mislimo na „kućnu crkvu“, na supružnike, roditelje i njihovu djecu) vrijedno i potrebno pripravljati „duhovnu hranu“, koja je korisna za njihovu kršćansku izgradnju i koju im je moguće i medijski posredovati te ih na nju upućivati. Zbog poteškoća u organiziranju redovite župne kateheze, sve roditelje, a na osobit način roditelje prvopričesnika i krizmanika, molimo da se oni svojim angažmanom potvrde kao prvotni odgojitelji svoje djece u vjeri. Svećenike i odgovorne za župnu katehezu molimo da redovito pomažu roditeljima, dostavljajući im katehetsku građu i živo podupirući njihova roditeljska nastojanja.
  3. U sadašnjim okolnostima ne zapustimo ni postojeće „žive“ zajednice u svojim župama, tj. „žive vjerničke krugove“, s kojima također možemo, barem u nekome obliku ostvariti komunikaciju, pružajući im, u pisanome ili nekom drugom obliku, potrebne sadržaje za njihov vjernički rast.
  4. Prve pričesti i krizme za sada moramo odgoditi. Već smo vas ranije obavijestili da bi novi pogodan termin za njihovo slavlje moglo biti jesensko razdoblje, od sredine rujna do kraja studenoga. Ukoliko će nam situacija dopustiti, možda ćemo ta slavlja moći slaviti, barem dijelom, već početkom ljeta. O tome ćemo se svakako prethodno savjetovati i s vama svećenicima. Svi koji ste prijavili i imate dogovoren termin sv. krizme (objavljen u Vjesniku) ne trebate se ponovno prijavljivati, nego ćete iz Nadbiskupskoga ordinarijata dobiti novi raspored. Ukoliko vam zbog nekog razloga novi termin neće biti prihvatljiv, moći ćete se javiti i dogovoriti njegovu promjenu. Bilo bi dobro da ovu situaciju iskoristimo i kao mogućnost da svi župljani vide kako slavlje prve pričesti i krizme može i treba biti poglavito naše vjerničko crkveno slavlje, koje nije povezano s brojnim gostima, obiteljskim troškovima, restoranima i sličnim opterećenjima.   

Skrb za starije, bolesne i Caritas 

  1. Kako su sadašnjom zarazom najpogođenija naša starija braća i sestre, naše nas pastoralno djelovanje treba voditi posebno prema njima. Iako su mogućnosti neposrednih susreta još uvijek smanjenje, gledajmo do njih „doći“ i na druge načine. Vrijedan su primjer svećenici koji su, pa i s većim brojem svojih starijih župljana, razgovarali telefonski ili im na druge načine upravili svoju riječ, pokazali pažnju i pastirsku ljubav. No, nemojmo dopustiti da itko od župljana ostane bez bolesničkoga pomazanja, sv. ispovijedi i pričesti. Prije dolaska kod bolesnika potrebno je staviti jednokratnu zaštitnu masku i rukavice. Bolnički kapelani i oni svećenici kojima je povjerena pastoralna skrb u staračkim domovima i drugim sličnim ustanovama pozvani su slijediti upute koje vrijede za prevenciju zaraze u dotičnim ustanovama. Ukoliko ima kakvih poteškoća, obavijestite o tome Nadbiskupski ordinarijat.
  2. I ovom prigodom zahvaljujem svim vjernicima, volonterima i svećenicima za svjedočenje brige i ljubavi prema starijima i bolesnima što ste ih u proteklome razdoblju, od samoga početka pandemijske zaraze, pružali okupljeni oko svojih župnih karitativnih skupina, vjerničkih društava i dekanatskih podružnica Caritasa. Na poseban način na „braniku“ tog karitativnoga djela stoji naš Nadbiskupijski Caritas, među ostalim, i sa složenim te zahtjevnim sustavom pučkih kuhinja i svojih drugih ustanova. Molimo vjernike te ljude dobre volje da se pridruže župnim karitativnim skupinama i dekanatskim Caritasima jer dodatni socijalni problemi, uzrokovani štetnim posljedicama pandemije na gospodarstvo, traže i dodatnu osjetljivost, kreativnu ljubav, pojačanu zauzetost i djelovanje, a time i veći broj novih volontera našega Caritasa. 

Rad župnih ureda 

  1. U vremenu obustave rada državnih i drugih ureda, morali su biti zatvoreni i svi crkveni uredi, uključujući i župne urede. Sad kada su mjere zaštite ublažene, moguće je djelovanje župnoga ureda, no i dalje u skladu sa svim zahtijevanim mjerama zaštite. Zbog toga je dobro vjernike upućivati da još uvijek ono što im je potrebno u župnim uredu zatraže telefonskim putem ili internetom. 

