Tjedne obavijesti

 

Evanđelje današnje Radosne nedjelje donosi poznatu prispodobu o Milosrdnom ocu. Parabola je ukorijenjena u pravnim propisima iz Pnz.gdje je određeno da otac daje prvorođencu dvije trećine imanja, a svim ostalim sinovima jednu trećinu. Razlog tomu je da se ne usitnjavaju poljoprivredna imanja. Mlađi je sin i tako znao da mu nema ostati na očinskom imanju. Nevolja je što "otputova u daleku zemlju i ondje sve spiska živeći razvratno." Kasnije će to stariji brat protumačiti:"Ovaj tvoj sin koji s bludnicama proždrije tvoje imanje…" On ne priznaje brata za svoga i namjerno uvećava njegovu grešnost. Otac iz parabole, slika je Boga. Sin je u tuđini morao pasti svinje poganskog gazde. Za pravovjernog Židova svinja je nečista  životinja od koje meso  nije dopušteno jesti. Beskrajno je  poniženje Židova koji mora uzgajati nečiste životinje za gozbu poganima. Otac s radošću čezne za povratkom odlutalog sina: "Dok je još bio daleko njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga." Bog ljubi grešnika i prije nego se on pokaje i obrati.

 

Više...

Iza svakog trpljenja stoji krivnja, svaka je bol zapravo kazna za grijeh - takvo je mišljenje prošireno u mnogim kulturama svijeta. U današnjem evanđelju Isus otklanja takvo pojednostavljeno tumačenje. Daje nam znati da uzroke boli i smrti ne možemo do kraja prozreti. Stoga onaj koji je pošteđen od trpljenja, nema pravo sebe smatrati boljim od onoga koji mora trpjeti. U prispodobi iz drugoga dijela  današnjeg evanđelja,  čini se da Isus uzima ulogu vinogradara. Zauzima se za neplodnu smokvu, želi je još okopati i pognojiti. To znači da čovjeku  koji ne donosi plodove vjere želi dati još jednu šansu. Ta on nije došao  da sudi, nego da spasi… I svojim je učenicima zabranio suditi. Stoga, prije nego popustimo napasti da drugoga osudimo, pitajmo se: što smo učinili za toga čovjeka? Je li nam je više do njegova spasa ili do osude? Uostalom, mi smo zapravo ta neplodna smokva. Upravo teče vrijeme što nam je pruženo kao šansa. Nakon toga vječni  će Sudac nama mjeriti mjerom kojom smo  mi mjerili  svojim bližnjima.

Više...

"Načinimo tri sjenice"- predlaže Petar u današnjem evanđelju gledajući trenutak Isusova preobraženja, koje se prema tradiciji dogodilo na brdu Taboru. Učenicima je doživljaj bio potreban da lakše podnesu sve što je čekalo Isusa i njih. I nama su potrebni slični doživljaji koji daju osjetiti da smo sigurni u vjeri, da volimo Boga i ljude a oni nam ljubav uzvraćaju. Nedjeljna sveta misa mogla bi biti "taborska točka" u tjednom ritmu našeg kršćanskog života. Naravno, ne možemo iznuditi unutrašnji doživljaj, ali zajednica bi morala učiniti sve da nedjeljni sastanak Crkve bude što ljepši i radosniji. Susret s Gospodinom u sakramentu, riječi i zajednici pomaže nam da lakše podnosimo "sivu" svakidašnjicu te noseći križ ostvarujemo svoj "izlazak" do konačnog preobraženja.

Više...

Evanđelist Luka u ovonedjeljnom ulomku predstavlja Isusov boravak u pustinji. Tekst je sastavljen od tri prizora koji su građeni kroz razgovor između Isusa i đavla. Ovdje je najstrahovitija bitka  u pustinji kraj Jerihona - najstarijeg grada na svijetu, koji leži 400 m ispod razine mora. Isus je malaksao,"nije ništa jeo" 40 dana; a i Otac je pred njim sakrio svoje lice, kao i u Getsemaniju. Izgleda, da je ovo bilo jednako onom na križu, kad je zavapio: "Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio". Samo je ta dva puta došao anđeo da ga tješi. Ako je zavodnik i neprijatelj ljudi imao toliku moć, da Sinu Božjem - koji je maloprije čuo Očev glas: "Ti si Sin moj, Ljubljeni - priredi ovakvu borbu, što neće nama grješnicima?! On se odvažio napastovati Isusa, a koga onda neće?! Od kolijevke pa do groba, on napastuje svakoga! Ne postoji ni vrijeme, ni mjesto, ni stalež, ni dob bez napasti. A jedina obrana od sotone glasi: "Bdijte i molite!" da vas ruka Božja čuva i obrani od njegove kušnje i napasti.    

Više...

Evanđelje nam donosi zgodu o čudesnom ribolovu. Tko će pametan baciti mreže u podne, kad ni po mraku u lovu sa svijećom nije ništa postigao. To je protivno ribarskom znanju i iskustvu. Tko se može nadati rastu Crkve usred svijeta što je zbacio svetinju i strah Božji, kad to zapravo nije  uspijevalo ni u doba kad je sav privatni i javni život bio prožet religijom? Petar je mogao pomisliti da nazaretski tesar ne zna što je ribarenje te mu je mogao početi izlagati da treba čekati noć bez mjesečine, zapaliti nad vodom baklju pa tek onda mrežom opasati ribe što hrle k svjetlosti. Umjesto toga Petar povjeruje nevjerojatno. Prima Isusa u lađu i događa se ono što je inače nemoguće. U nikoje se doba vjera ne može  živjeti ni širiti na temelju znanstvenih procjena, ako u svoju lađu, u samog sebe, ne primamo živog Krista, ako njegovoj riječi ne povjerujemo iznad svake vlastite spretnosti i mudrosti.   

Više...