Svibanjske pobožnosti 

  1. Započinje mjesec svibanj, vrijeme koje je molitvom, pjesmom i pobožnošću prema Djevici Mariji znalo tako velikim žarom ispuniti naše crkve, župne i filijalne, a na poseban način naša marijanska svetišta. Sve vas pozivam da se u svojim „kućnim crkvama“, na otvorenome (oko brojnih poklonaca i kapelica po našim gradovima i selima, podignutih njoj u čast) te u našim crkvama još više i zauzetije njoj utječemo, da nas i u ovom vremenu majčinski štiti i zagovara, da zazivana kao „zdravlje bolesnih“ olakša patnje svih bolesnika i okrijepi liječnike i medicinsko osoblje te čuva i štiti sve one koji svojom službom i radom pridonose općem dobru.

Potaknuti Marijinom riječju: „Što god vam rekne učinite!“ (usp. Iv 2,5) ne prestajmo se otvarati svjetlu Kristove Radosne vijesti i pouzdana srca moliti njegovo milosrđe i blagoslov „za nas i za sve ljude“.

      + Đuro Hranić, nadbiskup

ĐAKOVO (TU) – „Svjetlo Kristovo“ – odjekivalo je gotovo praznom đakovačkom katedralom nakon paljenja uskrsne svijeće, čime je 11. travnja započelo Vazmeno bdijenje, vrhunac i središte Svetoga trodnevlja, koje je predvodio pomoćni biskup Ivan Ćurić, uz kojega su bili nadbiskup Đuro Hranić, nadbiskup u miru Marin Srakić te još nekoliko koncelebranata.

Tajnik Nadbiskupskog ordinarijata, vlč. Domagoj Lacković, otpjevao je Exultet te je uslijedila Služba riječi, nakon koje je biskup uputio svoju homiliju. Osvrnuo se na Vazmeni hvalospjev uskrsnoj svijeći, koji je „lijepo i svečano, glasom svećenika Domagoja, odjekivao katedralom“, a koji „nije tek neka mala pjesmica, poetski izričaj pohvale vazmenim nastupajućim blagdanima, već svojevrsna ‘Biblija u malom’“.

Ukazao je na rečenicu Hvalospjeva, koja, kako je rekao, izriče pohvalu onom najdubljem, najširem i najotajstvenijem dijelu kršćanske istine: „Ovo je noć koja nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje“. „I zato“ – nastavlja Hvalospjev, upravo zato i najviše zato,  „primi sveti Oče našu žrtvu hvale“. Zato što smo združeni s Bogom, što nam kršćanska vjera najviše naviješta i progovara o toj najsretnijoj istini našeg zajedništva s Bogom, istini da nismo ostavljeni, sami, čak ni onda kad se nama, kao i na samom početku ljudske povijesti, učini da nam nitko nije potreban. I kad se nad nas nadvije tama grijeha, kad nam se učini da je ovaj, Božji i naš svijet tako različit od onog ‘obećanoga raja’, uvijek nam iznova pritječe Bog, da s nama ljudima obnovi savez zajedništva – naglasio je biskup te dodao: „I upravo nam ova uskrsna noć doziva u pamet novi i vječni savez tog ‘božanskog i ljudskog’, koji se za nas ljude dogodio u Isusu Kristu. (…) Tko bi očekivao da će Bog postati čovjekom? No, postao je! Tko bi očekivao da će u Jeruzalemu osuđeni Isus Nazarećanin, raspet i ukopan, uskrsnuti? Ali, uskrsnuo je!“

Podsjećajući kako se u evanđeoskom navještaju ove večeri nekoliko puta mogao čuti poziv: Ne bojte se!, biskup Ivan je rekao: „Braćo i sestre, u tom iskustvu želimo i ove uskrsne noći obnoviti svoju vjeru, odazivajući se, ne bilo kojem, već uskrsnom ‘Ne bojte se!’. Time mi samo ponizno ponavljamo zanos prvih vjerovjesnica uskrsnuća te zbora apostola i prvih Kristovih učenika. Imamo li snage za taj ‘Ne bojte se’, imamo li hrabrosti i povjerenja u iskustvima i životnim izazovima naše sadašnjice? Prizovimo k svojim srcima iskustva i zadivljujuće primjere Kristovih učenika i učenica kroz čitavu kršćansku povijest, na svim stranama svijeta, i ovdje u našem narodu i našim krajevima.“

Krist – Svjetlo svijeta

Pozivajući vjernike da se spomenu prvih stoljeća kršćanstva, „kad je kršćanin, skriven i zarobljen u mračnim hodnicima katakombi, kad je u ruci držao malu uljanu svjetiljku, i kad je – zagledan u njezin, doduše slabašan, ali prodoran plamen, kao noćas i mi sabrani oko uskrsne svijeće – prepoznajemo u tom svjetlu-simbolu samoga Krista. Znali su i kršćani tih vremena da je Krist svjetlo koje razgoni životnu tamu; i onda kad su bili progonjeni i ubijani, u ta vremena, ili ona  kasnija ili sadašnja, kad god su bili bez nekog vidljivoga temelja za sigurnost i nadu, kršćani su uvijek imali hrabrosti i pouzdanja ispisivati i svjedočiti  istinu svoje vjere: Christus, lux mundi – Krist, je svjetlo svijeta“.

Na kraju svoje homilije biskup je ohrabrio: “Ne bojmo se, draga braćo i sestre, što je u nama nastanjeno ovo smrtno, prolazno i grješno. Zar sve to nije rasvijetlio Gospodin? Ali je u nama prisutna i ‘novost života’, onako kako nas u čitanju večeras poučava apostol Pavao, kod jasno veli da smo s Kristom ‘srasli po sličnosti smrti njegovoj’ te ćemo ‘očito srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću’.“

U krsnoj službi koja je uslijedila samo su obnovljena krsna obećanja, te je uslijedila euharistijska služba. Na kraju slavlja biskup Ivan čestitao je Uskrs svoj braći i sestrama, malobrojnima u katedrali, nadbiskupima Đuri i Marinu, braći svećenicima u katedrali, svećenicima-pjevačima koji su, kako je rekao, ovih dana sve zanosno predvodili u pjevanju i koji su, iako malobrojni, omogućili da njihova hvala Bogu dođe do mnogih, sa željom da Krist Gospodin svima doista bude pravo svjetlo, da svoju vjeru uvijek grade na događaju uskrsnuća te uvijek obnavljaju svoje susrete s Uskrslim Gospodinom.

Biskup je zahvalio Slavonskoj televiziji, koja je omogućila da ovo slavlje dođe u domove mnogih vjernika, a jednako tako i Slavonskobrodskoj televiziji, Plavoj vinkovačkoj televiziji (Studio Vinkovci), Plavoj televiziji (Studio Virovitica) te Hrvatskom katoličkom radiju, koji su u izravnom programu prenosili ovo slavlje. Na samom kraju, biskup je pozvao sve vjernike da iz svojih kuća, zajedno s malobrojnima u katedrali, radosno zapjevaju: Kraljice neba, raduj se! A. Banović

 

ĐAKOVO (TU) – „Draga braćo i sestre, onaj koji je bio raspet i mrtav položen u grob, prvoga dana u tjednu iz groba je ustao. Isus je uskrsnuo. Slavimo svetkovinu njegova uskrsnuća, kojim je i nama posvjedočio da nismo stvoreni za trulež groba, nego za puninu života i radosti s njime u njegovoj uskrsnoj slavi“, rekao je nadbiskup Đuro Hranić, uvodeći na svetkovinu Uskrsa u svečano misno slavlje u praznoj đakovačkoj katedrali.   

„Prošle je godine pred Uskrs gorjela pariška katedrala Notre Dame. A ove godine za Uskrs ostaju prazne stotine tisuća crkvi i raznih bogomolja. Sitan i nevidljiv virus uzdrmao je čitav svijet te je zaustavio gotovo sve. Ubija starije i bolesne, ali svoje prijeteće zube pokazuje i mlađima. Istodobno se podiže ogromna dizalica koja treba skinuti vrh i s drugoga tornja potresom razdrmane zagrebačke katedrale. U takvom se ozračju javljaju ovih dana i glasovi pojedinih vjernika, te nas pastire, koji smo dokinuli zajedničke svečane liturgije i javna uskrsna slavlja, opominju i upozoravaju ne shvaćamo li da nas stiže Božja kazna? Nas i sve vas plaše zlim i osvetničkim Bogom koji nas u svojoj srditosti i povrijeđenosti kažnjava te nam šalje bolesti, potrese i druge nepogode. Ili nas pokoji naš brat svećenik sve drži plašljivcima i kukavicama, ne shvaćajući da se, donoseći i prihvaćajući doista izvanredne mjere, ne bojimo za sebe, nego da smo nošeni odgovornošću za zdravlje i živote drugih ljudi. Oni su naši bližnji i radi njih smo spremni na svaku žrtvu i samoprijegor“, istaknuo je nadbiskup Đuro u svojoj homiliji.

Nastavljajući propovijed, nadbiskup je posvijestio kako i kod Židova i kod Isusa susrećemo dva potpuno različita očekivanja i poimanja Mesije, dvije slike o Bogu i o njegovu Mesiji: jednu prema kojoj bi se Mesija trebao politički angažirati, Židove osloboditi od tadašnje rimske okupacije te uspostaviti svoje kraljevstvo, i drugu – Isusovu – viziju prema kojoj  je Mesija nevini sluga Jahvin, čije je poslanje čovjeka osloboditi iznutra, od njegove sebičnosti i egoizma, od grijeha, za velikodušnu samoprijegornu ljubav i dobrotu. „I tako se i kroz čitavu povijest, pa i danas susrećemo s jednom nekršćanskom slikom o Bogu, iako ju zastupaju neki koji se smatraju kršćanima, i drugu s kojom se susrećemo u Kristovu pashalnom otajstvu, njegove muke, smrti i uskrsnuća. Tako Isus ostaje kamen spoticanja sve do danas“, rekao je nadbiskup.

Okupljenima i svima koji su putem televizijskog prijenosa pratili misno slavlje nadbiskup je među ostalim posvjestio kako Uskrsli Isus svjedoči da nas Bog doista ljubi, da nas nikad ne napušta, pokazuje nam da je snaga njegova uskrsnuća već prisutna u svijetu i da se širi i raste po onima koji su svoj život velikodušno stavili drugima u službu, koji su veći od sebe i nisu nošeni sebičnim interesima, koji nisu vođeni prizemnom računicom i koji svojim radom i životnim svjedočanstvom posvuda šire klice novoga, boljega, humanijega, plemenitijega svijeta i koji druge ohrabruju da krenu tim istim putem ponizne dobrote i ljubavi koja ne pita za cijenu niti očekuje uzvrat, koja se ne da pokolebati te posvuda širi klice toga novoga svijeta.

„Može nam se dogoditi da zbog nepravdi, zla, korupcije ili ljudske ravnodušnosti, zbog pandemije i prirodnih nepogoda ne vidimo Božju prisutnost. Međutim, tamo gdje se čini da je sve mrtvo, sa svih se strana iznenada ponovno javljaju klice uskrsnuća, koje djeluju na otajstven način. Usred tame počinje uvijek nicati nešto novo, koje prije ili poslije daje plod. Koliko god da se činilo kako oko nas vlada tama, dobro se uvijek iznova javlja i širi. Kad mislimo da se stvari neće promijeniti, uskrsli Gospodin nam pokazuje da je on izvojevao pobjedu nad grijehom i smrću“, naglasio je nadbiskup, dodajući kako i ovih dana možemo primijetiti kako su usred zla koje nas je snašlo popustile političke napetosti, manje je uzajamnog optuživanja, politikanstva i borbe za parcijalne interese, a prioritet zadobivaju opće dobro, uzajamna pomoć i podrška, solidarnost, skrb za bolesne, za stradale u potresu te druge humane vrednote.

Na kraju homilije nadbiskup je uputio uskrsnu čestitku: „Sa željom da uskrsli Isus bude svjetlo i nadahnuće u životu svakoga od nas, tako da drugi, a osobito naši bližnji, mogu prepoznati u našem životu klice njegova uskrsnuća i snagu uskrsne preobrazbe, a jednako tako i mi u životima drugih ljudi, svima vama draga braćo i sestre, osobito vama koji ste pogođeni zarazom koronavirusa ili nekom drugom bolešću; svima vama koji ste u službi oboljelih u bolnicama, u drugim ustanovama te u obitelji ili u susjedstvu; svima koji se trudite kroz svoj posao, volontiranjem i na druge načine pokazati samoprijegornu dobrotu i velikodušnu ljubav; vama dragi Oče nadbiskupe i Oče biskupe; svima vama braćo svećenici, redovnici i redovnice koji se na različite domišljate i kreativne načine trudite pokazati pastirsku blizinu i ljubav svojim župljanima i svima potrebnima, te snažite i svojim volontiranjem razvijate karitativno djelovanje i uz to gorljivo za sve molite – svima želim darove Duha Krista uskrsloga! Svima vam bio sretan i blagoslovljen Uskrs!“

Na kraju misnog slavlja nadbiskup je zahvalio medijima koji su u izravnom programu prenosili misna slavlja iz đakovačke katedrale, napose Televiziji Slavonije i Baranje, te Slavonskobrodskoj televiziji, Plavoj vinkovačkoj televiziji, Plavoj televiziji te Hrvatskom katoličkom radiju. Zahvalu je uputio svima koji su proteklih dana uzeli udjela u slavljima Velikoga tjedna i Uskrsa, napose zboru svećenika kojega su činili preč. Mato Gašparović, vlč. Dario Hrga, vlč. Domagoj Lacković, vlč. Drago Marković i vlč. Pavao Mikulčić, uz voditelja maestra Ivana Andrića. A. Banović